Ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Katica Čerkez (HDZ) u posljednje vrijeme dospjela je u žižu javnosti zahvaljujući pobuni jajačkih srednjoškolaca koji su u svoje i ime mnogih drugih kolega iz ostale pedeset i četiri (54!) dvije škole pod jednim krovom (kako to samo idiotski zvuči!) digli pobunu protiv daljnjeg raslojavanja i segregacije u klupama. Premda je čak dvadeset (20!) godina provela na mjestu profesorice geografije, a izvjestan period i na funkcijama pomoćnice direktora i na koncu direktorice jedne od srednjih škola u Vitezu, to izgleda nije mnogo pomoglo njenom rezonovanju pojma obrazovanja uopšte. Naprotiv, kontraprodukt toga jeste to da danas iz fotelje svog klimatiziranog ministarstva učenicima na zvjezdanu poručuje kako uzalud traće svoje vrijeme pred zgradom istog, umjesto „u disku“. Osim toga, svoj kratkotrajni razgovor sa njima teatralno završava uličarskom opaskom kako su đaci zapravo „mehanizam međunarodne zajednice“. Da, tako kaže osoba koja bi navodno trebala skrbiti o interesima ove populacije. U svojoj bogatoj političkoj karijeri dotična je obnašala nekoliko značajnih funkcija, i to: savjetnice načelnika Općine VItez, načelnice, zastupnice u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH (dva (2!) mandata), te ministrice okoliša i turizma u Vladi FBiH. Svoje srednjoškolsku i fakultetsku diplomu stekla je u „onom sistemu“, kako predstavnici njene i ostalih stranaka sa nacionalnim predznakom vole od milja reći za bivšu državu u kojoj se obrazovaše, što otklanja sumnje u to da je, kao recimo njen bivši kolega iz Vlade SBK-a Nudžeim Džihanić, falsificirala ili plagirala tu stavku svoje biografije. I upravo zbog toga ovakvi istupi imaju veću težinu. Njih nije izjavio neko ko je kao dojučerašnji šumar ili konobar zasjeo u ministarstvo, već osoba koja je itekako dobro upoznata sa očajnim stanjem u kojem se oblast obrazovanja danas nalazi. Bar bi trebala biti. No, očito je da to nije od neke pomoći u konkretnom slučaju, jer da jeste, ministrica bi djelovala prema svijesti, savjesti i u skladu sa pravilima struke. Ovako, ona je još jedna u nizu potvrda koliko je u stvari bosanskohercegovačko društvo nazadovalo i zastalo u nekom ranijem vijeku. Njena stranačka pripadnost tek je dodatak prethodno izrečenoj konstataciji, obzirom da znamo o kakvoj se kriminalno-interesnoj organizaciji radi.
Da smo načisto, narodnjačke (pučke) stranke nisu nešto što po automatizmu nužno podrazumijeva fašizam, korupciju i kleptomaniju, jer rijetko ćete gdje u svijetu, izuzmemo li novonastale populističke stranke krajnje desnice, moći susresti tzv. konzervativce koji će ići nauštrb sebe i svoje zajednice, tako što će dopustiti da im djecu podučavaju i o njihovim interesima brinu ličnosti poput naše protagonistice. Ne, iz prostog razloga što svoj patriotizam i svjetonazor ne ispoljavaju agresivnim nametanjem svojih vrijednosti i negiranjem drugih, već brigom o izgradnji zdrave nacije, čiji je sastavni temelj neindoktrinisano obrazovanje koje ide u korak sa vremenom i koje je otvoreno za sve grupacije, koje ne isključuje i ne plaši se nikoga i ničega. Zbog toga je Nijemcima svejedno da li će ih voditi demokršćani ili socijaldemokrate, jer i jedni i drugi pred sobom imaju sliku Njemačke kao najnaprednije ekonomije Evrope. Njihove međusobne razlike su skoro neznatne i svode se tek na to kojim putem do toga doći, no krajnje odredište je konstantno neupitno. Velika Britanija je također plastičan primjer obrazloženog recepta. I konzervativci i liberali britansko društvo posmatraju kao multikulturalno u kojem religijske ili etničke različitosti ne isključuju jedna drugu, već se međusobno dopunjuju i stvaraju bogatstvo ideja i šarolikih pogleda na sadašnjost i budućnost, pri čemu nijedna od njih svoju egzistenciju ne dovodi u pitanje.
Međutim, ovdje na Balkanu stvari glede toga stoje dijametralno suprotno, a uzrok toga nisu samo ljudi sa kravatama koji nam svako malo mašu iz limuzina i smiješe se preko malih ekrana. Ne, oni su tek nusproizvod onoga što se uveliko generira u društvenoj zajednici, što već odavno stanuje tu i hrani se poput krpelja. Društvo koje nije imuno na falsifikatore, plagijatore, kriminalce, prevarante i primitivce ne može očekivati da ga predvode moralne vertikale. To je naprosto prirodno. Kakav mentalitet, takvi pokazatelji. Jadni, bijedni, šupljikavi, nedorečeni i nepečeni. Svi smo horski i grlato reagovali na kontroverzne izjave ministrice Čekrez i stavili ih pred stub srama, baš kao što smo mnoge prije nje i kao što ćemo mnoge poslije.
Isto tako, kao gorku pilulu smo prihvatili činjenicu da je Haris Zahiragić, „prvi u pravnika“ sa sarajevskog Pravnog fakulteta, dugoročno osigurao svoju egzistenciju. Da, isti onaj student koji je ostao poznat po nipodaštavanju prava drugih i borbi za prava „svojih“, šta god to značilo. Isti onaj koji je bespogovorno izvršavao zadatke depeširane iz centrale svoje matične partije SDA, nerijetko gorštački i sa „potkradenim“ pravopisnim greškama. Student koji se možda pokazao kao nevješt u montiranju ideološki inspirisanih videoklipova i poruka, ali koji se na konto toga veoma dobro plasirao u javnosti do neslućenih orbita, provocirajući prešutne reakcije odobravanja svojih mentora za odbranu svog završnog partijskog rada zvanog nepokolebljiva odanost matici. Nije on tu izmislio neku toplu vodu. Ta viđali smo i još ćemo hiljade i hiljade serijski plasiranih potrčaka i beskičmenjaka iz laboratorija stranačkih. Ovdje se postavlja pitanje naše uloge u svemu tome i doprinosa tome da danas živimo kao saučesnici onoga što smo jučer i jutros prezirali i kudili. Kada ćemo stati pred ogledalo i priznati sebi da smo ogavni licemjeri koji ne zaslužuju bolje?! Zar je tako teško izustiti da nam je još jedna jalova moralna katarza bezuslovno kapitulirala?! Jer, Katica i Haris tek su kulminacija procesa započetog jedne oktobarske izborne nedjelje. Tada se glasačkim listićima, referendumski i sudbonosno, izjašnjavamo ZA ili PROTIV vladajućeg iskrivljenog sistema vrijednosti. Nema tu Bog zna kakve filozofije. Računica je besprijekorno čista. PRO ili CONTRA toga da i naredne četiri godine budemo predmet Harisovog, Katicinog ili nečijeg drugog bezličnog uriniranja, ponižavanja i eksperimentisanja. Kada već potpišemo saglasnost na to, onda dajte da se dobrovoljno odreknemo prava da već dan poslije te nedjelje masovno kritikujemo i komentarišemo, zaklonjeni hladom suncobrana i pospješeni naizgled guštanjem u višesatnom ispijanju nabrzaka sfušerenih mililitara jeftine espresso kafe u nekom od kafića sa „špice“.
I tako. Izborni ciklusi dolaze i prolaze. Prijestolja ostaju. Akteri manje-više stari. Apetiti isti. Stoka sitnog zuba čeka u redu. Pastiri pobjedonosno kliču. “Achtung, achtung!” u strahu od „onih tamo“ odzvanja. Vuna od tog uzbuđenja sama od sebe opada. Harači je kupe. Sve u ime naroda. I tako svake druge…