Nedavno sam, kao nova članica udruženja Eko put iz Bijeljine, prisustvovala dvodnevnom okruglom stolu koji je okupio stručnjake i aktiviste u oblasti zaštite prirode. Tu sam, između ostalog, upoznala Dragana Kovačevića iz Zavoda za očuvanje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa RS.
Komunikativan, prijatan, i prije svega posvećen svom poslu, odmah je pristao da uradimo intervju. Ovom prilikom zahvaljujem gospodinu Kovačeviću na ekspeditivnosti, pažljivim i temeljitim odgovorima, a prije svega na odvojenom vremenu.
Dakle, ako vas zanima zaštita prirode, a voljeli biste znati kakvu ulogu imaju relevantne državne institucije a kakvu građani, pročitajte ovaj intervju sa Draganom Kovačevićem, diplomiranim inženjerom šumarstva i načelnikom odjeljenja za zaštitu prirodnog nasljeđa.
INTERVJU: DRAGAN KOVAČEVIĆ
Kako je uređen mehanizam zaštite prirodnog naslijeđa, koje institucije o tome brinu?
Zaštita prirode u Republici Srpskoj uređena je Zakonom o zaštiti prirode (Službeni glasnik Republike Srpske, 20/14). Činjenica je da je jedan dio regulisan podzakonskim aktima, ali, u osnovi, Zakon o zaštiti prirode je osnovni akt kojim se uređuje oblast zaštite prirode. Ona je u nadležnosti Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, koje vodi zakonodavnu, pravnu i upravnu politiku u toj oblasti.
Zavod je stručna upravna organizacija u sastavu Vlade, a nadležnosti su mu propisane članom 14. Zakona o zaštiti prirode. Kako tamo stoji, Zavod prati stanje i ocjenjuje očuvanost prirode, stepen ugroženosti objekata geonasljeđa, divljih vrsta, staništa, zaštićenih područja… Njegovi stručnjaci pripremaju studije za uspostavljanje novih zaštićenih područja, propisuju uslove za rad u postojećim, odnosno za zaštitu prirode uopšte. Tu smo i da pružimo stručnu pomoć upravljačima, kao i da organizujemo i vodimo baze podataka o prirodnim vrijednostima i dobrima itd.
Posebnu ulogu u oblasti zaštite prirode imaju i upravljači zaštićenih prirodnih dobara, utvrđenih odlukom Vlade ili Narodne skupštine Republike Srpske, koja ih obavezuje da vode brigu i upravljaju zaštićenim područjima.
U skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, o prirodnim vrijednostima na svojoj teritoriji brigu vode i lokalne zajednice.
U svakom slučaju, ne smije da se zaboravi i zanemari uloga nevladinih organizacija koje, u okviru svojih kapaciteta, izraženog entuzijazma i ljubavi prema prirodi i prirodnim vrijednostima brinu o prirodi.
Koliko je zaštićenih područja u RS – BiH? Koji su planovi za uspostavljanje novih?
Republika Srpska trenutno ima 19 zaštićenih područja. Popis s osnovnim podacima možete naći na našem sajtu www.nasljedje.org.
Zavod je pripremio studiju za zaštitu Parka prirode „Javorina“, na planini Jahorini i uputio je u proceduru. To podrazumijeva da se o dostavljenom dokumentu, prije njegovog upućivanja na javnu raspravu, izjasne sve zainteresovane institucije. Takođe, u proceduri je i studija za uspostavljanje Zaštićenog staništa „Gromiželj“, na teritoriji opštine Bijeljina. Očekujemo komentare, primjedbe sugestije na dostavljeni dokument. Pri kraju smo izrade dokumenta za Park prirode „Cicelj“, opština Čajniče. Završena su istraživanja i u toku je izrada elaborata za očuvanje najznačajnijeg staništa čovječije ribice „Vrelo Vruljak“, na teritoriji opštine Trebinje. Takođe smo počeli istraživanja i izradili prvo stručno mišljenje za zaštitu rijeke Une.
Iskoristio bih priliku da se zahvalim svim našim spoljnim stručnim saradnicima koji su nam do sad pomogli u izradi studija zaštite u smislu prikupljanja dokumentacije, istraživanja, pružanja stručne pomoći, itd.
Na kraju, potrebno je napomenuti da, u saradnji sa UNEP-om (Program Ujedinjenih nacija za BiH), od sredstava GEF-a, krećemo u realizaciju velikog projekta – istraživanja i uspostavljanja nova četiri zaštićena područja. Projekat će trajati tri godine i nadamo se uspostavljanju zaštićenih područja na planini Orjen (Trebinje), u kanjonu rijeke Prače (Rogatica), pećinu Paljanska Miljacka (Pale) i jednog od najznačajnijih močvarnih staništa – Tišina (Šamac)
Po preporukama EU, koliki procenat teritorije mora biti pod zaštitom?
Ne bih se previše opterećivao sa procentima koje preporučuje EU, tu se ipak radi o razvijenim zemljama koje mogu investirati u zaštićena područja više nego Republika Srpska i u skladu sa tim i procenti koje daju kao preporuku su mnogo veći nego što mi možemo dostići u ovom trenutku. Smatram da je bitnije da u skladu sa Prostornim planom Republike Srpske idemo korak po korak do uspostavljanja novih zaštićenih područja, vodeći, prije svega, računa o vrijednostima koje treba sačuvati, a svakako i o privrednim aktivnostima koje se mogu ostvariti. Mi smo zemlja u razvoju i pored očuvanja prirodnih vrijednosti država mora voditi brigu i o ekonomskim aspektima.
Kako se kategorišu zone pod zaštitom, i šta to u praksi znači?
Treba razdvojiti „kategorije“ prirodnih dobara i „zone zaštite“. Kategorijom se određuje vrsta prirodnog dobra. Republika Srpska je, u skladu sa međunarodnim standardima IUCN (Međunarodna unija za zaštitu prirode), usvojila opšteprihvaćenu kategorizaciju zaštićenih prirodnih dobara, tako da u našem Zakonu o zaštiti prirode postoje: rezervati, nacionalni parkovi, spomenici prirode, zaštićena staništa, zaštićeni pejzaži parkovi prirode, park šume i spomenici oblikovane prirode. Kategorizacijom prirodnog dobra u startu definišemo budući način upravljanja tim dobrom. Primjera radi, ako određena područja zahtijevaju aktivno upravljanje, besmisleno ih je kategorisati u rezervat prirode, jer smo samim tim sebi stavili lisice na ruke, jer su rezervati neka vrsta konzervacije prostora. Ili, na primjer, ako područja imaju potencijal za privredni razvoj, a valorizovane su prirodne i kulturno-istorijske vrijednosti, onda je preporuka da se kategorišu kao park prirode. Takav vid zaštićenog područja dozvoljava određene privredne aktivnosti, ukoliko one ne ugrožavaju njihova osnovna obilježja. E sad, u obuhvatu jedne od predloženih kategorija, u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, propisuju se „zone zaštite“. Zone zaštite su instrument uz pomoć kojeg studijom zaštite detaljnije propisujemo mjere zaštite, tj. šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u okviru propisane zone. Zavod ima pravo da područje zonira u tri režima zaštite, s tim da je prvi – najstroža zona kad su u pitanju mjere zaštite, dok je treći najliberalniji. Na taj način omogućavamo upravljaču da se ponaša u skladu sa propisanim mjerama zaštite, odnosno utvrđenim vrijednostima.
Kako se rješava pitanje sukoba interesa u smislu komercijalne eksploatacije resursa na područjima koja zaslužuju zaštitu?
Obaveza Zavoda je da, imajući u vidu prostorno-plansku dokumentaciju Republike Srpske ili lokalnih zajednica, procjeni da li su određene aktivnosti u prirodi usklađene sa predviđenom kategorijom područja planiranog za zaštitu. U tom smislu nadležnom ministarstvu dostavljamo stručno mišljenje na osnovu koga, kao i mišljenja drugih institucija, treba da se procijeni koliki će uticaj pojedini projekti imati na životnu sredinu, odnosno prirodu. U tom postupku, Ministarstvo može da odobri projekat uz propisivanje uslova kako bi se smanjio negativni uticaj, ili može da ga zabrani, ukoliko je on prevelik.
Kako biste opisali međuentitetsku i prekograničnu saradnju s institucijama sličnih nadležnosti?
Federacija Bosne i Hercegovine nema uspostavljen Zavod za zaštitu prirode, odnosno instituciju kojoj je nadležnost zaštita prirode. Međutim, s institucijama koje obavljaju te poslove (federalno ministarstvo, Fond za zaštitu životne sredine) imamo korektnu saradnju, rekao bih profesionalnu. S ostalim zavodima u regionu odlično sarađujemo, pogotovo bih tu izdvojio Zavod za zaštitu prirode Republike Srbije i Pokrajinski zavod za zaštitu prirode iz Novog Sada. Saradnja sa njima je više od profesionalne – prijateljska.
Kako se Inicijativa za uspostavljanje zaštićenog područja u slivu donjeg toka i ušća rijeke Drine uklapa u Prostorni plan Republike Srpske?
Dokumentom Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske identifikovana su područja koja zavređuju pažnju i treba da budu predmet istraživanja kako bi se utvrdile vrijednosti zbog kojih treba da se stave pod zaštitu, te kategorija prirodnog dobra u predloženim ili novim granicama.
U Tabeli 5, tog dokumenta, dat je popis takvih područja, te je pod rednim brojem 98. navedeno područje „Sava–Drina“ s predloženom kategorijom parka prirode. Prema našim saznanjima, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, predložena kategorija je zadovoljavajuća. Svakako da će istraživanja koja će za rezultat imati utvrđivanje vrijednosti područja, dati pravu sliku i definisati kategoriju prirodnog dobra. Raduje nas i činjenica da su nevaladine organizacije okupljene oko Ekološkog udruženja „Eko put“ pokazale interesovanje za očuvanje i zaštitu donjeg toka rijeke Drine. Podržavamo vaše aktivnosti i inicijativu i svakako smo tu da pružimo stručnu pomoć. Planom rada Zavoda smo definisali neke druge ciljeve, ali ćemo se truditi da budemo od pomoći koliko to naše obaveze dozvole.
Znamo li šta imamo? Koje su mogućnosti za samoodrživost zaštićenih područja i otvaranje novih radnih mjesta?
Svakako da znamo dosta toga o prirodnim i kulturno-istorijskim vrijednostima Republike Srpske. Naprosto, osnovna obaveza Zavoda je da vodi evidenciju – bazu podataka. Naravno da ne možemo znati za svaku vrijednost, stoga pozivamo svu javnost, kako stručnu tako i ostalu, da sugestijama ili primjedbama učestvuje prilikom izrade prostorno-planske dokumentacije, ili prikupljene podatke dostavi Zavodu, kako bismo ih uvrstili u bazu podataka.
Mislim da u potpunosti ne treba težiti samoodrživosti zaštićenih područja, i to iz dva razloga. Prvi i osnovni svakako je činjenica da država jednim dijelom treba da finansira zaštićena područja, kako bi imala određeni uticaj, odnosno kako bi, zajedno sa upravljačima, vodila brigu o njima. A drugi, ne manje značajan razlog je, saznanje da pretjerana eksploatacija može da ima negativne posljedice kada je u pitanju očuvanje prirodnih, odnosno kulturno-istorijskih vrijednosti. Svako područje ima svoj tzv. „nosivi kapacitet“, bez obzira da li se radi o posjetiocima ili dozvoljenim privrednim aktivnostima. Primjera radi, besmisleno je govoriti o hiljadu posjetilaca dnevno u prašumi – rezervatu, bez obzira na ekonomsku dobit koja bi tako mogla da se ostvari.
Naravno da novo zaštićeno područje nosi sa sobom nova radna mjesta. Mada na to ne bih stavio akcenat. Prije bih ga stavio na šansu za razvoj područja. Mislim da ta opcija kod nas nije dovoljno razvijena. Ako pogledamo zemlje u okruženju, možemo konstatovati da su zaštićena područja u dobrom dijelu nosioci razvoja područja na kojima se nalaze, da ne kažem cijele regije. Zaštićena područja za sobom povlače mnoge uslužne, proizvodne, turističke i druge djelatnosti. Mislim da od njih ne treba vidjeti korist zbog otvaranja nekoliko novih radnih mjesta, već, u šansi koju pružaju građanima koji žive u i oko zaštićenog područja, da u saradnji s upravljačem, pronađu način da neke svoje proizvode ili usluge plasiraju na tržište i ostvare prihod. U tom smislu usudio bih se reći da država, odnosno lokalna zajednica, prilikom izrade strateških dokumenata, treba da posveti više pažnje tom segmentu razvoja.
Šta biste naveli kao najveću prijetnju našem prirodnom nasljeđu? Kolika je moć pojedinca?
Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti. To zavisi od područja do područja. Negdje su to klimatske promjene, kako ih sada zovemo, negdje prevelik pritisak eksploatacije prirodnih resursa, negdje urbanizacija. Vrlo teško je dati jedinstven odgovor.
Na drugi dio pitanja bih odgovorio kratko – zavisi ko je pojedinac.
Na koji ste projekat naročito ponosni?
Bez obzira što su mi svi projekti koje je Zavod radio dragi na svoj način, iz više razloga moram da izdvojim Nacionalni park „Drinu“. To je projekat koji je trajao skoro šest godina. Tri godine istraživanja i dvije za izradu studije zaštite. Velika je stvar kada se proglasi nacionalni park. Samo da napomenem da smo jedina država u regionu koja je poslije rata uspjela da dobije zaštićeno područje u kategoriji nacionalni park. To je sa profesionalne strane. Sa lične, želio bih reći, da sam u kanjonu rijeke Drine, nakon 25 godina, pronašao prijatelja iz školskih dana, koji se zamonašio i živi i služi u Manastiru Pokrova Presvete Bogorodice u selu Karno. Tokom terenskog rada manastir nam je bio baza iz koje smo odlazili na teren i ovim putem u ime Zavoda zahvaljujem Ocu Luki na svemu što je učinio za nas tokom rada na tom projektu.