Oduvijek su me poznavali kao zaljubljenika u pravdu, neku iskonsku istinu koju uvijek i zauvijek pokušavam istjerati na vidjelo. Ovo je priča o tome kako sam pristao na sitne fore, rubna “zavrtanja” i zatvaranje očiju pred krađama, a ostao ponosan na to.
Život sada upoznajem nanovo i navikavam se na redovno kupovanje namirnica, na svakodnevno boravljenje među tezgama i gajbama nadžidanim jedna na drugu, među kompozicijom mirisa Posavine, Semberije, šarenila Hercegovine i raskoši istočne Bosne. Učim da kuckam u lubenicu i procijenim da li je adekvatna, slatka i sočna, a ne libim se više ni zagristi kada mi je onako volšebno ponuđena degustacija pod motom: “Momčino, moja je najbolja!”. Ne mogu reći da to ujedno ne obogaćuje subjektivni doživljaj dana, a pogotovo čini plemenitim male, gradske, prljave kutke gdje odjednom stojiš na pijaci, a ustvari zatrpan pločama Dugmeta, Draženovim dresovima, Džekinim potpisima, a eto, krenuo si samo po kilogram banana i, ako ima, slatko crno grožđe. U tim avanturama u glavi svira neka čudna melodija, neka sinteza orijenta i velikih indijskih pijaca. Odjednom je korak laganiji od perja golubova, pa imaš vremena i snage kucnuti svaku lubenicu…
Apsolutno apstiniranje od politike, od socijalnih tema, koje bih dabome mogao razvlačiti nadugo i naširoko, ovdje i na svakom drugom mjestu gdje si uzimam za pravo reći jednu ili dvije, donijelo mi je svojevrsno divljenje ljudima iza gajbi, pokraj tezgi, u kioscima. Počeo sam obožavati kako je kilogram i osamsto odjednom dva, kako je tri kilograma puta marka i šezdeset jednako pet konvertibilnih. Istini za volju, u početku je bilo malo nejasno, a kad na kraju mjeseca sve to posabiraš, pomalo skupo i ne isplati se baš šutjeti, tamo gdje možeš urliknuti, gdje se možeš naduriti i pregovarati, obično toliko uspješno da, ne samo da ćeš dobiti po pravoj cijeni, nego ćeš otići i koji fening niže. Ovako kad čovjek pogleda, rekao bi mnogo argumenata da ne prešuti sve feninge, sve grame i svaku truhlu voćku, svaki nezreli paradajz i neslatku i nezrelu lubenicu… Nije, nije, jer pokucaš na vrata u ulici Bosanskih gazija i vrata ti otvori neko malo stvorenje za koje gajiš ništa do ljubav, ništa do divljenje, a kese istovariš na trpezarijski sto i raportiraš gospođi kako imaš malo paradajza, nešto grožđa i kako bi dobro bilo da se napravi salata uz neku genijalnost koju je madam već spremila. Kad se nađeš nasred sobe, pogođen osmijehom njih dvoje, sjetiš se da i oni oronuli ljudi, teškog, hrapavog glasa u zadimljenom prostoru isto tako moraju pokucati na neka vrata, otvoriti ih i, koliko god je to moguće, usrećiti svoje sreće… Tada ne moraš uzeti kalkulator da znaš da je tri puta marka i šezdeset jednako pet maraka, da je kilogram i osamsto isto što i dva, ta matematika se naprosto sama nametne i logičnija je od bilo kakvog Anaksagore i primjenjivija svake teoreme koju mi je prodala ona naporna profesorica u srednjoj…
Pošto sam šutio kad su pokrali oca, kada su pokrali majku, kada su uništili generacije i njihov potencijal, nijemo sa strane gledao kako nestaju spomenici, kako historijski važne građevine prave mjesta sumnjivo finansiranim tržnim centrima, šutjet ću i sada, šutjet ću zato što će onaj čiko sa žutim kačketom “zavrnuti” mene i još četvero ili petero za po dvadeset feninga i tako kupiti jedan hljeb, doć kući i i staviti ga na sto, ponosno i zadovoljno, a čiku će pogledati oči, iste one oči pred kojim ja drhtim i pred kojima se osjećam nedostojnim istih.
Jer nije svaka krađa krađa, neke su krađe slađe.