Jel’ možda do rijeka? Jesu, možda, one krive? Jel’ do Save što, s Alpa, krivuda, sve dok se u Dunavu ne izgubi? A sve, usput, priče priča, još od najstarijih vremena, priče o ljudima, lošim i dobrim? Da nije, možda, do Bosne, plahe i prkosne, baš kao što je i zemlja, koja se po njoj zove? Jel’ ona za sve kriva, još od Igmana, u čijem zagrljaju se rađa, pa sve do Posavine, čija polja hrani? Ili, pak, da nije Neretva ta, koja za sve kriva je? Zašto, bona, tiha je onoliko, dok se kanjonom spušta, sve do Jadrana, zelena, prelijepa? Zašto? Mora da kriva je i ona…A Dunav, veliki, kriv je i on? Ravnicama, vojvođanskim, pa sve do mora crnoga, krivnju on nosi? Ili su Zeta, Vardar, Drina, Drava..ili su one krive? Krive za sve? Ako jesu, a nisu, šta bi se kazalo, onda, za planine, za brda, za ravnice ili šume? Ako jesu, a nisu, šta bi se, tek, reklo za potoke, planinske… za šume, guste, mračne, koje Sunce nikad ne posjeti?
Krivi smo mi. Mi. Još od onih plemena, birvaktile, što skrasiše se kraj rijeka tih i što planine zaposješe, utvrdama svojim. Krivi mi smo, sebi za pravo uzesmo da naše sve je, Bogom dano, od Alpa do mora, egejskog. Sebi za pravo uzesmo da rijeke razdvajaju nas, umjesto da nas vežu, mostovi da budu, a od planina tvrđave napravismo i barjacima, u bojama raznim, obilježismo. Sebi za pravo uzesmo da bogomolje, jednom izgrađene, rušimo i palimo, a ljude po imenu i prezimenu, očevom, gledamo. Mi krivi smo, što za mačem posežemo, mržnjom nadojeni, mozgova ispranih i duša zgužvanih. Zaista krivi smo, jer Savu ne slušamo, priče njene, nit’ Neretvu vidimo, nit’ Bosnu čuvamo, nit’ Dunav sanjamo. Ma, krivi smo, što ravnice puste su, a planine do neba cvile, od jada, od tuge. Krivi jesmo, što onog prvog, kraj sebe, ne čujemo, slijepi i nijemi, a srca nam jure, dal na Zapad, dal na Istok, Krivi bijasmo i krivi jesmo, oduvijek, samo mi. Mi. Tamni vilajet nije Bosna sama. Vilajet tamni, Balkan cijeli je. Balkane li, Balkane…
No, kraj nije. Kako da kraj bude, dok rijeke teku, dok planine žive su, dok potoci brzaju, dok ravnice postoje? Patićeš se, Balkane, s nama, još dugo. Ili ćeš nas, napokon, pameti naučiti. Pa ćemo, tada, Savu čuti, Neretvu vidjeti, Bosnu čuvati i Dunav sanjati. Pa ćemo, tada, napokon, ljudi biti. Pa ćemo tada, napokon, dostojni tebe biti.