Za koga god navijao, koji god klub podržavao, uvijek postoji onaj neko, koji, gdje god da igrao, pa makar i nosio dres najvećeg rivala, ne možeš da ga mrziš.
Postoji onaj kojeg moraš da voliš. Postoji ON. RAUL GONZALEZ BLANCO. Navijao za Real Madrid, Barcelonu, Juventus, Svatovac iz Poljica ili Vratnik, njega jednostavno voliš. Dobar dan gospodine, zovem se Raul, Raul Gonzalez Blanco. Tom rečenicom, upućenoj predsjedniku Reala, počela je jedna ogromna karijera. Rođen je u junu 1977. u Madridu, igrao u lokalnom malom klubu do trinaeste godine, a zatim otišao u omladinsku školu Atletiko Madrida.
Tamo raspustili pola omladine, pa i mladog Raula, koji se našao među omladinom kraljveskog kluba, u kojem će godinama suvereno vladati. U bijelom dresu proveo veliku većinu karijere, postigao preko 300 golova, i nije dobio crveni karton. Nikada. Preko hiljadu utakmica na najvećem nivou i nikada crveni karton. Bio, i ostao, gospodin. Proslavio je broj sedam više nego igre na sreću, a vjenčani prsten više nego oni likovi u filmu. Radi se o kavaljeru i gospodinu koji se u Kraljevskom klubu ponašao kao najbolji i najpošteniji kralj i koji je protivničku mrežu otresao više puta nego svi ribari u sezoni zajedno. Među Zidaneima, Ronaldima, Carlosima i Beckhamima, znalo se ko je Kralj, znalo se čija je sedmica, čija je kruna i čiji je prsten. I to vam u Los Blancosima niko neće poreći, ni danas, ni sutra, ni za sto godina.
Ostaće uvijek jedan Raul Gonzales Blanco. Jedan veliki bijeli kralj. Jedan kapiten. Jer Galactiokos ne postaje, Galaktikos se rađa.
Klikom ovdje, pogledajte i video o velikom kapitenu.