Dobro se sjećam Emira, živio je iznad nas u stanu sa ocem i majkom. Kažu da je u ono vrijeme kada je tračio očeve, teško zarađene novce, upoznao neku provincijalku, plavušu, i da je vječno ostao u tom trenutku. Pričalo se o njemu da je spadalo aristokratske porodice. Znao je taj popit i po bačvu vina za noć sa svega trideset i kusur godina, pa pokucati na vrata i naglas zatalasati o tome kako mrzi sebe i svijet oko sebe. Komšinica Fatima mi je jednom prilikom opisala kako je iz jedne noćne avanture sa sobom vratio i ciganski orkestar i kako su ti veseljaci čitav komšiluk držali na nogama cijelu noć svirajući samo jednu, onu istu pjesmu, neku staru stvar, kojoj Bog zna ko ime zna… Komšije su beštimale naokolo, a Emir je, kao u inat, iznio svoj stolić, mali tabure i nasuo si čašu viskija, zapalio jednu štanglu Marlbora i svoj pogled zario negdje u daljinu, prema Papagajci… Taj cirkus je trajao do zore, dok je mogao plaćati cigane, a imao je, stari je nabubao tih maraka raznim poslovima, kako to obično univerzitetski profesori i rade, malo na univerzitetu, a mnogo više na tenderima i javnim pozivima. Osim toga, vlast je tih godina bila jako naklona podobnim elitistima.
Uznemiravao je on redovno i mater, kako i ne bi…ne bilo mu teško načiniti joj zlo da ga gleda kako ne zna za sebe i bunca neke nepovezane fragmente, nešto što je trebalo ličiti na rečenice, a nije, već sam bio dovoljno odrastao da mogu reć da je to bilo narodsko baljezganje. Ono što se moglo razaznati je da je spominjao neku Lidiju i kako je baš ta Lidija razlog ciganskih koncerata i pijanih tirada. Par godina kasnije će mi za svojim stolićem otvoriti dušu o Lidiji. Jedne ljetne noći, vraćam se niz Štrosmajerovu tamo prema našoj zgradi i ugledam Emira. Sjećam se zato što nije ličio na sebe. Po prvi put otkako znam za sebe i za tu pijanduru iz stana iznad, bio je podšišan, uredan, u bijeloj košulji i nekom mastiljavom, svijetlom sakou, u džepu uredno maramica i velike naočale čistih stakala. Ovaj put nije bazdio na viski i nije vrtio Marlboro među jagodicama prstiju, dapače, bio je onako, dotjeran, šmekerski, izgledao je i mirisao skupo. Ja zabezeknut, a on me presječe rečenicom: „Ajde mali, da ti čika Emir ispriča nešto, pa da me ne gledaš kao da si vidio mečku kako igra.“
Izvadio je onda napola raspalu sliku iz smeđeg nabreklog novčanika, sliku bacio na sto, a na sliku stavio flašu viskija, sipnuo nam po dva prsta i započeo:
„Vidiš ovo sličicu, to je sve što je ostalo, to je sve što sam svih ovih godina pokušao pokriti ovim silnim flašama i mojim nestašlucima koje sam odavno trebao prerasti. Jebiga, ja nisam prerastao Lidiju, a danas kad sam je vidio… E majko draga, vodila je sa sobom dvoje djece, imaju Bogami fino godina, mislim da je klinac debelo preko deset. Vidio sam joj i kćerku i to mi je „dohakalo“, bila je ista ona u dvadesetim, visoka, plava zgodna, jakih nogu, širokih ramena i prodornog pogleda, to znam jer sam čitao novine dole kod Katedrale kad me mala presjekla pogledom, a Lidija… Lidija je pored mene kao pored mezarja na Kovačima, ma šta kao pored mezarja, tamo bi se bar naklonila… Znaš, i nju su stigle godine, malo je osijedila, barem kod korijena, to nije stigla farbati valjda, ramena su joj sada bila malo drugačija, valjda su i nju umorili kućni poslovi. O Bože, kako je Lidija kuhala, valjalo bi da si mogao probati te lazanje… Nosila je nekakve plitke cipele, ona kao ona, nikad nije voljela potpetice, a tako su joj lijepo pristajale, a vala je i znala bolje hodati u njima nego ove što „nabadaju“ i dan danas. Zbog nje sam ja cigane ovdje zvao, mislim da mi je Fatima rekla da ti je to pričala mali. Sad sam se opametio, čovjek uči iz dana u dan, danas sam evo naučio da Lidija još uvijek živi u Sarajevu i…i da ima djecu…“
Razgovarali smo dugo, savjetovao me je kako se napiti, a da ujutro ne osjećaš posljedice, pa me je davio nekakvim knjigama, a ja sam čovječe zadnju stvar pročitao nekad u trećem srednje. Bila je to jedna od onih filmskih scena kad neki starkelja mlada čovjeka uči životu, iako je sam zakazao grandiozno. Ujutro sam se probudio čelom naslonjen na stol, obasjan majskim suncem, dovukao sam se nekako do stana, istuširao, presvukao i legao da spavam. Oko četiri popodne sam ustao i izašao na balkon, dole vidim Emir još nije pospremio stolić i viski, pa siđem, pokupim onaj stolić i vratim ga u haustor, tabure ostavim tik kraj ulaza u Emirov stan… Sliku nisam našao, a Emira prokletnika nikad više nisam ni vidio. Nedavno sam na poslu, dok sam pečatio nekakve carinske naloge, čuo da ima neki sijedi starac u jednom malom gradiću ovdje kod nas u Bosni. Pričao mi ovaj Nihad što vozi gore za istočnu Bosnu. Kaže taj sjedi pod tvrđavom, drži svoj mali defter i piše stvari, pa kad mu neko plati piće, viski i čašu ledene vode, čita i priča o svojim pričama. Ne znam je li slučajnost i je li to samo još neka budala koja voli istu Lidiju, ali vala mi i Lidije i priča o Lidiji preko glave…