Kristin Korsgard doktorirala je na Harvardu gdje trenutno i predaje. Korsgard je prvenstveno zainteresovana za filozofiju morala, filozofiju uma, filozofiju identiteta i pitanja normativnosti. Najpoznatija po svojoj odbrani kantijanske moralne filozofije u djelu Izvori normativnosti (The Sources of Normativity ) iz 1992. godine, Korsgard je nastojala da opravda, a ne samo objasni, ideju da ljudi imaju moralne obaveze jedni prema drugima. Da bi to uradila, ispitivala je nekoliko glavnih argumenata o moralnoj obavezi, od kojih svi pozivaju na neophodnost normativnih entiteta u određivanju moralne obaveze, otkrivajući da Imanuel Kant i savremeni kantovci nude najjači pristup opravdanosti moralne obaveze.
Korsgard sugeriše da je Kant naturalistički filozof budući da govori o razlikama između „nomenalnog“ i „fenomenalnog“ svijeta, stvarnosti i nastupa. Za Kristin Korsgard Kant je najbolji naturalistički filozof jer smatra da postojanje prilično mnogo onoga što nije očito dio prirodnog svijeta može objasniti u smislu ljudske perspektive i ljudskih potreba, uključujući naše kognitivne potrebe kao stvorenja koja pokušavaju stvoriti koncepciju svijeta. I sam razlog mora biti objašnjen u smislu naših potreba kao samosvjesnih mislećih i djelatnih bića. Kant traži objašnjenja tih “ne-prirodnih” stvari koje nisu “reduktivne”. Ona je stava da je Kant tačno ukazivao na ideju da se ljudi ne bi trebali međusobno koristiti kao puko sredstvo kao nešto što je u srži naših međusobnih moralnih odnosa.
Korsgard tvrdi da je normativnost moralne obaveze samonametnuta i opravdana našim uspostavljanjem neke vrste samouprave kroz našu autonomiju. Ako uzmemo bilo šta da bude od vrijednosti, onda, prema Korsgardovoj , moramo priznati da imamo moralne obaveze. Korsgard je izvršila uticaj na odbranu i ponovno uspostavljanje značaja kantovskog pristupa u savremenoj moralnoj filozofiji.
„Moralna vrijednost” nije sinonim za moralnu vrijednost uopšte; Kant ne kaže da takve akcije nemaju nikakvu vrednost, kako tvrdi Korsgard. Moralna vrijednost je specifična vrsta dobrote koja karakteriše volju, sposobnost izbora. Kant postavlja ovo pitanje jer vjeruje da razmišljanjem o tome šta tačno predstavlja moralnu vrijednost, možemo otkriti šta je moralni zakon. Ideja je da je dobra volja volja osobe koja pravi pravu stvar iz pravog razloga, pa razmišljajući o tome kako osoba sa dobrom voljom donosi odluke, možemo otkriti kako treba da donosimo odluke – šta je pravi razlog.
Ono što Kant otkriva je da osoba dobre volje čini pravu stvar jer prepoznaje da postoji zakon, tj. zahtjev za njim, da djeluje na određeni način. A to dovodi do formulisanja kategoričkog imperativa, koji nam govori da djelujemo samo na principima koje možemo smatrati zakonima.
Stvari koje čine ljudski život tako različitim u odnosu na ostale životinje mogu se povezati sa specifičnim načinom samoupravljanja. Stav Korsgardove je da postoji jedan aspekt našeg identiteta koji samostalno konstituiramo, ona ga naziva praktični identitet. Mislim da Ono što to omogućava jeste činjenica da ljudska bića imaju određeni oblik samosvijesti, što nas čini svjesnim osnova naših uvjerenja i djelovanja – u slučaju akcija, motiva koji ih potiču, u slučaju vjerovanja, percepcije, dokaza, argumenata. Druge životinje vjeruju i djeluju kao njihova priroda koja ih potiče, ali im nedostaje vrsta kontrole nad njihovom prirodom koju nam daje naša svijest o temeljima naših uvjerenja i djelovanja. Budući da smo svjesni njihovih razloga, ne možemo se obavezati na vjerovanje ili djelovanje ukoliko ne možemo podržati te razloge. Ljudska bića moraju imati razloge za svoja uvjerenja i vlastito djelovanje. U momentu kada odlučujemo koje razloge ćemo navesti kao uzročnike našeg djelovanja, i na koje principe djelovanja se obavezujemo, mi također odlučujemo ko smo.