Dr. Endi Klark je profesor filozofije i šef katedre za logiku i metafiziku na Univerzitetu u Edinburgu. Ranije je predavao na Vašingtonskom univerzitetu u St. Luisu i Univerzitetu u Saseksu (Sussex) u Engleskoj. Klark je jedan od članova osnivačkog istraživačkog projekta Kontakt, čiji je cilj istražiti ulogu koju životna sredina ima u oblikovanju prirode svjesnog iskustva. Istraživački interesi Dr. Endi Klarka uključuju filozofiju uma, vještačku inteligenciju, uključujući robotiku, vještački život, otjelovljenu spoznaju i um, tehnologiju i kulturu. Dokumenti i knjige dr Klarka se bave filozofijom uma i smatra se vodećim naučnikom u oblasti proširenja uma (mind extension). Također je pisao o konektivizmu, robotici i ulozi i prirodi mentalne reprezentacije.
Klark je možda najuticajniji zahvaljujući njegovom razvoju “proširenog uma”, koji je predstavljen u eseju “The Extended Mind” (1998) u koautorstvu sa Dejvidom Čalmersom. U ovoj hipotezi, na temelju gore pomenute ideje, tvrdi se da um i svijet formiraju neku vrstu povratne informacije u kojoj je u um smješteno ne samo individualno iskustvo svijeta, već ga je proširilo okruženje koje smo doživjeli.
Profesor Endi Klark u svojoj vizionarskoj knjizi “Natural-Born Cyborgs” tvrdi da um „proširen“ tehnologijom dolazi u iznenađujućem nizu oblika. Oni uključuju najbolje od naših starih tehnologija: olovku, papir, džepni sat,… Uključuju sve snažne, prenosne strojeve koji povezuju korisnika na sve „reaktivniji“ svjetski internet. Uskoro će uključivati postupno ukidanje i međusobno povezivanje brojnih svakodnevnih predmeta u našim kućama i kancelarijama.
“Kako naši svjetovi postaju pametniji i upoznaju nas bolje i bolje”, piše Endi Klark, “postaje sve teže i teže reći gdje se svijet zaustavlja i počinje osoba”.
Klark razmatra “snažan, prenosni stroj koji povezuje korisnika na sve osjetljiviji World Wide Web”, kao i “postepeno uklanjanje i povezivanje mnogih svakodnevnih predmeta u našim kućama i kancelarijama”. Ali njegov interes nije prvenstveno u novoj tehnologiji. “Umjesto toga”, piše on, “to je da govorimo o nama, o našem osjećaju ja, i o prirodi ljudskog uma. Cilj nije pogoditi ono što bismo uskoro mogli postati, već da više cijenimo ono što smo već : stvorenja čiji su umovi posebni upravo zbog toga jer su prilagođeni tome da pomiješaju i podudaraju se s neuralnim, tjelesnim i tehnološkim potezima. “
Prema Klarku, moramo se odreći predrasude “da sve stvari o umu moraju zavisiti isključivo od onoga što se odvija unutar biološke kožne torbe, unutar drevne tvrđave kože i lobanje”. On predstavlja kognitivne tehnologije kao “duboke i integralne dijelove sistema za rješavanje problema koji čine ljudsku inteligenciju. Oni se najbolje vide kao odgovarajući dijelovi računskog aparata koji čine naše umove.”
Natural-Born Cyborgs :
„Vidimo neke od “kognitivnih fosilnih tragova” kiborške osobine u istorijskoj procesiji moćnih kognitivnih tehnologija koje počinju govorom i brojanjem, prvo se pretvaraju u pisani tekst i brojke, a zatim u rano printanje (bez pokretnih fontova), pa revolucije pokretnih slova i štampača, a najnovije do digitalnih kodova koji donose tekst, zvuk i sliku u jedinstveni i široko prenosivi format. Takve tehnologije, jednom ubrzavajući u različitim aparatima i institucijama koje nas okružuju, urade mnogo više nego što samo omogućavaju eksterno skladištenje i prenos ideja. Oni čine, želim reći, kaskadu “nadogradnje umova” (mindware upgrades) : kognitivni preokreti u kojima se djelotvorna arhitektura ljudskog uma mijenja i transformiše.
Štaviše, upotreba, dostignuća i transformativna ovlaštenja ovih kognitivnih tehnologija eskaliraju. Novi talasi korisničke osjetljive tehnologije mogu uskoro dovesti ovaj drevni proces u vrhunac, s obzirom na to da naši umovi i identiteti postaju sve dublje upleteni u ne-biološku matricu mašina, alata, rekvizita, kodova i polu-inteligentnih dnevnih objekata.
Mi ljudi smo zaista uvijek bili umješani u usmjeravanje naših umova i vještina u oblike naših trenutnih alata i pomagala. Ali kada ovi alati i pomagala počnu da se vraćaju unazad – kada se naše tehnologije aktivno, automatski i stalno prilagođavaju nama, baš kao što radimo s njima – onda linija između alata i korisnika zaista postaje čvrsta. Takve tehnologije će biti manje poput alata a više kao dio mentalnog aparata osobe. One će ostati alat samo u tankom i na kraju paradoksalnom smislu u kojem je moja sopstvena nesvjesno operativna neuronska struktura alat.
Ja stvarno ne “koristim” svoj mozak. Ne postoji toliko efemeran korisnik. Umjesto toga, rad mozga je dio onoga što me čini ko i šta sam. Tako je i sa ovim novim talasima osjetljivih, interaktivnih tehnologija. Kako su naši svjetovi postali pametniji i upoznaju nas sve bolje i bolje, postaje sve teže i teže reći gdje se svijet zaustavlja i osoba počinje.
…
Zato razmislite o kratkom ali reprezentativnom primjeru. Uzmite poznati proces pisanja članka za novine, akademski rad, poglavlje u knjizi. Součen , konačno, sa sjajnim završenim proizvodom, dobar materijalist može samo čestitati svom mozgu na svom dobrom radu. Ali ovo je pogrešno. Zbunjujuće je ne samo zato što (kao i obično) većina ideja uopšte nije bila naša vlastita, ali zato što struktura, oblik i tok finalnog proizvoda često zavisi od složenih načina na koje sarađuje i zavisi od različitih posebnih karakteristika medija i tehnologija sa kojima kontinuirano interaguju.
Obično mislimo na naše biološke mozgove kao izvor tačke cjelokupnog sadržaja. Ali ako malo pomnije gledamo ono što često možemo naći je da biološki mozak sudjeluje u nekim moćnim i iteriranim petljama kroz kognitivno tehnološko okruženje.“
Endi predviđa razvoj kognitivne protetike ili elektronska poboljšanja mozga, samo kao slijedeći logični korak u prirodnoj integraciji ljudskog uma sa tehnologijom. Njegovi istraživački interesi uključuju i eksperimente za ljudske i elektronske integracije, kao i tehnološki napredak u neposrednoj ljudskoj komunikaciji i njihovom korištenju u društvu.