Kada se rodiš, postaješ poput saksije. Saksije u koju će polagati kompost, prihranu, vitamine, zemlju da bi mogao da rasteš i razvijaš se. Tada, na samom početku, u tvojoj saksiji postepeno se polože svi oni čovječanski normativi, da bi uopšte mogao da se razvijaš i rasteš. Tek kada saksija bude ispunjena poštenjem, časnošću, poštovanjem drugih i drugačijih, iskrenošću, kulturom i svim onim toplim, ljudskim osobinama, tek onda iz te saksije može izniknuti cvijet koji će rasti bez obzira na njenu veličinu. Neće postojati nijedan prolom oblaka, grmljavina, grad ili tuča koji će moći narušiti sklad u koji si spušten, čak i ako saksiju – tebe neko slučajno obori, ti se opet nećeš razbiti. Bitno je da se od rođenja u toj zemlji prime sve one prave vrijednosti i od tebe će biti nešto, bilo da izrasteš u čuvarkuću, kaktus ili muškatlu. Ma kakvu vanjštinu tvoj oblik imao, unutrašnjost će ostati neukaljana i čista, ako su te kao bebu položili u onu saksiju stvorenu zato što ti dolaziš na svijet, ako su te položili u tu rastresitu i toplu zemlju da postaneš čovjek.
Ne pričaj dok jedeš, ne upadaj drugima u riječ, nemoj tropnuti na stolicu kada sjedaš, slušaj starije, pomozi slabijima, nemoj odgovarati, biti zajedljiv, bezobrazan i pokvaren. Naravno, žuljaće te nekada osjećaj da je saksija skučena, ponekad ćeš biti iznerviran od strane roditelja, baka, djedova i mnogih koji će dodavati i zalijevati zemlju oko tebe. Ali, kada odrasteš, bićeš zahvalan jer znaćeš da je to najbolja prihrana i najčudesnija zemlja koju si mogao dobiti. Iz tebe će onda nicati hiljadu cvjetova, svaki od njih poseban i čudesno lijep na svoj način. Pažnja, poštenje, iskrenost, srčanost, poštovanje, dobrota, ljudskost… koliko samo divnih cvjetova, pa nije ni čudo da nikada ne budeš spreman na bahatost, pokvarenost, bezobrazluk.
Niko ti nije rekao da ćeš se u onoj svojoj sigurnoj saksiji zadesiti na jednom prljavom tlu, gdje će zavladati korumpirani političari, kriminalci, nepoštovaoci ičega sem svog interesa. Da će tvojim i životom mnogih drugih, podjednako časnih i poštenih, upravljati oni „bez saksije“. Oni koje, još mokre od majčine utrobe, nisu položili u sigurnost zemlje koju će hraniti radničke, poštene ruke očeva i djedova, koju će majke i bake zalijevati beskrajnim kapljicama ljubavi i dobrote. Nije onda ni čudo što su tako bahati, pokvareni, zli, što sve one divne saksije koje im se nađu na putu samo šutaju i rade sa njima što im je volja. Oni ne razumiju i ne znaju. I ne samo to, misle da će ljude – saksije tako ukloniti, da će ih se riješiti.
Kod nas, na ovom razrovarenom tlu, postoji nekoliko izuzetnih mrzitelja saksija u kojima su ljudskost, poštenje, čast i dobrota. Takvi im samo smetaju na njihovom putu da budu apsolutni vladari i pobjednici. Da se zadovoljno keze misleći u sebi kako su po ko zna koji put zajebali narod, skinuli mu kožu sa leđa, oteli mu od usta. Ni ne znaju koliko su jaki ti temelji, koliko je čvrsta zemlja u tim saksijama, u njima je nataloženo toliko ličnih istorija, hrabrih podviga predaka, toliko je ljubavi između jakog komposta, te saksije su pune prihrane koja svaki dan samo postaje čvršća. Isto kao što se kod njih lako raspiruje mržnja, gramzivost, pohlepa, lična korist, bahatost, tako i kod ljudi – saksija samo više rastu one najvrijednije ljudske osobine. Teško je reći danas, u ovom pomahnitalom vremenu i prostoru, da će ljudi – saksije moći pobijediti tako zle, džinovske bagere političke pošasti koji se često igraju i sa životima nekih od njih, ali nadati se moraju. Jer, i ta dobra nada snažno je utisnuta u zemlju njihovih saksija.
Lijepe su ove metafore i poređenja, vjerovanje da će dobrota i pravda naposljetku pobijediti. Ali nije to nimalo lako kada nas svakodnevno zapljuskuju novi talasi lošeg i pokvarenog, kada nas napadaju kojekakve štetočine čineći sve što je u njihovoj moći da naruše balans u kojem smo iznikli. Eno, neki dan predsjednik Republike Srpske, patriota, samoprozvani humanista i čovjek iz naroda, dok se ovdje mnoge stvari raspadaju i nestaju, organizova donatorsko veče za spas FK Borac. Istorija i uspjesi kluba su neupitni u ovom slučaju, nego zašto opet sa grbače naroda i zašto spas kluba? Nema to veze sa našim novcem. U isto vrijeme, iz normalnog i uređenog svijeta, stiže status koji je objavio bivši banjalučki rukometaš koji živi u Njemačkoj u kojem, između ostalog, navodi: „FK Minhen 1860 je prije nekoliko dana ispao iz druge u treću ligu, koja je takođe profesionalna, ali da bi veliki Minhen i tu bio u ovom trenutku morao je da plati silne novce jer tamo zakon važi za sve i nema poziva Angeli Merkel da spašava klub (ma kakvu tradiciju i uspjehe imao iza sebe), nema povlačenja gradonačelnika za rukav za donacije…“ Vjerujem da bi preciznim i organizovanim Nijemcima spoznaja da se i za spas kluba prave donatorske večeri od strane predsjednika bilo koje republike bila, ne nevjerovatna, nego i potpuno nejasna. Ali, samo kod nas, gdje na vlasti nisu ljudi čije su saksije ispunjene vrednotama može da se spašava klub koji, recimo, ima basnoslovne dugove za električnu energiju ali ga to ne spriječava da igra noćne utakmice pod sjajem reflektora. Malo li je? Bez ikakve namjere da pljujem po nekadašnjem “gradu sporta”, koji je i meni usadio ljubav prema raznim sportovima i svakako radost zbog sportskih uspjeha, želim istaći nešto drugo – politici nije mjesto u sportu. Tačka.
Donatorstvo je izgleda postala jedna odlična stvar ne samo za spas potrebitih, nego i kao divan prikaz dobrote predsjednika i onih koji se vjerno drže uz njegove skute, bilo da je riječ o „boljem“ ili „lošijem“ dijelu ove zemlje. Tako se krajem godine u Republici Srpskoj održava i donatorsko veče za pomoć bolesnoj djeci, što je tek pun pogodak. Jer, ko bi i pomislio da predsjednik ima kameno srce kada toliko toga čini za mališane i to još i bolesne? Samo oni ljudi – saksije bi nešto mrmljali sebi u bradu i negodovali poput inspektora Draguljčeta. Zato što cvjetovi ljudi iz saksija vide malo širu sliku, osjete i primjećuju neke druge stvari.
Znaju, recimo, da je jedne godine jedva dobijen odgovor iz predsjedničkog kabineta za izuzetno značajan filmski festival u Banjaluci glasio da se “istoj kulturnoj manifestaciji ne daje novac dvije godine zaredom“ (?!?); znaju da još uvijek postoje žene oboljele od karcinoma dojke koje su prije dvije godine predale molbu predsjedniku za jednokratnu novčanu pomoć, a nisu dobile ni jednu jedinu konvertibilnu marku. Jer, kako rekoše, prošle godine su se rješavali problemi od pretprošle pa vi vidite. Nemaju te hrabre žene i predsjednik iste kalendare, očigledno.
Ljudi – saksije su vam jedna čudna sorta, arhaična, gotovo u izumiranju. Naivni, jer vjeruju da su na prvom mjestu zdravlje, ali i kultura, jednakost, radna mjesta potrebni za normalan život. Potreban je i sport, naravno, samo ne način na koji se spašava. I odličan filmski festival je nestao (o preostalim kulturnim manifestacijama koje se bore nadljudskim naporima da opstanu da ne govorim), mnogi bolesni ne da nisu dobili ni pfening pomoći, nego im ni nakon godinu dana nije refuindiran novac za lijek potreban za liječenje koji su sami kupili. Nezaposlenost, neredovnost i(li) minimalnost ličnih dohodaka, nemogućnost zdravstvene zaštite i još mnogo, mnogo velikih problema nas tišti i opterećuje. Preživjećemo onda i ako nam nekadašnji vrhunski sportski klub završi u nekoj trećoj ligi.
I, još nešto, pomalo su drska ta bića koja se hrane bogatstvom poštene zemlje iz onih saksija, jašta nego drska kada se usuđuju da vide i sagledaju stvari malo izvan savršenog okvira u koji nas smjestiše vladajući paraziti. Ljudi iz onih saksija vide nepravilnosti na svakom koraku, uočavaju razne podlosti i pokvarenosti vladajućih. A običan narod vidi samo dobrotu predsjednika koji želi da pomogne, iako i sami trebaju pomoć svaki dan, donatorsko veče iz usta predsjednika im ljepše zvuči. Jer pokazuje ne samo raskoš zemlje u kojoj žive, nego i veliko srce onoga koji je tu zemlju uljepšao samo za njih. Zemlje u kojoj, ako je potrebno, ode i među narod da popije sa njim rakiju, koja će im ugrijati raskomadana srca, zasititi gladne stomake i umiriti drhtavost ranjenih ruku, makar na trenutak ali taj trenutak je sasvim dovoljan. Zaboraviće oni pored njega da su iz one saksije ponikli. Zato će oni za njega uvijek glasati. Zato ja, kojoj on nikada neće biti izbor i ma koliko željela pobjedu svih onih istinskih vrijednosti ljudi – saksija, ma koliko vjerovala da pravda naposljetku mora pobijediti, moram odati priznanje predsjedniku jer uspijeva tako dugo, pritom zadovoljnog i širokog osmijeha, pišati po našim saksijama.