Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Oproštaj je za one koji odlaze. Odlaze iz naših života.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Kako oprostiti se? Od čega? Kada još živi smo?
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Mada mnogi su odlazili, neki da bih se vraćali, neki da bi nalazili nove zvijezde.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Sa živim sam živjela. Sa živim dane bojila.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Ne ide to nikako. Živ čovjek sve izgura. Živ životu karte i otvara i zatvara.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Borila sam se, prkosila, prevrtala, letila i padala. Život je to i za živog čovjeka.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Ne ide to. Ne ide. Živi su za osmijehe, za nadanja, za nova sutra ma kakva da budu.
Nikada se sa živim ljudima nisam opraštala.
Al eto tvoju želju ispunjavam.
Puštam te…
Puštam te najdraže moje.
Puštam te da vratiš se sebi i svom miru. Puštam te….
Ostavljam te u sebi za sebe.
Za moja jutra i noći , za svijet u mašti, za neke dane.
Ostavljam se za jedino što me još čeka i puštam te nebu tvom.
Puštam te voljeno biće moje.
I ovaj put lažem da ću te čekati.
Da ću čekati da se vratiš.
Jer vrijeme se ne vraća.
Gotov’ da ga i nema.
Ako se nekada poželiš vratiti, ne budi tužan što na poznatom mjestu ne bude moj lik.
Samo se sjeti da osmijeh je bio moje najjače oružje kroz ovaj svijet.
Da ovakvi kao ja se ne boje.
Oni samo svojim strahom boje svijet oko sebe.
I zato nikada ne budi tužan, samo osmjehni se i ja ću biti svud oko tebe.
I ti ćeš to znati.
Jer ja sam vjetar.
I mjesec je moj vodilja.
Moj mjeseče.