I evo, prođe još jedan jedanaesti, svanu nova zora, bolna i teška koliko i prethodnih dvadeset i jedna. 12.-ti je, po običaju, tih i prazan. Ljudi su otišli, tuga je ostala. Ona vjerovatno nikada neće ni otići iz srca, a zar i može? Isprazne i mrtve riječi saosjećanja, te klišeizirane poruke zvanica i delegacija, koje neodoljivo podsjećaju jedna na drugu, odletjele su u vazduh bez ikakvog efekta. U svemu tome, naravno, uvijek ima časnih izuzetaka. No, već više od dvije decenije izostaju iskrene riječi priznanja i pokajanja u ime zvanične politike onih koji u tom trenutku vladaju, kako u entitetu, tako i u susjednoj državi. Svaka nova garnitura vlasti se po pitanju utvrđene pravne kvalifikacije ne razlikuje po mnogočemu. Rekao bih da na tom polju po nepisanom pravilu postižu konsenzus, usprkos mimoilaženjima u nekim drugim oblastima djelovanja. Umjesto već izrečenih i izlizanih poruka saosjećanja, mogle bi se za promjenu ponuditi nove i konkretne ideje, nove investicije i rekonstrukcije, koje bi srebreničkom srcu koliko-toliko vratile puls u krvotok. Jer, koliko god bili krivi oni koji su tog paklenog ljeta gasili živote kao noćne svijeće, progoneći komšije, prijatelje i poznanike poput divljači u sezoni otvorenog lova, toliku krivicu snose i “domaći izdajnici”, pri čemu naročito mislim na prvog čovjeka i prvu stranku u Bošnjaka, koji na račun ugroženosti povratničke populacije već dvije decenije uspješno hajruju i izvlače debelu korist vodeći tzv. minder-politiku, površno i bez neke dublje suštine. Najplastičniji dokaz njihove bezličnosti jeste nedavno sklopljeno savezništvo sa tobože zakletim neprijateljima i navodnim destruktivcima iz SNSD-a. Njihova zajednička tačka jeste upravo bezgranična bestidnost. Ti bi za fotelju i zadovoljavanje sujetne potrebe da ih se naziva liderima, zaštitnicima ili odbornicima prodali najvoljenijeg, a kamoli tamo nekog zemljoradnika iz Potočara ili Zalazja. Zloupotrebom poljoprivrednih i drugih poticaja uspijevaju da održe u neizvjesnosti veliki broj povratnika, razvlačeći i odgađajući dodjele ionako srkomnih sredstava, tako da za recimo jedan motokultivator ili pak plastenik uspijevaju kupiti povjerenje i pridobiti ih na svoju stranu u izbornim godinama. Vječitim zaštitnicima vitalnih interesa nikada kraja. Ti vitalni interesi u stvari bi trebali biti oni kojima je luksuz imati tri obroka dnevno, a nisu rijetki među nama. Vitalni su samo iz jednog razloga – jer za sitost ne znaju. Pa ipak, kiča, folklora i igara ne manjka. Za to se pobrinu svake druge godine. Parade jeftinih populizama i agresivnih propagandi dolaze i prolaze. Srebrenica stoji li stoji. Istovremeno, srebrenička mladež sve više odlazi usljed takve apatije i besperspektivnosti. Upravo ti mladi ljudi su prepuni konkretnih ideja, ali, nažalost, zbog tereta mračne prošlosti, te tih lažnih dušebrižnika, koji nas svakodnevno vraćaju korak unazad, korak bliže feudalnom poretku, one ne mogu ugledati svjetlo dana, tako da po nekom nepisanom pravilu završavaju preko granica, gdje nekome drugome bivaju od koristi. Ostaje nada da ćemo ipak dočekati vrijeme u kojem će sposobnost biti ispred podobnosti, civilizovanost ispred primitivizma, antifašizam ispred ovog drugog, a svjetlost ispred mraka! Do tada, borba dva nepomirljiva svijeta se nastavlja.
Ima ih, kao što reče Rundek, ali ima i nas!