Broj 10 u fudbalu se često smatrao srcem ekipe. Bar dok su brojevi igrali neku ulogu u ovom sportu.
To je bio onaj koji organizuje, dodaje, asistira, razigrava i pogađa. Broj 10 je glava, duša i srce ekipe.
Sad se poklonite. Broj 10 više ne postoji.
Davno je bio septembar 1994. godine godine, kada je mladi Francesco Totti postigao svoj prvijenac za Romu protiv Foggie. Davno je bio mart 1993. godine, kada je isti mladić debitovao za Vučicu protiv Brescie. Davno je bila 1996. kada sam ja, sa svojih 9 godina prvi put zaigrao Fifu 96 i sa 30 i kusur metara postigao golčinu sa nekim koga ću u penziju ispratiti 21 godinu kasnije.
Nisam ovdje da nabrajam njegove trofeje i nagrade, kojih i nema puno. Ovdje sam da mu odam počast. Nije umro, otišao je u penziju, a za sobom odvukao u penziju broj 10. I lojalnost.
To je upravo ono čega nedostaje u “modernom” fudbalu. Ono što navijač najviše cijeni. Ono što se ne kupuje. Oprostit će navijač loš pas, veliki promašaj, izgbljenu titulu, ali nikad, baš nikad neće oprostiti izdaju. Lojalnost je ono što najviše cijeni, jer to se ne kupuje.
Mogao sam sada nabrajati mnoge trofeje, mnoge individualne nagrade koje bi Totti osvojio da je uzeo novac i napustio Rim. Da je otišao u Real Madrid da bude dio Galaktikosa.
Nije. Ostao je u Rimu. Ostao je lojalan Vučici, jer desetine hiljada ljudi koji plaču na stadionu i ko zna koliko još koji brišu suze ispred malog ekrana, bili su bitniji od miliona i blještavila.
Elegantan na terenu i van njega, sa perfektnim pregledom igre, tehnički superioran, pasom koji bi i Pippa Inzaghia našao van offsidea da su igrali zajedno i udarcem kao da u nozi ima haubicu, bio je 23 godine igrač koji je samo trebao da kaže za koju klub treba potpisati, pa da mu se blanko ček stavi na sto. Ali Rim je bio iznad svega.
Osvojio je svoj Scudetto, za koji je rekao da mu vrijedi više nego da je 10 istih osvojio sa Juventusom ili 10 titula sa Real Madridom. Jer šta je blještavilo novca prema desetinama hiljada koji ti kliču? Koji te gledaju tako uzvišeno? Koji te vole?!
“Para vrti gdje burgija neće” reklo bi se kod nas, ali izgleda da se princ Rima držao one da “svi putevi vode u Rim“.
Čak ga ni na Football manageru nisam nikada uspio kupiti i odvesti iz voljene mu Rome. Na običnoj video igrici.
Igrao je klasičnu “desetku”, uvijek negdje iza špica, onako iz sjene vrebao, razigravao, nosio Romu na leđima, kapitenski. Navikao je na to stari Francesco. Na kraju krajeva, kapitensku traku je “zadužio” nekad 1998. sa samo 22 godine i ponosno je nosio sve do 2017.
I neće se on petljati sa nekakvim Amerikancima, Kinezima ni katarskim amaterima. A i zašto bi? On je Talijan. Gospodin. Kapiten. Princ. Rimljanin. On je posljednja klasična desetka. On je posljednji krik lojalnosti. I ja sam mu zahvalan na tome. Ne kao navijač Rome, jer to nisam. Ne kao simpatizer Serie A, jer to nikad nisam bio. Ne čak ni kao ljubitelj tog Rima. Već kao ljubitelj fudbala. Sporta. Kao neko ko je shvatio da iz fudbala u penziju idu broj 10 i riječ lojalnost.
I da ne dužim, kao što je on dužio hodajući po terenu voljenog mu stadiona dok se opraštao sa navijačima i natjerao mi suze na oči, a moglo bi se o princu itekako dužiti, mogu još samo napisati da ću pamtiti kako je izgledalo gledati kako igra Totti. A zapamtit ću i ovaj datum.
28.05.2017. datum kada je jedan dio fudbala otišao u penziju.
Zbogom Francesco. Zbogom lojalnosti.