” U bunilu vidim oko sebe vojne krevete. Vojna bolnica MASH. U polusvjesnom stanju čujem doktora, drži me za ruku, kaže ‘zovem se R, u Američkoj bolnici si’. Gledam ga bljedo, jedva razumijem što priča. Stišće mi ruku. A u obe ruke igle, iznad glave puno vrećica. Govori mi ‘moramo ti dati transfuziju, izgubila si puno krvi’. I stišće ruku jače. Kaže ‘kako su ti male rukice’. Dolazi doktor u vojnoj uniformi i govori doktoru R ‘reci joj da vrišti, bit će joj lakše’, I ponavlja ‘Scream, scream’ ! A ne mogu da vrištim, boli, ne mogu da govorim od bola. Doktor R mi kaže ’Vi Sarajlije ne trebate ni progovoriti, reći odakle ste, prepoznajem vas po bolestima, ožiljcima, tikovima’. Nesvjesti mi se…govori ‘nemoj zaspati, moraš ostati budna’…stisne mi ruku jače, kaže ‘pričaj mi’…gledam ga blijedo…a on ‘pričaj mi, sjeti se lijepih stvari, pričaj bilo što, ne smiješ zaspati’. Pokušavam se sjetiti, tražim nešto lijepo, ne znam ni što mu govorim, valjda bulaznim…redaju se jedna za drugom slike sestara, tate, mame, prijatelja…razmjena, teta T razmjenjena iz Kule, pustili je do stana na Grbavici, rekli da potpiše predaju stana I uzme ono što može ponjeti u vrećici…došla je kod nas, gledamo što je od cijelog svog života ponjela sa Grbavice…izlazi maca…uzela je samo macu…a šuti, ne može pričati, bila je jako lijepa žena…čika M je razmjenjen kasnije, došao kod nas pitati za sina, mama zbunjena govori ‘ne znam tko je to’, M počne plakati…’samo sam još jednom htio vidjeti djecu’…nakon nekoliko dana ga sin na rukama pješke mrtvog donese, od Velepekare do Hitne, bio mu je tata lagan, 30 kg izgubio u logoru, bubrezi razbijeni…mrtav…Doktor R govori ‘ne to, sjećaj se nečeg drugog’…pokušavam… S. čisti auto od krvi, dan prije je kupio ranjene I mrtve sa mosta u Hrasnom…I opali metak sebi u glavu, nije dobro pogodio…umirao je danima…22 godine …opet doctor R ’daj nešto drugo’…rekao je ‘ne brini, idemo u proboj, idemo poslije na more, nemoj ići na ispit ovih dana…tako sam te volio, I namigne, ono mangupski’…tata mi kaže ‘Z je na spisku za razmjenu’…poslije nekoliko dana mu je bio sprovod…pa zaredalo, dženaza, pa još jedan sprovod, pa dženaza…punio se Olimpijski stadion…godišta ’67, ’68, ’69, ,70…’90, ’92..’Ne to’, Doktor R stišće ruku ‘pričaj mi nešto drugo’…ispit, opet nova lokacija, sada kod mosta preko puta Hrasnog, a bilo mirno jutro, a onda su počeli rokati…sve se rušilo po glavama, prašina, ono malo stakla…kaže profa ‘djeco dajte knjižice’, upisa svima ocjene, poljubi svakog u ćelo i reče ‘sretno djeco do kuće, zaslužili ste svi najbolje ocjene, nastavimo gdje smo stali…tko preživi’…opet doktor R ‘ne, ne to, sjeti se lijepog’…idemo po vodu, sestra I ja, rokaju, haustori zakljucani, a Gavrilov most ispred…ne može se ona maknuti, strah je…’ajde bona’ neka rokaju, idemo na most, I smijemo se, nas dvije na mostu a Trebević gleda…opet Doktor R ‘pričaj mi nešto drugo’…konvoj, idu sestre, a taj konvoj nikako da puste van…a onda pred Božić ’93 pustili…stojimo Neno i ja…idu autobusi…oboje plačemo, idu, izlaze iz pakla, a opet boli sto idu…vratio me Neno kući…mama pita ‘jesu otišle’…’jesu mama’, tata blijed, ne znam šta misli, dvije odose a za treću ni ne znamo…radio amater…’di mi je sestra’…’ne znam’…’kako ne znaš’…opet doctor R ‘molim te nešto drugo pričaj’ …pustili tatu I prijatelje mu iz Cacinog zatvora, čudo…čika J se nesvjesti, svi kao krpe blijedi…opet Doktor R ‘ne to, malena, nešto lijep’…moram po vodu…nemam skim…smrznuta, isprskana vodom koju sam točila u kanistere na Bistriku, pivara, teški su bili kao ništa do tada…jako mi je bilo hladno…vraćam se, roknula na sred raskršća na Mejtasu, krikovi, prašina…viču ‘ne prilazite, sada ce sljedeća’…odjednom mi toplo…ispricana topla krv ugrijala…dodjem kući…ne mogu se skinuti farmerke, na njima zaledjena krv i komadi mesa, ljudskog mesa…mama reže farmerke, trlja mi noge…opet doctor R…’molim te sjeti se nečeg lijepog’…u glavi zbrka, boli jako boli….pokrivaju me dekama…doctor R kaze ‘smrznuta si a i zbog izgubljene krvi. Vrišti, molim te vrišti, tražimo bolnicu, izbjeglica si…Ne mogu te ovdje operirati’…kako izbjeglica, pa tu sam u školu išla….izbjeglica, tutnji u glavi Izbjeglica…3 dana i 3 noći slušao je doctor R a volio bi da nikada nije čuo….kaže ‘moramo te voziti, ne smijemo više čekati…idu Ameri sa tobom’…Hitna, Gorička cesta…viče Amer ‘zaustavi, mala je otišla’, počne plakati, govori ‘ne idi, molim te ne idi, budi se’…a ja sam bila budna I molila ga da me pusti, najednom mi je bilo jako lijepo, ništa nije bolilo, tišina, prekrasna tišina…molim ga da me pusti…ali on mene ne čuje…udaraju onim elektrosokovima a tako sam htjela da me pusti, napokon je bilo lijepo…osvjestim se u naručju Amera u jednoj od bolnica, drugi Amer zaljepio nekoga u bjeloj kuti za zid i govori otvaraj salu…voze me iz sale van, vidim sestru, kao u snu, a ona je zbilja bila tamo, čekala pred salom…I opet sam zaspala….
U potpisu… ubijene generacije, one kojima je bilo vrijeme za ono najljepše! One koje su računale na Vas! “
Istinito svedočanstvo, priča koja će biti pretočena u roman. Priča koja će se pamtiti i opominjati sve one koji bi sve ovo ponovo. Takvi neka samo na tren, jedam mali tren zamisle nekog svog bliskog u ovoj situaciji i nikada im na pamet više rat neće pasti na pamet. Samo tren da odvoje za ovo koje će neko pamtiti čitavu večnost.