Moj sine…
Ima li išta na ovom svijetu da nije prošlo?
Nema dijete moje.
Sve je prolazno.
I insan i hajvan.
Jedino ostanu djela.
I ona časna i nečasna.
Pa ti sad gledaj kojim putem ćeš koračati kroz vrijeme.
Pa se tako sjetim kone Adile, rodom iz Mostara. Poslije onog rata ostala siroče. Oca nije ni upamtila, a majka od tuberkuloze umrla kad je krenula u školu. Sa trideset i jednu godinu ostade udovica. Miralem joj radio ko građevinar za neku firmu iz Doboja. Kažu samo se uhvatio za prsa, nešto ga steglo i pao sa skele. Do bolnice izdahnuo. Iza njega ostadoše dva maksuma, sin Alen i mala Amina. Ko kad su bili podstanari, dadoše im neku podrumsku prostoriju da ima gdje biti. Jedna soba i mala niša, tek toliko da može stati krevet, šporet i frižider. Od doplatka što je dobijala nije se moglo skrpiti kraj s krajem.A valjalo je platiti koliko toliko režije i djecu hraniti. Nudili joj da se ponovo uda ali ona ne htjede. Sa svojih deset prstiju sama se izborila i sve postigla. Radila je šta je kome trebalo po kući. Znala je jedno dijete ostaviti u komšiluku a drugo povesti sa sobom. Sve je iza nje blistalo ko kad je bila čista, poštena i vrijedna.Ono što zaradi kupi djeci hrane i da su toplo obučeni a ostalo ostavi sa strane ako dođu crni dani. Nije to bila kakva para, al Adila je znala nekako od jednog dinara napraviti dva, razgoditi i ništa ne bacati. Dade joj stara Rabuša ko kad nije mogla platiti, mašinu singericu. Prije podne Adila od kuće do kuće pa kome je šta trebalo oprati i pospremiti a poslije podne pa do kasno u noć kad djecu uspava sjedi na mašinu pa kroji i prekrajaj. Prvo je počela djeci šiti, a onda pođoše kone donositi stvari za prepravke. Malo po malo izbirikala se na toj singerici i sa svih strana svijet poče dolaziti da mu Adila šije. Te zime razbolje se stara Esma kojoj je spremala kuću i kupovala namiru te je zovnu sebi da se ko nagode.
– Sine Adila znaš da sam sama i da ne mogu ništa oko sebe. Djeca su svoju sreću našla tamo u daljini. Neka ih prati, mada bi voljela da su uz mene. Pa sam eto razmišljala bi li ti preselila sa djecom kod mene da me paziš. Zauzvrat bi ti ostavila ovu kuću da i ti imaš nešto svoje.
– Draga moja Esma, rasplaka ti mene. Ali ja ti to ne mogu prihvatiti. Sve što ti treba ja ću učiniti i za to se ne moraš brinuti. Naći ću ja uvijek vremena da ti dođem i sve namirim.
– Znam ja da sigurno hoćeš, al daleko si i valja svaki dan toliki put prevaliti. Još kad dođe zima i napada snijeg. A žao mi da i djecu samu ostavljaš.
– Ne brini ti ništa. Da ćuskije padaju ja te neću ostaviti samu. Eto ako baš hoćeš da sam ti blizu i ako si rada, prodaj mi jedan mali komad ove zemlje iza kuće da izlijem temelje. Pa kako zaradim tako ću polako i praviti. Al samo ako ću ti platiti dolazi u obzir, drugačije nikako.
I tako i bi. Prodade joj Esma komad zemlje. Izli Adila temelje i napravi vremenom malu kuću. Odškolova svoju djecu, a poslije se sami zaposliše. Otvori sebi krojačku radnju u koju je svako volio svratiti. Do zadnjeg dana ostade uz Esmu. Te zime umrla joj je na rukama.
Sve prođe, nema ništa da nije prošlo.
I djeca narastu i čovjek se snađe pa preživi.
Ne pamte se kuće i imanja. Sad ih imaš sad nemaš. Čovjek preko noći može izgubiti sve. Pamte se djela. Sam biraš put kojim ćeš dunjalukom koračati. Časno ili nečasno. Do tebe je.