Lijepog li naslova.
Naravno da nema veze sa istinom, i još gore od toga, pitanje je kada će imati?!
Godinama ista priča. Borba za titulu, kup, za Evropu, dođe Evropa, ispadne se. Ustvari ne dođe, samo malo svrati, pokaže realnost i ode. Surovu realnost koja kaže da nismo spremni.
U čemu je problem?
U državi, reći će mnogi. U sistemu. Kod nas ionako ništa ne štima, pa zašto bi štimao fudbal? To je istina, ali nećemo ovdje o državi i politici.
Igrač koji ima pozne igračke godine, bio na svim stranama, skoro zreo za penzije, koji nema više gdje, NIJE POJAČANJE. Nije pojačanje ni dečko od 17 – 18 godina koji je bačen u vatru da uradi nešto, izgori u želji, ne dobije više nikakvu priliku i propadne. A možda je to novi Džeko. Novi Sušić. Nije dobra stvar prodati mladog talentovanog igrača za prve pare koje neko ponudi samo da bi se nešto zaradilo. Nije to zarada. I nema potrebe pominjati transfere i uspjehe Dinama, Partizana ili bilo koje ekipe iz regiona. Nije region bitan ni kriv. Nije bitna ni liga Grčke, Austrije, Španije ni Engleske. Bitna je naša.
Smanjila se. Trebala bi dobiti na kvalitetu. Trebala bi. Trebalo bi se i ulagati. Treba razvijati omladinski pogon, pratiti tu djecu koja znaju igrati lopte, polako ih uvoditi u svijet fudbala da shvate šta ih čeka. Treba da ih čeka fudbal. Lopta. Tek onda novac, slava i reklame možda. Niko nije počeo trenirati fudbal zbog novca, već zbog fudbala. Ne može se to dijete baciti u vatru, ako uopšte bude imalo dovoljno sreće da dobije priliku, jer su velike mogućnosti da će da izgori. Kako će i da se razvije kada mu se odmah da do znanja da ako želi uspjeti, mora se prodati prvo tu negdje u region, pa eventualno u Tursku, pa ko zna, možda bude nešto od njega. Možda i ne bude.
S druge strane, nemamo ni neku sjajnu trenersku stručnost. I to što imamo ne smije da rizikuje sa nekim talentovanim klincem, jer ako isti ne bude prvi strijelac lige u debitantskoj sezoni, pitanje je hoće li trener dočekati kraj iste. Zna se desiti da trener ne dočeka ni polusezonu. Kako ga onda kriviti?!
Stoji ona “koliko para toliko muzike”, ali mora se raditi sistematski. Zašto istrošeni igrač koji “ima ime” ima i prioritet nad talentovanim klincem? Bio jednom jedan veliki Raul. Pa se istrošio. Došli novi klinci i zamijenili ga. Niko neće sporiti njegove uspjehe i doprinos, ali istrošio se. Došao dečko od 20 godina koji može trčati 3 utakmice bez pauze. Dobijao priliku, koristio je, strpljivo čekao. Dao mu trener šansu. Kad smo kod trčanja, činjenica je da rijetko koji igrač Premijer lige može trčati 90 minuta. Kako ono kažu Njemci: “utakmica traje dok se ne uđe u autobus“.
Trening kampovi (ili bar malo bolji uslovi), fizička sprema, stručni treneri i motivisanje djece bi bili sasvim dobar početak jedne transformacije lige koja se igra u državi punoj talenata. U rasadniku talenata.
Nema potrebe da se pominje bilo koji klub Premijer lige u ovom tekstu, jer će se u istom prepoznati svaki navijač. Prepoznat će svoj klub i svoju želju da vidi i doživi uspjeh svog kluba. Da čuje himnu Lige Prvaka i Europa Lige. Da zagrli svog brata sa tribine u transu radosti. Jer za uspjeh je potreban rad.
Do tada, gledat ćemo što i do sada. Nemoć Premijer lige.