Odavno više nije nepoznanica da na liderskim pozicijama studentskih udruženja i asocijacija mahom sjede vječiti studenti obojeni bojama vladajućih partija. Tog sindroma nije imun ni banjalučki Univerzitet, koji je u interesovanje javnosti dospio prilikom nedavnog performansa Unije studenata RS-a u zaposjedanju zgrade Rektorata. Dobro smišljen scenario okončan je smjenom rektora Mataruge. No, iza naizgled konkretnih i konstruktivnih zahtjeva studenata kriju se frakcijska previranja unutar SNSD-ovog gnijezda. Tako je Ratko Savić, predsjednik Unije, dobio zadatak da po svaku cijenu ukloni Matarugu. Još jedan nalog uspješno ispunjen. Slijedi nagrada Velikog vođe Kim-a Dodika. Inače, riječ je o studentu koji se ne libi javno eksponirati uz stranačka obilježja pomenute partije ili pak u društvu visokopozicioniranih entitetskih funkcionera, poput navedenog predsjednika RS-a Dodika i premijerke Cvijanović. Partijske kontrole nije imun ni Studentski parlament Univerziteta u Banja Luci, na čijem je čelu Željko Sladojević. Ne treba zaboraviti ni generalnu sekretaricu Parlamenta Mariju Puljarević. Svima njima iz džepova umjesto indeksa vire stranačke iskaznice SNSD-a. Za njihovu budućnost nema zime. Svojom poslušnošću i poniznošću zaradili su prolazne poene i naklonost Velikog vođe, jer, jasno je, neko će ga u jednom trenutku ipak morati zamijeniti. Stoga se baza valja graditi tamo gdje je materijal još svjež i podesan – među studentskom populacijom. Kritičkog stava spram ovakvog djelovanja nema ili je neznatan. Tek poneki medij tome posveti par članaka. Većina je očito u službi režima. Njima promjene nisu poželjne. I tako mnogi Savići i njemu slični uspijevaju iskoristiti letargičnost i apatičnost ogromne većine studenata kako bi sebi osigurali bezbrižnu budućnost. Godinama su studentski lideri oni studenti koji se ama baš ni po čemu ne ističu u masi, osim po beskičmenosti i klečanju pred mentorima. Njihov najdalji domet jeste izigravanje kurira na terenu, koji će noseći zastave i stranačke majice po skupovima pokazati da ipak nečemu služe. Služe oni svemu, samo ne onome zbog čega su tu – nama studentima. Oponetne grupacije koja bi djelovala u ime zdravog razuma, kao što rekosmo, NEMA. Akademska zajednica, i sama ugušena politikom i ideologijama, nijemo posmatra urušavanje visokoobrazovnog sistema, moralnih vrijednosti i na koncu samog društva. Naprosto se čini da sile zla i tame bez većih teškoća ovladavaju prostorom i umovima. Jer kada se dozvoli srozavanje školstva, to je definitivno označavanje početka kraja jedne zajednice. A znamo kome lišenost kritičkog mišljenja i buntovništva najviše odgovara – pa istim onima koju su u velikom broju eskivirali svoje školske i fakultetske obaveze, skrativši te životne etape prećicama, da bi danas zaposjedali značajne fotelje, navlačili kravate, odijela i cipele, koristili službene limuzine, raznorazne dodatke, basnoslovne plate, luksuza se uhvate, ništa na rate nit’ da vrate.