Drago moje biće, javljam ti se nakon duže pauze. Danas sam primio posljednju hemoterapiju. Nisam pao ali i ne letim. Privikavam se na usporeni hod. Malo su mi noge otežale. Pa kao da su lancima obavijene. Kažu da je to normalna pojava kod bolesnika kao što sam ja. Pokušavam što više boraviti na vazduhu i šetati koliko se može. Ne tuguj dok ovo čitaš jer nekako ja sam čudno sretan. Ovdje su zidovi debeli i hladni. Ne ulazi često sunčev sjaj. Valjda zbog toga i naša su lica zeleno bijela. Borimo se da potrošimo dane. Neko sjećanjem a hrabri planiranjem budućnosti. Sadašnjost je neizvjesna jer u njoj stanuje čekanje. Ja sam na pola stanja, između jave i sna. Pa evo dok sjedim pored prozora, gledam boje jeseni i pišem ti. Nedostaješ kao i uvijek. I to više boli nego ovi otrovi pušteni u tijelo. Pitaš se znam, o kojoj onda sreći pričam? A jednostavno je draga. Sama pomisao na tebe izazove osmijeh. Useli se toplina na napola hladno tijelo. Ovdje ljudi žive od trenutka. Baš kao i ja sada. Kada nas gledaju sa strane pomisle da smo svi dementni. A možda i jesmo. Ne možemo si dati pravo na sjećanje. Pokušavamo zaboraviti mnogo toga iza sebe, ma koliko lijepo je. A to je baš tužno. Moramo biti ovdje i sada i pregurati ovaj tren. I kada nam izvade braonilu počinje budućnost skovana od mašte. Tako nekako podjednako smo barem u tome isti. Ovdje se jedino razlikujemo po godinama. U toj prošlosti je bilo bankara, vrlo uspješnih poduzetnika, građevinskih radnika, domaćica. Svih profila i različitih ekonomskih parametara. Ovdje čovjek zaboravi na sve uspjehe i neuspjehe. Više mu ništa ne znače. Važan je samo taj tren i ovaj san o kojem ti pričam. Znaš malena moja, sretan sam zbog tebe. Ponekad odtugujem jer si kilometrima daleko. Ali sam i sretan jer postojiš u meni. Nosim ja tebe uvijek sa sobom. I znaš dok koračam ovim hodnicima osmijehnem ti se. Ponekad prozborim i neku, pa se sam sebi nasmijem koliko si stvarna u ovom zraku.
Ovdje se vrijeme odmara. Ne troši se na svakodnevna pitanja koja postavljaju zdravi ljudi. Niko od nas ne zna koliki je račun za struju, koji je tržni centar otvoren, šta se prikazuje na tv-u. Ovdje se živi u sasvim drugoj dimenziji vremena. Ovdje se vrijeme otvara i zatvara. Iz sekunde u sekundu. Kao klizna vrata. Bez da možemo promijeniti taj hod. Zato tako čudno i razmišljam,ali na tebe uvijek mislim. Mislim na vjetar kako ti mrsi vrhove kose. Mislim na miris cvjetova zove. Mislim na mir neizrečenih riječi urezanih pogledom. Takve se najviše pamte. I zauvijek ostaju. Njima vrijeme ne može ništa. Čudna je ova sreća, i meni samom neobjašnjiva. Sa vremenom nepojmljiva. Nema nekih pametnih odgovora ali znam da me razumiješ. Živio sam i živim u mreži svojih strahova i iščekivanja novih bolova.
Ne ljuti se i ne zamjeraj što ti pišem, jer nema ništa na ovom svijetu što bi moglo promijeniti ovo stanje koje osjećam za tebe.
Probao sam…ali nije išlo. I sada sam sretan zbog toga. Ti samo diši i samo budi…i to je ono što će me uvijek ispunjavati radošću.
Danas napuštam ove odaje. Vani je predivno oktobarsko sunce. Razlile su se boje jeseni poput tvoje kose. Namjeravam te vidjeti. Na onoj klupici pored jezera. Ovaj put sreću želim. Želim se smijati sa tobom. U tvom osmijehu stanuje moj život.