Neka jutra
i svježeg njegovog sunca,
jer ko bi drugo očistio naslage noći,
prašinu misli
i odmorio oči;
neka jutra
i jake, crne kafe,
jer ko bi mi drugi vratio glas
što gubio se u noći
i dozivao nedostižno.
Neka jutra,
tišine svakog bića
i predmeta u sobi,
jer ko se usuđuje da priča
u takvom skladu tišine
što isparavanje kafe stvara.
Neka jutra
i zahvalnosti duše
kad shvati da još jednom rođena je.
Umjesto što plačeš;
blago se smiješiš
i grliš jutro umivajući lice
osjećajući vodu kako kroz kožu dopire do krvi.
Neka jutra,
svih saznanja koja se sa suncem rode
i imperijskog osjećaja koje ti stojanje na balkonu pruža.
Taj osjećaj kao da čitav svijet je tvoj,
ali odbijaš da prisvojiš bilo šta
pa čak i kvadrat betona na kojem stojiš.
Svijet ti se nudi,
ali ti se ne daš,
jer dovoljno ti je ono što je u tebi,
a u tebi je toliko neosvojenog,
nepokorenog
i nepoznatog
što čeka na tvoje ratanike razuma
i artiljeriju srca.
Pa se spremaš u pohod
na tvrđavu od uma svog,
jer to je jedini svijet ikada,
svijet svijetova,
koji može i smije biti samo tvoj.
Zato neka jutra;
te magične kutije poklona
iz koje vadiš upravo onoliko
i upravo ono što jučer ostavio si kod drugih.
Emina Basara
Juli, 2017. Sarajevo