Sjedila sam na zadnjem sjedištu taksija i gledala u male teglice ukrašene čipkom i naljepnicom s datumom i imenima. Držala sam četiri u rukama, a u tvom džepu sakoa su zveckale još dvije. Možda je piće konačno djelovalo. Možda sam od umora malo poblesavila. Ali nisam se mogla prestati smješiti misleći na teglice meda, zamišljajući kako će nas za nekoliko trenutaka zateći prijatna tama našeg stana a svjetlo iz hodnika će otkriti razbacane cipele, kombinacije koje sam isprobavala i odbacila, šminka, čaše i začini… Onda ću razgrnuti nered na stolu da poredam svoj plijen. To je sreća.
Neko to neće razumjeti. Ne može zamisliti da nešto tako banalno i budalasto kao nered u malenom stanu u sred noći i poklončići za goste vjenčanja mogu biti takav izvor radosti. To je sasvim normalno. To ne može osjetiti neko ko nije jecao na aerodromu i šaputao nerealna obećanja u zagrljaj koji slabi sa svakim pozivom putnicima na ukrcaj. Ko nije ostao da maše kroz maglu od suza, stojeći na mjestu gdje treba staviti interpukcijski znak na jednu priču od sna, na jednu radost koja gotovo zvuči izmišljena i možda i jeste više odmaštana nego stvarna, i razmišlja hoće li taj znak biti tačka ili zarez. Neko ko nije sjedio sa strane vlastitog života, gledao ga kako se odmotava i mislio na nevidljive kompjuterske spone lakše od zraka koje održavaju u životu nešto tako dragocjeno, istovremeno zamišljajući nesigurnog akrobatu koji balansira na niti svile raspetoj iznad okeana i bez zaštitne mreže.
Svaki put kad sam dočekala zoru uz svjetlo kompjutera pitajući se kako je moguće da te nisam već doželjela, kako svijet može još da se odupire silini moje želje. Svaki put kad smo se čekali na aerodromima, pa prešućivali onaj šok kad se prvi put vidimo nakon mjeseci, pa nam glas drugačije zvuči i čudimo se toj trećoj dimenziji. Kad živimo te zajedničke trenutke kao manijaci, bez predaha, bez pauza, trčeći, grabeći od vremena sve što se može uzeti. Ta naša kratka putovanja, minijature našeg života koji nije, nas onakvih kakvi bismo voljeli biti, sami, svoji, jedno za drugo, jedno u drugom, neodvojivi, zaboravni, zaluđeni… I svaki put kad slučajno u nas zaluta misao o tome da se uskoro rastajemo, stvori nam se bora na čelu, a onda se nasmijemo jer to nije još, pa nam je drago.
I noć prije rastanka, obavezno se posvađamo i ne želimo se gledati jer se previše želimo gledati i sve mislim da neću još biti tužna, rado bih da iskoristim još to malo, ali odnekud iz grla se cijepaju knedle i naviru u graškama suze, one krupne, teške koje se slijevaju niz vrat i ne možeš ih sakriti ni zaustaviti.
Sad smo se vratili s vjenčanja, išli smo kao par, plesali smo pred svima i sa svima, pokupila sam sav med s našeg stola koji su ostali gosti ostavili i smijala sam se bez prestanka u taksiju, 20 minuta meditacije kako sam sretna i kako smo luckasti jer nosimo toliki med, ti ni ne voliš med, i kako je u našem malom stanu nered jer smo ga mi tako ostavili jer se ne moramo ustručavati, jer je pola noći a mi nigdje ne žurimo i možemo kad stignemo da nastavimo da se volimo i gledamo u oči i pričamo, a možemo i da spavamo, šta fali, i sutra ćemo biti zajedno, i prekosutra i nigdje ne idem, ne ideš ni ti, ne bez mene.