E, druže moj, beogradski, a i tebi pišem, moj zagrebački..Koliko prođe, evo dvadeset i kusur, jelde? Živ sam, evo, Sarajevo je sudbina moja, jerbo još uvijek sam ovdje, uz Miljacku, podno Igmana. Čujem da ste i vi, čujem tako od raje, obojica ste kraj Save, jedan u susjedstvu, drugi u komšiluku. Ne, ništa vas ja ne osuđujem, ko je pitao onda, vas balavce, gdje i šta i kako, tako moralo biti. Baš kao što niko nije ni mene pitao dal bih ostao ili bih bježao. Uostalom, ko sam ja, na kraju, da bilo koga osuđujem i ocjenjujem…Ne, ne pišem, tek sada, da bih ja nešto palamudio i provocirao, takav nisam. Pa, zašto, onda..zašto baš sada da javim se, nakon pola naših života, dosadašnjih? E, beogradski, a i tebi velim, zagrebački..Drugovi više nismo, što zbog drugih, što zbog nas samih, tako vrijeme pokazalo, te vas dalje drugovima i necu zvati, niti mojim..ništa lično, jebi ga, to je tako..Elem, pišem, tek sada, ponukan ovom slikom, koju objaviše, na kojoj su u zagrljaju, Srbin i Hrvat, treneri vaterpolo reprezentacija. Lijepa slika, fakat. Kao čovjeku, insanu, drago mi je i to vidjeti, nakon svih ratova, svekolike mržnje, nakon Stjepana Radica, Stepinca, Pavelica, Draže Mihajlovica, Šešelja, nakon Vukovara i Oluje, nakon svega toga da se i to desi. Ok, fakat za udarnu vijest na portalima i u novinama. Dosta je bilo, previše je bilo, ružnih i loših stvari, svi mi želimo bolje i ljepše dane. Nego, samo bih volio znati, samo bih želio znati šta vi, danas, nakon svega, o Sarajevu mislite, o Bosni, o Hercegovini. Tu gdje ste danas, dakle na obali Save obojica, tu se živo fuckalo vecini za Sarajevom i Bosnom, pa je tako i dan danas. Tu, gdje ste sada, planovi su pravljeni, ideje se rađale, paktovi se sklapali, koji su imali namjeru naškoditi istom ovom Sarajevu i istoj ovoj Bosni. Te me, baš zbog svega toga, zanima, a da ne spominjem djetinjstva vaša, naša, u gradu ovom, šta vi mislite, šta mi možete reci. Šutnja je vladala među nama, sve ove godine, niste bili hitri i voljni, nazvati, javiti se, upitati..Evo, ja sada, tek sada, prvi iskoračih, bez ikakve hrđave namjere, loše, ružne. Jel vam se ikad stislo, pa i u ona vremena, jel vam palo na um šta se dešava, zašto Zetra gori, zašto padaju granate po mahali našoj, zašto nestaju naši drugovi, jedan po jedan, zašto Stari most srušiše, zašto varaždinci i osječani na Mostar nasrtaše..zašto? Ja bih vama javio, rekao bih, opisao vam, da kretena ima i ovdje, budala, krkana, kojima sveto ništa nije, pa ni ljudski životi. Ja bih vama rekao i opisao kako je čudan vakat u Sarajevu, sve gori oko nas, gladni smo, željni svega, al opet se skupimo, sredimo, na predstavu odemo, pod svjecama, s curama ašikujemo po parkovima, sarajevskim. Ja bih vama rekao, ja bih vama opisao sve, samo da ste nekako mogli, htjeli, dobiti me, doprijeti do mene. Jerbo, kako cu ja, ja sam taj koji je bio u gradu opkoljenom, bez ičega, sam s nadom, koja je vremenom umirala..Kako sam mogao ja, kako? I kada sve je prošlo, kada se smirilo, opet vas bilo nije, da upitate jesam živ, kako su Nura, Bajro, Ado..sjecate se njih, mati moja, otac i brat? I kada sve je prošlo, kada ste i stasali, ljudi postali, da vas nije povuklo da dođete, vidite grad svoj, naselje naše, Miljacku. Ne znam, ne mogu da sve to pojmim. zato me i zanima, zato želim znati. Da, ja sam bio, kraj Save. Veliki su, lijepi su, gradovi vaši novi, gradovi kojima Sarajevo zamijeniste, eto silom prilika. Bio sam, vjerovatno cu opet dolaziti, a sad mi na umu da vas se nijednom ne sjetih, ne padoste mi na um, prilikom tih dolazaka. Valjda to sve govori..I zato mi ne zamjerite, zbog svega ovoga. Što vas drugovima više ne zovem, što vas svojima ne smatram, što navijam uvijek, pa uvijek, protiv tih reprezentacija koje svojim, sada, smatrate. Jbg..poštujem ja velikane, Bobana, Prosinečkog, Piksija i ostale..kapu skidam Đokovicu, Čilicu, rukometašima, košarkašima, no navijam protiv, uvijek protiv, ne znam s kim da igraju. Gotivni su i vaši gradovi, metropole su to u odnosu na Sarajevo moje, ali ih nikad iznad šehera staviti necu, niti bih sebi to dopustio, niti jesu iznad, glavu dajem. Ne mrzim, nisam ja takav. Nisam ni zlopamtilo, baš nisam..al eto, to je tako.. Ne zamjerite, mada i ako zamjerite, bitno mi nije, niti se želim niti imam zašto izvinjavati iliti ispričavati. Ovo je samo jedan obični tekst čovjeka, upucen dvojici nekadašnjih drugova iz djetinjstva. Ovo je samo zadnji čin jednog romana, kojeg možda nekad i završim, a koji je protkan pričom našom, mojom, pričom o jednom gradu, o jednoj zemlji i njenim komšijama i susjedima. Ovo je samo jedna priča od milion sličnih, koje Balkan iznjedri. Ovo je jedan tekst, isprovociran slikom, lijepom slikom o zagrljaju, ali i istorijom našom, zajedničkom, koju Sava, koju Miljacka, mogu ispričati ljepše, slikovitije, jer one su svjedoci, one sve znaju.
Da ste dobri, zdravi i uzbrdo brzi, šta god o meni mislili, šta god..ti, beogradski, a i ti, zagrebački.