Nikad se nisam navikla na spomenik «Nermine, dođi» iz velikog parka i često izbjegavam da ga u prolazu pogledam. Kad je tek postavljen, stala sam ispred, pročitala natpis, stresla se pred grozomornom pričom. Komadić onog osjećaja koji me je progonio dugo nakon posjete Potočarima. Strašan je to osjećaj, jedan užas koji svi na neki način nosimo do danas, kako god ličnim iskustvom bili daleko, danas bi svi, pa vjerovatno i oni najzadojeniji, voljeli da se tamo ništa nije desilo. Ali jeste. I više niko ništa ne može učiniti da se to promijeni. Jeziva, nepodnošljiva ireverzibilnost haosa.
I zato kad prolazim kraj spomenika, uvijek me kosne, odjednom na djelić sekunde zatamni stvarnost, kao nekontrolisani fleshback u filmu. Nije nikome lako to vidjeti. O direktnim žrtvama rata, bolu onih koji su nekoga izgubili ne mogu ništa reći. A i nije potrebno. Da je svijet pristojan, kao što nije, o njima i njihovom bolu niko ne bi trebao govoriti osim njih. Jer niko ne zna.
Ali s druge strane, tu su i svi drugi. I niko nije ravnodušan pred tim spomenikom, i ostalim spomenicima. I svakoga on boli ili im smeta na drugačiji način.
Prije nekoliko godina, čula sam za jedan psihološki eksperiment. Žrtvama rata prikazivani su različiti videi glumaca koji čitaju isti tekst o ratu. Glumci se predstavljaju kao pripadnici naroda iz kojeg potiču počinioci zločina. U svakom videu glumci su ispoljavali po jednu od sljedećih emocija: kajanje, agresivnost, sažaljenje, ravnodušnost. Publika je zatim ocjenjivala dopadljivost videa, odnosno, rangirali su emocije prema tome koja im je najprihvatljivija. Na čuđenje istraživača, najbolje rangiran video bio je onaj u kojem su glumci bili ravnodušni. Na konferenciji na kojoj sam čula o ovome, pitanje otkud takvi rezultati eksperimenta, ostalo je otvoreno.
S jedne strane, slučaj je prilično intrigantan budući da se instinktivno očekuje da će empatija ili kajanje biti poželjne reakcije. S druge ipak ima smisla. Ako glumac osjeća grižnju savjesti, žaljenje, sažaljenje, zar to ne znači da se na nekom nivou ipak postavlja na stranu počinioca kojeg, istina, kritikuje, ali smatra svojim, za razliku od žrtve? Odnosno, ako ja osjećam krivicu za nešto što je neko iz mog naroda uradio, to znači da mene više veže ta narodna pripadnost od neke elementarne pripadnosti ljudskom rodu? S druge strane, ja ne osjećam krivicu za nešto što znam da je loše zato što je žrtva, bez obzira na to kako se zvala, meni bliža i draža nego zločinac, bez obzira kako se on zvao. Jer, iako je meni i počiniocu zajednička nacionalnost, žrtva i ja dijelimo daleko više sličnosti.
Sa svim tim u vidu, žao mi je i ovih novih žrtava rata. Ljudi koji su rođeni poslije svih zločina, a koji se pred spomenicima stresaju od neugode koja se onda pretvara u prezir i mržnju. Zato što ih čitav život neko pokušava staviti u isti lonac sa zločincima, jer ne želi priznati individualnu krivicu. O onima u srpskom narodu, na primjer, koji uporno ignorišu činjenice i zovu Mladića srpskim herojem. Ne štete oni ni Bošnjacima ni Hrvatima. Svaki narod ima svoje sramote koje kite kao heroje. Ali štete svom narodu, svojim pojedincima. Ne čine Mladićeva djela srpski narod krivim samo zato što je Mladić Srbin. Stajanje iza njegovih zločina prenosi tu krivicu s pojedinca na kolektiv, a onda opet iz tog kolektiva na pojedince koji nikakve veze s tim nemaju. Na djecu postratnih vremena, pa i druge ljude koji su i sami osjetili razne nedaće i nepravde, ali koji su satjerani u uvjerenje da moraju dijeliti krivicu. Pa ih boli spomenik, ne kao Mladićeve žrtve iz rata, nego kao njegove poslijeratne žrtve.
Od bola i neugode pred spomenikom «Nermine, dođi» ne može pobjeći niko. Sigurno ne direktne žrtve rata, ne mi koji se ne identifikujemo ni sa kakvim narodom, a ni oni koji ne smatraju Nermina svojim nego njegovog krvnika. I ti uvježbani recitali o tome kako se ne sudi svim narodima jednako i kako se ne poštuju sve žrtve isto se ne izgovaraju iz želje za sankcionisanjem krivaca, niti za poštovanjem žrtava. One se ponavljaju u želji da opravdaju ono što se ne da opravdati, da se olakša teret ljudima koji taj teret ne bi trebali nositi.