Jutros me dočekala poruka Nure o tome kako je na putu do pekare nabasala na mog instant druga. Nura je inače moja vrla prijateljica, sagovornik i saučesnik u svim mojim pričama i obično me zove u gluho doba kao Kožo Dežulovića da mi ispriča sve što joj se dešavalo taj dan. Obavezno je to u duhu tragikomike jer joj je svakodnevnica, kao i većine nas, uglavnom čista tragedija, a opet, ne može svaki dan ni plakati pa od muke zbija šale od svega toga.
Helem, taj jutrošnji susret je bio toliko alarmantan da Nura nije mogla čekati da noć padne. O samom susretu se ništa više nije moglo reći, osim „srela sam ga“, jer se njih dvoje nisu poznavali. On nju nikad nije upoznao jer nije zaslužio, a Nura je za njega znala iz moje priče, kao i za sve druge koji su u bilo kojem momentu bili dio mog života. A takvih poput njega je bilo mnogo, i previše. Jedino zbog čega je uopšte bio predmet te njene poruke jeste to što je Nura, narodno rečeno, tolika budala da i dan danas pokušava opravdati njegove postupke. Takva je ona. Veliko srce ima, ali baš zbog toga ništa drugo nema. Iste smo.
Nazvah je i prije nego što se umih, znajući da čeka na moj poziv jedva strpljivo i razdragano kao malo dijete na povratak majke. Počeh se smijati i prije nego što je zazvonilo, i ja jedva čekajući na njen detaljan, ali uvijek izniman, opis znanih i neznanih joj ljudi.
„Upravo sam htjela da te nazovem. Ne mogu više čekati da ustaneš. Jesi pročitala poruku? Slušaj me dobro. Opet nisam mogla spavati zbog onog jučer a ne mogu više ni da se okrečem po onom krevetu k`o na ražnju, pa se spremim jutros i do pekare. Bar vazda mogu jesti ako već ništa drugo ne mogu. I taman ti ja tako stojim na semaforu i razgledam uokolo, čekajući zeleno, kad – ON. Pogledam bolje, kontajući da se nisam rasanila – stvarno on! Utučen je nekako bio, baš se vidi da ga nešto mori, ali stvarno se vidi i iz aviona a ne kamoli sa nekoliko metara udaljenosti. Rekoh ja tebi da se njemu nešto loše dešava i da se on zato ponaša onako. Sigurna sam da je nešto i da će ti ispričati jedne prilike. Eh, eto. Trčim sad kod tetke da joj djecu pričuvam, pa te zovem večeras.“
I tako Nura završi svoj monolog u jednom dahu, ne sačekavši ni moje „čujemo se“. Ali, takva je Nura. A i svakako će mi sve ispričati ponovo kad padne mrak i saslušati moje komentare o njenom susretu sa mojim instant drugom, koji je uz to i instant vjernik.
A nije taj moj drug ni manje ni više napaćen od bilo kojeg drugog prolaznika kojeg je Nura srela jutros na putu do pekare. Naprotiv. Fizički, on je oličenje prosječnog muškarca ovog grada, a karakterno uobičajen primjer instant druga i instant vjernika, kakvih je u našem gradu mnogo, i previše. To što je Nura uočila njegovu patnju nije do njegove istinske patnje, već do Nure, a to što ga je uopšte uočila u moru prolaznika nije opet do njega, već do mene. On se sam po sebi ničim ne izdvaja iz mase. Nažalost.
Upoznali smo se prije godinu dana kroz moj honorarni posao, jer posla iz struke, kao ni valjanog ugovora, poput većine svojih visokokvalificiranih sugrađana, nisam nikad imala. I to poznanstvo je počelo, trajalo i završilo kao većina mojih dosadašnjih poznanstava.
Helem, ukrstiše nam se putevi i po starom, lošem, običaju njemu, koji ima sve, trebala je usluga od mene koja objektivno nemam ništa, osim dobre volje i vječite proklete spremnosti da pomognem i onima koji ne zaslužuju. Vazda to bude tako. I oborim ja opet svoju glavu zbog njega i počnem vršiti pritisak na svoje kolege da mu izađu u susret i naprave ustupke, besramno lažući da se znamo godinama i da mi je prijatelj. Znam ja slagati kad treba za drugog, ali ne znam zbog sebe. Glava mi je inače prokleto teška, tvrdoglava, ponosna i uspravna i neće jebeni centimetar niže da se pomjeri kad je za moje dobro. Ali obara se uvijek kad je za drugog, kao da je tuđa. I završih ja svom instant drugu sve što je tražio, a on je, zauzvrat, počeo da izlazi na kafe sa mnom, čudeći se kako ja tako sposobna i puna znanja ne mogu da pronađem pošteno plaćen posao. Tih dana smo se čuli često, i prečesto, jer je on prosto insistirao na tome. Pričali smo o svemu, najviše o njemu, jer takvi najviše vole da pričaju o sebi. Pričao mi je o svojoj vjeri u Boga, ta „vjera mu daje snagu, održava ga na životu, ljubav prema Svevišnjem je jedina istinska ljubav“. Pričao mi je „kako je prava dobrica i kako ne zna broja ljudima kojima je pomogao na razne načine – nekome da nađe posao, nekome da dobije krov nad glavom…ali kako su ljudi nezahvalni, izopačeni od zlobe i ne treba im pomagati, no on je prosto toliki dobročinitelj da je to jače od njega, on uživa da pomaže i ne voli čak ni da priča o tome“. Pričao je „kako mu je drago što smo se upoznali, kako će se ovo razviti u jedno lijepo prijateljstvo, kako će mi pomoći da nađem posao i da se ne patim više“. Svašta je pričao, doduše manje onih dana kad je konačno dobio šta je trebalo. U jednom od tih razgovora, koji su se znatno prorijedili nakon završene usluge, spomenuh da trebam uskoro na put. I on ponovo poče da priča satima, da insistira na kafama, da veliča naše prijateljstvo i vjeru u Boga, s napomenom da će mi pomoći da se zaposlim. Jer, objektivno, za moje zaposlenje bio je dovoljan jedan njegov poziv. Ali, ja sam uvijek to njegovo odlaganje pravdala nečim, kao što to moja Nura radi, radujući se svejedno i tome što sam mu pomogla i prijateljstvu s tako čistom, plemenitom dušom i istinskim vjernikom, jer je pravih prijatelja i pravih vjernika kod nas zaista malo, i premalo. Pred moj odlazak reče mi da mu treba još jedna usluga. Trebalo mu je nešto baš iz te zemlje u koju idem. Prihvatih da pomognem opet. Do mog dolaska na odredište, ta jedna usluga se pretvori u dvije. Opet bez pogovora prihvatih da mu učinim i tu drugu uslugu, radujući se našem drugarstvu i potajno se nadajući da će i on meni zaista pomoći, iako nikad nisam zatražila pomoć, ali bi i slijepac vidio da mi je trebala. Uradila bih ja sve to i bez nade u zaposlenje, da se razumijemo. Jer sam prokleta. Ali, kad te neko uvjeri da uistinu ima čisto i plemenito srce i bezgraničnu ljubav prema Bogu, i da kao takav uživa da pomaže, osjećaš se sretno što imaš privilegiju poznavati takvu osobu, a i potajno se nadaš kako će i tvoja vječita dobrota biti konačno nagrađena.
I tako mi se moj tadašnji odmor, iako prođe u pronalasku načina za ostvarenje želja mom drugu, činio jednim od najljepših i najbezbrižnijih jer me neko konačno čista srca i duše pitao svaki dan za zdravlje, što je znatno uljepšavalo moju svakodnevnicu, umanjilo gorčinu prethodnih iskustava i vratilo vjeru u ljude i ono sutra.
Nakon što sam tih dana pronašla sve što je mom drugu trebalo, znala sam mu u šali reći da se ne mora više toliko javljati jer je sve već spremno, na šta se on, sad znam da je bilo tobože, ljutio jer „nas dvoje bismo se i čuli i družili, čak i da njemu ništa nije trebalo od mene“. U tom momentu sam zaboravljala da oni koji najviše forsiraju priču o prijateljstvu, vjeri, dobroti, znaju najmanje o tome, radujući se povratku. Moj instant drug se mom povratku radovao više nego ja, iz sasvim drugih razloga, jasno. Popili smo još jednu kafu čim sam se vratila. Uljudno mi se zahvalio za sve što sam učinila, priznavši kako bi, eto, volio da mu ispunim još jednu želju, ne više kao zlatna ribica čovjeku, već kao žena muškarcu. Morilo ga je to otkako se znamo i, eto, nije više mogao izdržati, a s obzirom da je miljenik žena, smatrao je da ću biti polaskana. Moje kategorično glatko odbijanje šokiralo ga je više nego mene njegov iznenadni ljigavi prijedlog. Ma, zamisli ti to! Shvativši da ne postoji ni mrvica mogućnosti da mu udovoljim i ovaj put, okončao je susret duboko uvrijeđeno sa uobičajenim pitanjem „Znaš li ti ko sam ja?“ umjesto uobičajenog pozdrava dvoje prijatelja.
To je bila naša zadnja kafa. Tim pitanjem završilo je i to, još jedno od mojih nebrojenih poznanstava sa instant drugovima i instant vjernicima. Uzeo je koliko je mogao i više se nije javljao. Jedino što imam od tog poznanstva je povremeni smijeh koji mi izazove Nura jer je veća budala od mene, zato što svaki put kad vidi tog mog instant druga i instant vjernika pokušava da pronađe u njemu bar zrno od onolike dobrote o kojoj je pričao i opravdanje za njegovo sadašnje ponašanje. A ja bar sad znam ko je on. I upravo zbog toga znam da Nura nikad neće naći ni jedno, ni drugo.