Neki dan sam donijela kaktus iz bakinog dvorišta. Decenijama je krasio to ušuškano dvorište nad Vrbasom, odoljevajući godišnjim dobima, prolomima oblaka, poplavama, a čak je i jedan rat pregrmio. Pa tako i danas, iako su prošle dvije godine otkako bake nema, on cvjeta u svoj svojoj ljepoti. Smjestila sam ga u jednu staru bakinu šerpu da mi uljepšava terasu i svako jutro kada ustanem pogledam u njegove tek probuđene crvene cvjetove, u koje je stalo toliko ljubavi i uspomena. Razmišljam kako je život čudesan i kako u sitnicama dragi ljudi i sjećanja uvijek traju. Naizgled, mogu se učiniti kao nepopravljivi sanjar, poput Ferdinada koji uporno trči za cvijetom, slijep za sve ono što se oko njega dešava. Za sve nepravde i borbe. Ali, nije tako. Meni pogled na taj kaktus, kao i neke druge, drage sitnice samo daje snagu zbog nepravde kojom sam okružena i koju nekada tako snažno osjetim da pomislim – šta da nije Vrbasa, da kaktus ne cvjeta, da sjenice ne donose hranu gladnim ptićima u kućici na drvetu dunje? Kako bih tek onda izdržala, ja koja ipak nisam lik iz crtanog filma, nego biće od krvi i mesa, biće koje misli i osjeća?
Juče tako pročitam jednu poražavajuću informaciju kako je onkološki pacijent iz Bihaća vraćen iz Sarajeva jer trenutno nema lijek koji mu je potreban za terapiju. Dešava se, nažalost, u ovom tamnom vilajetu da lijekova nema, ali put od Bihaća do Sarajeva i još za nekoga u takvom stanju, pa niko ni da se počeše?! Znam, znam, mnogo je pacijenata, borba, svega se ti ljudi u bolnicama nagledaju, nije ni njima lako raditi… ali organizacija, ta čudesna organizacija čuda čini. Niko na takvu vrstu terapija ne dolazi napamet, pa makar išao i u bolnicu u gradu u kojem živi. Postoji nekakav red, određen termin kada se nešto treba primiti i, naposljetku, tabela sa imenima pacijenata za “taj i taj” dan. Da neko nije mogao javiti jednim kratkim, običnim telefonskim pozivom da tako bolestan čovjek ne kreće na toliki put… e, to ne mogu i neću da shvatim! Takvim pacijentima je relacija tipa Laktaši – Banjaluka mučna i naporna, a tek razdaljina Bihać – Sarajevo… preko 300 kilometara u jednom pravcu, pa to ni meni zdravoj po vrelom ljetnom danu ne bi bio lagodan put. Bolest je težina, zlo, najgora napast koja čovjeka može zadesiti. Uz to mu ne treba još i sramota zbog toga gdje živi, nikako mu se u ruke otečene ubodima igala kroz koje dobija teške otrove, ne smije dodavati i ljutnja, kao i veći osjećaj nemoći od onog koji mu je bolest već dala.
Mislila sam da je to bruka, ali ovdje uvijek ima gore… eno, onkološki pacijenti (da pišem da su neki u teškom stanju bilo bi suvišno jer, budimo realni, koje onkološko stanje nije teško?!) upravo protestuju ispred zgrade Kliničkog centra u Sarajevu. Njih 150 je vraćeno sa terapija jer ne rade aparati za zračenje neophodni za nastavak liječenja. Riješiće se to, mora, mada će neki od njih opet morati put pod noge pa u Tuzlu, Mostar… da ne znam ko je direktorica pomenute zdravstvene ustanove pomislila bih kako se takve stvari naprosto dešavaju…. ovako, dok je u sve umiješana politika i nečiji interesi, nemam nikakvo opravdanje. Ni za bespotreban put pacijenta iz Bihaća do Sarajeva i nazad, kao ni za prekid rada aparata za zračenje. Ne radi se više o tome jesu li ti ljudi izdvojili novac za zdravstveno osiguranje i do juče bili radnici poput vas, nego da su ti ljudi dovedeni do ivice provalije u koju ih uporno gura takva strašna bolest, pa im barem u toj muci i borbi dajte malo dostojanstva, empatije i volje. Poklonite im toplu riječ i osmijeh, često im i ne treba više od toga. Pokažite saosjećanje i razumijevanje. Naposljetku, niste samo te struke, nego za taj posao dobijate platu. Ako ti hrabri ljudi nevjerovatnom snagom svakodnevno žongliraju između silne želje za životom i strahom od smrti, zašto im se servira i borba sa sistemom? Barem toga moraju biti pošteđeni!
Govorim sebi da nisam kao Ferdinand iz crtanog, a umrijeću naivna. Nije sve na ovom svijetu jednostavno poput cvjetanja bakinog kaktusa, čak i kada nje više nema…