Pita mene fejzbuk „O čemu razmišljate?“
Kontam da li da napišem ili prešutim. Nisam sigurna da će razumjeti. Gledam postove svojih prijatelja sve frca od ljubavi, sreće, blagostanja. Svi su nasmijani i stolovi prepuni hrane. Uživaju u sreći ko kad su predpraznični dani. Pa se sjetim starog Selvera i njegove hanume Safete. Obični ljudi pod nebeskom kapom. Imali su kćerku čini mi se da zvala se Alma i sina Nermina. A ako i nije tako neka mi halale što nisam zapamtila njeno ime. Boravila je u Modriči u ustanovi za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima. Od početka dešavanja ovog zla što se dogodi na našim prostorima pa do danas nikada nisu čuli ni habera za nju. Pokušavali su na sve strane doći do informacija ali uzalud. Muka je to neviđena. Tražiti svoje dijete i u svakom danu se nadati. A biti svjestan da ga nikada više nećeš vidjeti. Pa često nisi svjestan jel svanulo ili se smrklo. Budiš se i liježeš sa molitvama valjda da sebi olakšaš dan koji trebaš izgurati. Sin Nermin kako ona znade reći lijep ko jabuka, gdje god se pojavi osmijeh donese. Veseljak po prirodi i za svakog rad pomoći. Ode na službeni put i više nikada se ne vrati. Pijani vozač udario direktno u njegovo auto i prevrnuo ga u rijeku. Već napukla srca nanovo prepuknuše. Nedugo iza toga Selver doživi moždani udar a Safeta završi na inzulinu. Povukoše se od svijeta u svoju staru kuću i samo si mogao ih vidjeti kada pođu ljekaru. U početku svijet otvarao vrata, a onda se nekako svak svojim životom zadeverao pa i na njih zaboravio. Možda i nije zaboravio neg mislio da je bolje da ih ne podsjeća na rane svojim dolaskom. A nije znao koliko je Safeta vapila da bar čuje njihovo ime. Da ih neko onako usput spomene. Da se sjeti da su postojali i njeni bili.
-Sine moj nikada ne znaš šta nosi dan a šta noć. Čini mi se da sad dane uzalud trošim. Samo kao biljka ti preživljavam. Ne može se na silu umrijeti. Eh da bar može pa da mi se duša odmori. Da nađe smiraj zajedno sa njima. Ne zna čovjek puno jer se nada svemu lijepom što život nosi. Kasno neke stvari razumije, pa se pita po stotinu puta jel uradio sve što je trebao. Sreća ti stanuje ovdje, u srcu. Kad vidiš svoje dijete, pa imaš koga zagrliti. Kad mu prste kroz kosu provučeš. Kada slušaš navečer kako diše. Kada znaš da imaš za koga da živiš. Zato ne traži trenutke niti posebne razloge već grli svoje dijete kad god imaš priliku. Grli ga onako bez razloga. Reci mu da je najljepši osmijeh u ovom vremenu. Stavi ga u krilo jer brzo prođu ti dani. Igraj se sa njim i kada ti je dan loš.Ostavi sve po strani i uvijek nađi vremena za njega.