To jutro morala sam rano ustati, mislim da je bilo negdje oko 5 kada je sat zazvonio. Ugovoren prijem na ortopedsku kliniku, a ja kao nikad do tad kasnim. No stigla sam na vrijeme i po standardnoj proceduri prijema dobila sam krevet u slavnoj sobi broj tri.
Soba širine nešto više od dva metra, uska kao tunel i u njoj smještena tri kreveta. Mene odrediše za ovaj u sredini.
Krevet do vrata rezervisan je za nekog pacijenta koji treba stići transportom iz Gradačca a i ne bi voljela da sam pored samih vrata. Na krevetu do prozora ležao je pacijent kažu stari podstanar klinike.
Smjestim tako svoje stvari u onu metalnu kutijicu pored kreveta, koja je ličila kao da je sa nekog otpada. Hrđa se probila kroz masnu farbu napola bijelu napola zelenu a drška metalna koja je islužila svrsi otvaranja klatila se na nekom šarafu i svakog trena se činilo da će otpasti. Vrata udubljena, umjesto šarki koje ih trebaju pridržavati svezana nekim žicama, što bi naš narod rekao ” ko na vilejhi”. I dok sam pokušavala organizovati ubacivanje stvari u taj ormarić osoba za koju do tog trena nisam znala da li je muško ili žensko prepade me glasom.
– Jeste li više ubacili te stvari, nije vam ovo vaše vlasništvo. Čovjek od tog tandaranja ne može ni spavati.
U trenutku sam zanijemila. Nisam bila sigurna ko mi se uopće obraća. Glas kao da je iz bunara, dubok i prodoran…srednjovječnog muškarca, a gledajući siluetu jer se sunce prelamalo kroz staklo učinila mi se žena. Ne znam ni da li sam nešto odgovorila, zavrnula sam prekrivač i legla. Osoba ” C ” jer je na trećem krevetu se okrenula leđima od mene i nastavila spavati.
I dalje nisam bila sigurna o kome se radi. Predpostavljala sam da je žena jer nekako uvijek tako smještaju pacijente. Crna gusta kosa spuštala joj se do ramena. Onako ležeći na strani vidljivi su i obrisi ženskog tijela.
Pokušala sam se smiriti i zaspati.
– Jesi li za kafu – trgnuo me nanovo taj prodorni glas.
– Pa ne bih hvala, samo vi pijte, nekako odgovori.
– Ma hajde ustani, nisi došla spavati u bolnicu, evo prokuhala je a i da se upoznamo.
Ustadoh i sjedoh na krevet.
– Odakle si?
– Odavde, mislim iz Sarajeva.
– Pa koje tebe zlo dovede u ovu mesaru? nasmija se
– Ovdje nikom hajra nema. A šta ćeš, niti ih kuditi niti hvaliti. Trpiš dok možeš ko kad ti trebaju. A dodijalo mi je. Više ne brojim koliko sam puta na ovom odjeljenju bila. Samo eto promijenim sobu a sve isto.
– Ma problemi sa kičmom, već 9 mjeseci sam nepokretna. Jednom već operisana i sad evo niko ne zna šta će sa mnom.
– A kakvi su ti to zavoji na grudima?
– Od ležanja, napravili se apcesi pa mi na živo rezali stručnjaci obje dojke. I sad problem, ove vrućine i nikako da zaraste.
– Pa draga ženo jesu li oni normalni. Pa nisi u mesaru ušla neg kod hirurga. E bože šta sve čovjek neće čuti. I šta sad trebaš raditi?
– A ne znam ni sama. Neurohirurzi neće da me otvaraju i evo samo ovaj ortoped ima neku zamisao. Kaže da bi skidao te neke lamine sa četiri pršljena, nadoknadio kost sa kukova i onda me zašarafio. Al vraga kukovi valjda od silnog ležanja propadaju. Čini mi se da rekoše koksartroza. A i noga se skratila za dva i pol centimetra, izgaraju živci i suši se.
– A ženo draga mlada si a šta te sve snađe. E život baš nikoga ne mazi. A lijepa si, a vidi mene na šta ličim. Ma više me baš briga al samo da ne trpim ovolike bolove. Dodije da ležiš na plaži a kamo li svakih malo ovdje. Mogla bi im tražiti i da me penzionišu koliko staža na ovoj klinici imam.
Gledala sam to čudno lice kako se šali na svoj račun. Pokušavala sam da ne fiksiram pogled prema njoj dok priča. Al nije se moglo izbjeći i ne vidjeti.
Ruke su joj bile bar dva puta veće od mojih. Malo je reći ogromne. Takve još nikada nisam vidjela u svom životu. Na licu bore poput starice, zabačena kosa sa jedne strane iza ogromnog uha na čiju resicu je čini mi se moglo stati više od pet naušnica. A usne crvene kao da su ubrizgali u njih najveće moguće silikone.
– Šta si se bona prepala mene, vidi ti se u pogledu? Deder se nasmij. Vidiš kako se ja sama sebi smijem. Pogledaj, zavrnula je prekrivač i otkrila noge.
– Pogledaj ovo, ni sama ne znam koji bi mi obućar napravio cipele. Još da su jednake pa i bože pomozi već raspar. Zadnji put kad su mjerili desnoj nozi bi odgovarao broj 49 a lijevoj 47. I šta ćeš ti sad, neg hvala bogu da je ljeto, pa papuča ko u priči ima. Mogu se čak i modirati a nisu ni skupe.
Zamahnu glavom unazad od smijeha. Nasmija se i ja, mada opet malo mi nezgodno bi.
– Eto vidi što si lijepa kad se smiješ. Moramo tako inače ćemo poludjeti ovdje. Same sebi popravljati dane jer niko za nas i ne haje.
Htjedoh je upitati mada nezgodno mi bi. Kako, od čega sve to al taman kad sam smislila način ona nastavi pričati.
– Znam ja da te zbunjujem kao i sve koji me prvi put vide, a šta ćeš svijetu neobično. Pa zure u tebe. Kod mene u mahali djecu su plašili sa mnom. Znaš ono ako ne budeš jeo doći će ti ona teta i…. A ne ljutim se. Ponekad i samu sebe prepadnem kad se ugledam u ogledalu.
Nisam ti bona ja ovakva rođena. Išla sam i ja nekada na igranke, a lijepih li vremena, al eto ne potrajaše. Poslije gimnazije sam se zaposlila i baš lijepo započela život.
Gledala sam je kako mijenja izraze lica. Tačno se vidjelo koliko muku svoju pokušava smijehom sakriti. A odjednom to veliko lice ispunilo se nekom milinom. Nježno je razvukla usne i nastavila pričati.
– Znaš gdje ja stanujem? Znaš kad kreneš onom bivšom Miloša Obilića prema tekstilnoj školi. Uh, nekada sam uz to brdo za sedam minuta znala doći kući. Kakvi kombiji i te trice, neg nogu predase i uhvati ritam. Hahahah
A kad kreni na posao sletim sad pa sad. Zimi brže, ha kontaš me. Zaledi brate sve pa ko na ligurama samo se spustiš. I tako dođe dan kad sam se zadnji put spustila.
Zastade, i rukom pređe preko očiju. Nakupile su se suze. Lagano ih obrisa pa nastavi.
– Krenula sam na posao prvu smjenu taj dan radila, i ko po belaju pogledam na sat i vidim kasnim. Nisam ti ja nikada sat navijala, nekako valjda po navici probudim se taman kad treba. Al to jutro prespala. Ko kad noć ranije neko sijelo se iskupilo , pa dok se raziđoše, pa dok sve sude posklanjah i oprah da me ne dočekaju sutra jer znaš kako naš narod kaže – nemoj nikada ostavljati da prenoći, ne zna se šta se može desiti pa da neko iznenada bane a kod tebe ko atomska bomba kuća. E ta mi je rečenica starine ostala duboko u pamćenju.
Spremih se ja na brzinu, dograbih onaj plavi mantilić pod ruku i poleti da ne zakasnim. Ma nije belaj da i zakasnim neg odbijali od norme. Džaba ti poslije da si ko munja i sve stigneš kad te odalami po plati i đe si bio, šta si radio – ništa. Sletim ja po običaju i to rekordno za nekih pet minuta, a neka kišica nit pada nit ne pada, ono sipi pa nit znaš hoćeš li kišobran otvarati ili pustiti da kisneš. Hajd nije kakav jazuk ni da se malo pokisne. I dok vozim taj slalom vidim taman ide trojka tramvaj. Ih super haman ću stići na vrijeme, pogledao i mene neko odozgo. Al jest đavola. Taman da priđem tramvajskoj stanici , znaš onaj glupi trotoar što su ga ondje natandarili, okliznuše mi se nekako noge, zapnem i svom težinom padnem na šine sa oba koljena. Prosula se ko riža kako kažu. Ne znam ti ja više ništa. Od tolikog udarca i boli onesvjestila sam se. Sreća i bog bilo je ljudi ko kad je ponedjeljak svi krenuli na posao, strpaše me u nekakav kažu auto i pravac vojna bolnica.
Ne progovaram, nijema sam apsolutno. Slušam je i redam slike koje ona tako živopisno priča da u par trenutaka kao da sam gledala film. Oči su joj bile plačne a ja kao zaleđena. Odmahnu rukom i nastavi.
– I moja draga u neka doba probudim se ja. Nekakvih sto čuda na mene priheftano. Jedna ruka, druga ruka, ona cijev u nosu aman samo da zasvjetli bila bi ko lunapark. Trepnem ja, pogled lijevo desno ferceram, prstima mrdnem vidim funkcinišu. Ne mogu baš saviti ruke od tih điđa po sebi al hajd kontam mrdam sve će biti u redu. Al ne osjetih noge. Pokušam podići glavu da ih vidim al jok ne može. Ko kad sam i njom mlatnula pa me uštaklo u vratu kontam. Hajd nekako se napnem da mi je te noge mrdnuti al ne ide. Utom uđoše njih milion u bijelim mantilima, nadviše se nadamnom i gledaju. Kontam jesu li svi sa dioptrijom pa me ne vide? Šta se toliko približavaju ko da sam zrno graška a ne žena s svojih dvadeset i pet godina. Kontaju oni ja nisam sa sobom valjda. I taman da ih upitam šta je ovo sa mnom ono trc. Povezana mi usta sve zube polomila, pa još i jezik razrezala huda.
Utom će jedan onako mali, ko zift crne kose a može biti da je Indijac polako se približi meni pa reče – gospođo ja ću vam postavljati pitanja a vi samo trepnite okom za potvrdu ili držite oči otvorene u suprotnom. I pregleda ko on mene i odoše.
A noge niko ne spomenu. Kako ih sad zovnuti, hajd to bi nekako skontala al kako ih pitati aman.
Kad eto ide druga brigada u bijelom. I opet pitanja. I konačno dođosmo do nogu.
“Osjećate li ovo, osjećate li ono.”
Ja držim oči otvorene. Odoše i oni.
Bože dragi jel ovo film ili java.
Prođe neko vrijeme ko će ga znati i koliko ko kad nemaš ni sata a ni predstave o vremenu ulaze dva gospodina i podbočena gledaju u mene. Vidim ja odnio vrag šalu neka frka prava sa mnom al štaš . Vegetiraš i čekaš da više neko nešto to objasni.
” Gospođo, polomili ste oba koljena. Smrskali ste ih na hiljadu komada. Prva operacija je trajala nešto više od osam sati, a druga gotov šest. Sad za sad uspjeli smo koliko smo mogli, šta je tu je borba nam predstoji. Dobro je da ste se probudili, ovdje ste već četvrti dan.”
I odoše, a ja ne znam sama ni šta bih. Dal vrištala il plakala.
Eto draga moja tako je to sve počelo.
Ha šta me gledaš sad i ti kao da sam sa druge planete. Sve ti je to život ili sudbina. Ko zna zašto nam se dešavaju neke stvari. Al da me je moglo zaobići vala moglo je.
I eto tako ti ja provedoh prvi put u bolnici gotovo sedam mjeseci. A do tada nikada nisam doktoru otišla. Knjižocu sam imala ko i svi al nikada mi nike ni trebala sem za one obavezne sistematske jednom godipnje što su nas slali ko eto da vide jesmo li radno sposobni, da neko nije prolupao od prekucavanja norme hahaha.
Tako dočeka i dan prvog otpusta. Došao buraz po mene sa nekim jaranom i to sa fićom. Friško izašao iz fabrike sija se sav na onom suncu. Vidim ja kolega mu se smrko ko da je sve mu umrlo u familiji al ne kontam što. Kad ono izvadili mu prrdnje sjedište da mene mogu ubaciti, ko kad noge ne mogu saviti u koljenima. I hajd nekako se potrpasmo i kući.
Otvorena kapija , kad mati u bašći čeka me. Sjela u hlad pod grožđem umorila se hodajući tam vam i iščekujući da dođemo. Savila se na mene i zaplakasmo. Duša draga nisam je toliko vidjela a i ona slaba, ubi je ta astma. A i kosti slabe ko kad je japija u tom vaktu bila nikakva. Al eto rodila nas je troje i sve nas uvijek ko kakve tiće svijala oko sebe. Otac je rano umro. Samo jedan dan dođoše iz željeznica i rekoše materi Avdu ti je pričepio voz. Slomio mu sva rebra i probio plućno krilo. Hajd sa nama dok je još živ jer slabe su mu šanse da preživi. I eto za tri dana ugasi se. Otišao zdrav prav u službu i nikada više nije se vrati kući.
Stara je dugo krila suze i dever radi nas, ko kad smo svi još u školu išli.
Elem dovedoše oni mene a mati već sobu raspremila da mi bude sve potaman. Nakuhala jela i omiljenu sirnicu a meni ni dočega nije. Gledam firangice promijenila i od nekog staroh svog kata napravila ko zastore da mi sunce ne ide u oči, ko kad je krevet odmah pored prozora bio. Sve brate nekako lijepo, poželi se insan svoje kuće i tog mirisa sa starog šporeta. Men se čini da sam više alergična na miris bolnice, sve mi nekakvi flekovi izađu po tijelu na samu pomisao.
– Hoš dalje da ti pričam, vidim da ne trepčeš pa se opet nasmija.
– Hoću naravno, slušam te pažljivo. I nemam šta reći. A kao da sanjam.
– Eh eto i tu bi sad čovjek očekivao ono idemo dalje u oporavak al tek tad meni se svijet okrenuo naglavačke. Tih prvih nekoliko dana štaš muke, bolovi. Okreni se ovako okreni se onako a nikako čovjek pozu da nađe. I taman da zaspe ono probudi te, žigne i hajd nanovo. Nikad da se naspavaš.
Počnem ja primječivati nešto čudno da se dešava sa mnom. Čudni trnci se spuštaju niz ruke, isto ko da ti neko vruće ulje ubrizgava u tijelo. Hajd kontam ja sve je to neka faza pa se nešto plaho i ne sekiram. Al znaš gdje se zabrinu prvi put. Imala sam jedan stari prsten još od rahmetli nene, njoj djed kupio u Stambolu i ko huda ništa nije imala i meni ko prvom unučetu pokloni ga. Dohvatim ga ja nekako sa stola i da stavim na ruku, jok ne ide. Hajd kontam otekle mi ruke, al kako vako puno da ni da naiđe na prst. Pogledam balo bolje nadlaktice kad u mene šuma ženo od dlaka. Ajme šta je sad ovo nikad ih nisam imala, valjda od terapije. Šutim ja tako i razmišljam i nako spustim pogled na noge pa mi se učini da je palac dva puta veći. U to dođe mati iz bašte pristavi kafu i ja malo ohladi od mozganja.
Sjede stara moja na štokrlu, onako tugaljivo me gleda ko mati i ko nešto bi mi rekla a ko neće. Pa protabirismo neke teme što godinama nismo, ismijasmo se i čak koja suza preleti obraze.
I došao dan hajd na kontrolu. Dođe Sakib opet sa burazom strpaše me u onog fiću, a jesam se ismijala i vozi do bolnice. Vidim ja nešto se oni snebivaju al hajd ne pitam ništa samo gledam kako da se namjestim, jer svaki kamenčić preko kojeg pređu ko da mi bubrege pomjeri iz ležišta.
Uđosmo mi u tu nekakvu prijemnu ambulantu, staviše me oni na krevet kad eto ti idu dva doktora.
– Dobro jutro gospođo kako ste?
– A ja njemu iz topa nisam ja gospođa već gospođica tek u cvijetu mladosti al hvala na pitanju.
Nasmija se on nekako počeša po obrvi pa reče. – Znate gospođice, vama i nama predstoji beskonačna borba. Al šta je tu je, situacija nije najbolja. Što se tiče koljena važno je da su rane sad zarasle, da bi mogli ponovo hodati morat ćemo ugraditi proteze. Al ne brinite , hiljade ljudi su već kroz to prošlo.
– Pa dobro rekoh, samo da mi je stati na noge pa kako tako. Vi znate šta vam je činiti a moje je da trpim. Hajd izdržo je Mujo i gore pa valjda ću i ja. Sve prođe i sve se danas zove jučer al eto voljela bih da to što prije uradimo, dodijalo više insanu da drugi oko njega devera, a najgore mi što ne mogu sama ni do vecea pa mi žao matere, nije ni ona zdrava. A ne znam kome je gore vala, njoj što me gleda ovakvu ili meni što ništa sama ne mogu.
– Ne mogu vam tačno sad reći kroz koliko faza ćemo morati proći al od nečega se krenuti mora. Sad ćemo vam izmjeriti dužine nogu pa okvirno napraviti plan – reče i uhvati se metra.
– Aman čuj da mi uzmete mjeru hahaha pa samo se mejtu mjera uzima. Ma šalim se vi znate najbolje.
Premjeriše me, na sve strane , ja ko ubleha samo gledam i kontam majko moja šta sve insan neće preživjeti.
– Nego de vi meni recite kakve faze i te beskonačne borbe spominjete. Zar to nije nešto po standardnoj proceduri, ono ugradite protezu, malo banja malo fizikala i eto ga popravljen onako kako se najbolje moglo.
Šuti on i gleda me.
– Gospođice draga niti jedan slučaj nije isti sve je individualno, ali kod vas je baš specifično.
– A vjerujem takva sam vam ja ..htjedoh reči po cijelom tijelu al uozbilji se da ne pomisli čovjek kakav je ovo hajvan što samo šprdnju pravi.
– Znate li vi uopće, mislim da li vam je neko od kolega rekao šta se ustvari kod vas desilo.
– Pa šta se desilo, slomljena koljena ugruhana po čitavom tijelu i to je to.
– To je forma ali suština ili realnost je sasvim drugačija. Vidite u trenutku kada ste pali od siline udarca i tog potresa tijela desio se jedan šok u organizmu.
U velikom mozgu smještena je jedna mala žlijezda, manja od nokta velika svega jedan centimetar a teška manje od jednog grama. Nalazi se u najzaštićenijem dijelu tijela. Njena funkcija je lučenje hormona i utiče na rast tijela, pritisak, na bubrege….
Obično je nazivamo glavnom ili centralnom žlijezdom. E vidite kada ona ne luči dovoljno hormona dešava se da se ljudi razviju u patuljke a kada luči previše onda dolazi do gigantskog ili divovskog rasta.
Gledam ja njega pa kontam šta priča. Niti sam patuljak a još manje div, al hajd neću da ga prekidam dok ne kaže svu tu filozofiju koju je naumio.
– Ta mrva od žlijezde upravlja svim ostalim žlijezdama i kada dođe do poremećaja u njenom funkcionisanju poremeti se malte ne sve.
Slušam ja njega pa sve kontam ja sanjam. Dođe mi da plačem al sve mislim pa nije on jedini pametan ima i drugih.
– Eh eto ti draga moja saznadoh ja da postajem čudovište. I u trenu bi bi jasno što je mati iz hodnika kod ulaza sklonila špiglo. Huda moja bojala se kako ću reagovati.
Znaš kako me jedan mali gore kod nas u mahali zove Kvazimodo, e vala baš i jesam čak i gora od njega.
I evo me sad ovdje po ko zna koji put na ortopediji. Svi normalni ljudi kuća – posao, a ja već skoro trideset godina kuća – bolnica.
Svi me više ovdje znaju, od portira do svog osoblja.
Ja nijema gotov skamenjena slušam, gledam i ne vjerujem.
– Ovo mi je treća proteza, a nije posljednja. Muka brate više od svega. Taman sam mislila da će zadnji put sve se riješiti al eto opet belaj. Ništa mene neće zaobići. U sali fasujem nekakvu bakteriju mrsu i zagnoji se sva noga. Već trideset i šest puta mi punktiraju koljeno. Vade tu gnoj koliko mogu. A pojela je skoro sve čak i kost. Pa se pitam i kako će staviti tu novu protezu. Neće se imati za šta ni prifatiti. Pogledaj ako ti nije mučno.
Koljeno natečeno, što bi narodni reklo se “ko balvan.” Modro i od rupa na mjestima gdje su punktirali.
– Eh eto ti moja ti, na brzinu ti svašta rekoh. Vidim ti ni do daha ne možeš doći. Al tako je kako je. Nazad ne mogu a naprijed moram. Mada ni sama ne znam gdje ću.
I tako je započelo naše sedmodnevno druženje u sobi broj tri. Bilo je tu naizmjenično i suza i smjeha. Nazirao se i strah, onaj najgori izazvan nepoznatim ishodom. Pretvorili smo pakao nekako u humorističnu seriju. Čak smo dva puta izašli za vrijeme posjeta vani. Ne zna se koja je bila gora od nas dvije. Ona sa svojim štakama i tim hodom zabacivanja nogu kao u krug ili ja gurajući svoj rolator. Tako kad odemo nema nas po dva sata, ko kad nam treba vrijeme da dokljumamo i tamo i nazad.
Obično jedva se dočeka odpust iz bolnice, no ovaj put bila sam tužna. Nekako se čovjek srodi i zavoli. Nekako se privije i uvije uz nekoga i ne želi se rastati. Gledala sam je obasjanu mjesecom tu zadnju noć, gledala i samo plakala. Čini mi se da me je boljela ta njena bol poput noža koji ti neko u dušu zarije pa okreće da nikada ne prestane. I milion pitanja sam postavljala zašto…..?
– Hajde lijepa ustaj. Sad će vizita pa da prije neg krenu popijemo kafu na miru. Da još koju onako na brzinu prozborimo a onda arivederči. I da se više ovdje ne sretnemo. Već fino da mi dođeš u mahalu. Da ti pokažem svoju bašču i plastenik što smo napravili. Pa onda ko prave hanume zasjednemo i kud ćeš bolje i ljepše.
Otpustiše me i prvi put sa suzama napustih bolnicu. Nisam se radovala odlasku.
Čule smo se skoro svaki dan. Posljednji put sam je vidjela kada sam išla na kontrolu. Mahala mi je sa prozora i dalje je čekala novu operaciju.
Neko vrijeme ni sama nisam imala prilike zbog svog zdravstvenog stanja, a onda sam promijenila mobilni telefon. Nestali su brojevi kao da su nestali ljudi. Tražila sam je na poznatim mjestima ali nikada je više nisam našla.
Neku noć mi je došla u san. Zvala me da popijemo onu kafu što smo planirale. Došla bih još jučer a ne danas kada bi znala gdje. Tražim je i naći ću je to sam sigurna.
Naći ću svog nježnog diva, sa najvećim i najljepšim osmijehom.