Stid od toga da drugi ne pomisle da smo siromašni, da nemamo dovoljno novca nije nešto novo. Ljudi na razne načine žele da se pokažu što imućniji. Hvale se novcem, imovinom, zatim kupuju stvari koje nisu lični prioritet da bi pred drugima ostavili privid bogatstva itd. Da privid treba održavati uče nas i u porodici, često na indirektan način.
Društvo drugačije gleda na bogate i siromašne, na ljude koji rade dobar posao i one manje sretne sa lošim poslom ili bez posla.
Stigmatizacija siromaštva izraz je koji sam tek nedavno čuo, a koji na dobar način opisuje ovaj fenomen i njegove uzroke.
Stigma
U prenesenom značenju stigmatizacija označava ljagu, sramotu, ruglo,a koristi se za one koji su na neki način osramotili određenog pojedinca, porodicu ili društvenu grupu.
Stavljanje stigme na siromaštvo i siromašne je kulturološki mainstream u mnogim društvima. Ona u sebi sadrži percepciju da je siromašna osoba sama kriva za svoje stanje, da je lijena, nesposobna ili nedovoljno pametna.
Istovremeno bogatima se pripisuju suprotne osobine. Oni su pametni, vrijedni, uporni i znaju se bavit poslom. Da nije tako ne bi bili bogati i uspješni, zar ne?!
Kako su bogati postali bogati?
Neke osobe su se obogatile radom, vlastitim sposobnostima, te velikim trudom. Isto tako istina je da je veliki broj ljudi stekao bogatstvo na druge, manje pohvalne načine. Neki su se rodili u bogatoj porodici, drugi su vjenčanjem ušli u viši ekonomski razred. Mnogi su se koristili prevarama i iskorištavanjem sistema i ljudi.
Ratna generacija je npr. mogla svjedočiti ratnom profiterstvu i vidjeti iz prve ruke kako se stvara kapital – tzv. prvobitna akumulacija kapitala. Bogatstvo kad se jednom formira, održava se na različite načine, kroz političke veze, kupljene tendere, odnosno manipulacijom sistema.
Istovremeno ljudi koji rade kod bogatih se plaćaju malo, rade puno i gotovo nemoguće im je dostići određeni nivo bogatstva.
Prihvatanje stigme
Stigmatizacija siromaštva je uspješno ubijedila mnoge da su siromašne osobe same i isključivo krive za svoje stanje.
U mnogo slučajeva to jednostavno nije tako. To pokazuju i brojke.
Veliki broj ljudi u BiH je siromašan. Tačno 17,9 % stanovništva u BiH živi u apsolutnom siromaštvu sa primanjima manjim od 235 KM mjesečno. Na ovo se doda još približan postotak ljudi koji žive u relativnom siromaštvu sa manje od 416 KM mjesečno. Ono što je interesantno da većinu siromašnih čine zaposlene osobe, a ne nezaposleni ili penzioneri.
Svi ovi ljudi su nesposobni, lijeni i glupi?! Čak i kada rade i trude se?!
U sistemu sa velikim postotkom siromaštva i nezaposlenosti problem individualnog siromaštva treba tražiti između ostalog u načinima funkcionisanja sistema i u ljudima koji njime upravljaju. Tu leži najveća odgovornost i krivica za siromaštvo.
Opravdanje za bogate
Ljudi često pretvaraju svoj interes u svoje ubjeđenje. Ovo je parafraza izjave Noama Chomkog koju sam pročitao u jednoj knjizi, a koja savršeno opisuje razloge za ljudska ubjeđenja.
Ubjeđenje/narativ o trudu, radu, velikim odricanjima i naročitim sposobnostima bogatih osoba kao razlozima sticanja bogatstva je lijepo upakovana priča koja često ima drugačiju pozadinu. Ona je producirana i forsirana od strane bogatih ljudi. Kako bi izgledalo da umjesto toga kažu, mi smo ukrali više od drugih? Ne bi zvučalo dobro.
Svrha narativa je da opravda ponašanja bogatih glorifikujući ih, istovremeno posramljujući siromašne.
https://progresivnabosna.wordpress.com/