Trenutak kad sam prešla granicu Bosne i Hercegovine bio je najljepši u mom životu. Trenutak kad sam konačno prešla granicu svoje zemlje znala sam da su sve granice konačno pređene. Nisam pošla za milionima, za snovima, da velikim planovima. Ne. Morala sam preći granicu svoje zemlje da bi stvorila život u tuđoj. I kad pomislim na svoju zemlju ne doživljavam ja nju kao svoju. Ne. Ne doživljavam je uopće više. Ne mogu je doživljavati jer u njoj nisam nikad živjela. Ne u pravom smislu riječi. Život nije u Bosni i Hercegovini. Ne život koji sam htjela za sebe i za svoju djecu. Normalan život. I nisam prešla granicu u potrazi za čudima već u potrazi za normalnim i ljudskim pa zato ne žalim sve ovo što sam ostavila jer ništa nije bilo vrijedno držanja, čuvanja i spasa. Ništa u potpunosti i zbog toga nisam žalila ali samo jedan maleni djelić mene je ipak htio da bude drugačije ali ja sam u tome nemoćna. Ne vladam zemljom, nemam moć i nisam uspjela da stvorim sebi, svojoj djeci i obitelji život dostojan čovjeka. Ne žalim. Ne osjećam. Gadi mi se moja zemlja ali evo konačno je sad volim. Ostavljajući je znam da ću je voljeti milion puta više nego držeći se nje i života u njoj. Konačno.
Nisam mislila više o njenom plavom nebu, lijepim rijekama, bogatoj istoriji. Nisam mislila na svoj voćnjak sa šljivama i jabukama koje je baka sadila i mene učila vjerujući da ću jednog dana u tom voćnjaku brati njene šljive i jabuke sa svojom djecom i njenim unucima. Nisam mislila ni na prijatelje, roditelje, muža i vlastitu djecu. Ništa. U meni je bilo jedno veliko ništa. To je ova zemlja ostavila meni. I sad se nalazim u Globotur autobusu, gledam granični prelaz dok na radiju pjeva neka lagana pjesmica od Severine i razmišljam čak i o njoj i smiješno mi je kako nitko ne zna za tu ženu osim dijaspore kojoj ću se pridružiti za koji sat zauvijek. Na graničnom prelazu je zastoj, pretresaju ljude sa BIH putovnicom ali ja nisam među njima, imam hrvatsku i razmišljam o ironiji života-Iz svoje zemlje bježim u tuđu sa putovnicom zemlje u kojoj nikad nisam živjela. Nasmijala sam se toj spoznaji a onda pogledala u malene slike na kojoj se nalaze moja djeca sin od tri godine Mario i kćerka Petra, potom sam pogledala svog muža kako stoji za roštiljom i široko se smije, sjećam se bio je 1 Maj i slavili smo kao i svaka normalna obitelj opet bio je nasmijan, vedar, okretao ono meso kupljeno na kredit, na karticu na dug kao da smo sve riješili i imamo razloga za slavlje. Bio je pijan od sunca i pive, nasmijan od muke možda kao i stotine hiljada ljudi koji se ubiju od alkohola, hrane i ironije za 1 Maj jer većina njih ne radi ali slave, proslavljaju, vesele se. Naš narod zna da u sebe zakopa najdublje emocije i da proguta sva poniženja u nadi da će sutra biti bolje. Mi jedemo govna u nadi da ćemo sutra posrati zlato. Mi trpimo 100 godina da bi dobili nekoliko godina rata i priliku da dođemo do novca, položaja i moći. Mi smo jedan gubitnički narod koji se vodi logikom važno je sudjelovati pa eto sudjelujemo i u proslavi 1 Maja kao da sudjelujemo u normalnom društvu gdje si plaćen za prekovremene, za svoj posao, za svoje obrazovanje i mjesto koje imaš. Mi smo rođeni gubitnici od trenutka kad se rodimo svatko od nas ima tetka u Njemačkoj u kojeg gleda kao u Boga i od kojeg sluša te nevjerovatne priče o čokoladama, cestama, smeću koje se odvaja, uglađenim izlozima i plaći koja ne kasni. Mi smo odgojeni na tetkama, stičevima, ujacima, sestrama, roditeljima koji šalju pare za rođendane, proslave i tragedije. Tako da sam kao i većina predodređena i trenirana od malih nogu na ideju da odem. Da nestanem. Kad vidim ovu sliku, sjećam se okusa mesa i kako sam već tada znala da više ne može ovako, jela sam posuđeno meso, na kredit, na dug sam jela hranu proslavljajući praznik rada. Nisam platila svojim radom to malo mesa već sam se pouzdala u kreditne kartice, štednju, posudbu i krpljenje i spajanje kraja s krajem. Bila sam sita od nekoliko ćevapa a onda samo povratila na stol po ovalu sa jednom krvavicom i sve upropastila. Mislili su da imam sunčanicu, da sam pojela nešto loše, da mi je milion drugih razloga osim te ogromne istine kako nemamo šta slaviti. Moja djeca, muž i prijatelji nemaju šta raditi u vrtu kuće koju sam ”digla na kredit” uz hranu na karticu, uz djecu školovanu na posudbu jer nikad nije moglo doteći novca za sve te knjige koje sam stalno kupovala iako su moja djeca išla u istu školu nikad nisu imali iste knjige i svake godine sam osjetila miris svježe štampanih izdanja na kojima sam gubila po stotine maraka i tu su moje prve mučnine počele, mislila sam da imam novo dijete, treće po redu i prva pomisao u knjižari dok sam držala 12 novih knjiga i čekala još 5 knjiga na redu je bila-Koliko će me koštati ovo dijete i koliko košta abortus? Ispale su mi knjige a mlada djevojka je preplašeno dotrčala brinući se jesu li oštećene jer će joj odbiti od plaće naravno, u strahu me pitala hoću li ih kupiti, da je jedna korica sad savijena, a treća se zgužvala, tako mlada djevojka a već u smrtnom strahu zbog jedne knjige. Nije dotrčala da vidi šta se meni desilo već da brzo pokupi knjige, da je ne kritikuju i da ne dobije otkaz. Poznavala sam tu djevojku. Diplomirana pravnica radi u knjižari i slaže jednu na drugu olovke, bojice, gumice, listove papira, ne smije da sjedne, trči kao luda i svima odgovara užurbano, brzo, tiho jer i sama zna kolika je napetost i bol ljudi koji moraju u knjižaru svake godine i svatko koristi priliku da se svoje frustracije istrese na njoj i sve to za nekih 500KM. Sva usluga i servis jedne diplomirane pravnice u jednoj maloj knjižari koja služi korporacijama i izdavačima koji bez problema okrenu milione maraka godišnje na ”poboljšanju” gradiva. Sjetila sam se svojih knjiga i kako sam ih pažljivo uokvirivala u najlonski papir i kako su trajale po deset godina a sad… To su bili prvi znaci da mi nije dobro. Miris svježe odštampane knjige koji mi je nekada bio iznimno drag jer sam voljela čitati a sad su mi knjige bile smrt, gađenje, udarac na život a potom ono meso kupljeno na kredit koje nisam zaradila a opet sam jela i gutala sve dok nisam povratila po cijelom stolu. Naš narod guta, to dobro radi. Mi gutamo nevjerovatno velike količine sranja to sam već rekla i uvidjela a sad sam naslonjena na stakleni prozor udobnog autobusa i osjećam se drugačije, slobodno, nemam više nijednu emociju osim nade i lakoće. Znam da ne može biti gore, najgore sam prošla.
Nekad sam vjerovala da je najgore bilo kad sam imala 9 godina. Majka me zvala na večeru u sami kraj rata, govorili su na početku da se zapucalo a onda da se smirilo i trčala sam kroz bakin voćnjak a tad je kuća jednostavno pukla kao balon ispred mene. Kao balon. Nevjerovatno je kao ljudi misle da je eksplozija nešto poput filma uz sve one zvučne efekte, plamenje, dim i dramu-Nije. Kuća u koju je pala bomba je samo kao mjehur od betona pukla i nestala uz jak udar koji me oborio na zemlju. Bila sam predaleko dok sam trčala kroz voćnjak na bakinoj vikendici gdje smo pobjegli za vrijeme rata vjerujući da ćemo tamo biti sigurni i možda je neki od preostalih aviona samo bacio tek tako jednu manje-više bombu i eto pala je na bakinu kuću i na moju mamu koja je upravo postavila ručak. Ležala sam satima u voćnjaku, gledala u plavo nebo sa bijelim oblacima u obliku pokidane vune, ležala i nisam plakala, čekala sam da dođu po mene i onda ću plakati, onda će sve ovo postati stvarnost govorila sam sama sebi. Samo tad sam bila iskrena prema sama sebi-Sve će postati stvarnost kad drugi dođu i vide i onda ću i ja sama to znati i onda mogu da se prepustim toj novoj stvarnosti i činjenici da je mama mrtva, kuća pukla kao balon od betona i cigle a ja pala u voćnjaku dalje od kuće od silne detonacije. Znala sam da je mrtva ali mozak je nevjerovatan. Bile smo same i tata je trebao doći tek predveče a košmije su bile udaljene nekoliko kilometara, tad sam čula glasove i kad me podigao jedan stari dedo koji je mirisao na rakiju počela sam plakati…
Kad sam se udavala imala sam planove i snove da ću imati konačno moć da organiziram svoj život uz svog muža Tomislava onako kako smo planirali, sanjali i zamišljali. I danas vjerujem da bi uspjeli da smo imali priliku. Da smo imali priliku u Bosni i Hercegovini mi bi uspjeli, moja obitelj ne bi bila uništena i bilo bi sve kako treba. Nije bilo. Možda nam nije trebala prilika u Bosni i Hercegovini nikada. Nikada nam nije trebala Bosna i Hercegovina. Nikad. Ali on nije htio da ide a onda sam morala otići ja. Sjećam se prvog puta kad sam predložila da odemo upravo nakon incidenta u knjižari. On me promatrao kao da sam luda, brzo je sasuo argumente protiv toga djeca, jezik, sredina, svi su nam ovdje… Ispričala sam mu kako sam se osjećala i šta sam vidjela u knjižari, kako ne želim još 20 godina ići i davati pare za odvratne masne knjige a on se nasmijao i rekao da će djeca sama sebi kupovati knjige sad su mali idu u osnovnu pa se ne mogu snaći, nije me shvatio, nikad me nije razumio. On je bio dobar čovjek ali slab, jedan od onih koji guta. Moj muž je gutao sve. Kad bi mu šef rekao da mora produžiti smjenu koja se nikad nije plaćala ni u osnovnom radnom vremenu kako treba on bi bez pogovora pristao, došao kući prigovarao i ja bi ga tješila sa svojim problemima na poslu. Ironija još jedna. Tješila sam muža sa činjenicom da je meni kao medicinskoj sestri još gore. To je još jedna stvar koju radimo u našoj zemlji-Tješimo se sa gorim stvarima od naših vlastitih. Ne smijemo se da ne oplačemo, dobro je dok nam ne puca oko glave i pretrpjeli smo i gore. Sve te divne utjehe nigdje drugo ne postoje. U svijetu se citiraju filozofi a kod nas se citiraju te čudne kletve, čarolije i bizarnosti od kojih je našem narodu lakše da se nosi sa gorkom sudbinom i filozofijom trpljenja.
Dok sjedim na kraju autobusa u 2 ujutro i čekam da konačno pretresu sve te BIH državljane razmišljam o svojim prijateljima koje sam ostavila iza sebe. Neće mi nedostajati. Nitko. Neće mi nedostajati ona napetost na kraju svake kafe tko će se potegnuti za novčanik, tko će prvi pozvati, tko je sad na redu. Ništa ponovo. Neće mi nedostajati ni priča o novcu kojeg nikad nije bilo, problemima koji se nikad ne rješavaju i onda ona utjeha na kraju priče prepune bola-Dobro je dok ne boli. To je još jedna utjeha koja je tako bolesna. Koliko možemo biti bolesni i napaćeni da ispričamos ve te loše stvari koje trpimo, gledamo i dopuštamo pa na kraju samo da zaključimo da je sve to uredu ako nas fizički ništa ne boli? Baš smo bolesni. Duboko bolestan narod a meni više nije do toga. Ne želim biti bolesna i zato sam sinoć spakovala jedan mali kofer, svoju diplomu medicinske sestre sa magisterijem iz njege bolesnika i sa dva certifikata poznavanja njemačkog i engleskog, fotografijama svoje djece i otišla bez riječi. Bez ijedne jedine riječi. Poljubila sam svoju djecu u čelo i ostavila im samo uspomene. Nema pisma koje bi objasnilo ono što ja osjećam a i šta vrijedi kad me ne bi razumjeli. Rekli bi mi samo-Kako drugi ljudi žive? To je još jedna divna izreka kojom se tješimo. Moj dobri muž je znao ovako reći ”Viktorija pogledaj druge kako žive i budi sretna što imamo krov nad glavom” i tu bi se rasprava završila.
Kad pomislim na svoju zemlju ne mislim na njenu ljepotu već na ljude koji je vode. Znamo tko su oni i nema smisla da ih imenujemo ovdje, ovo je moja intimna priča. Ja kao hrvatica u BIH nisam nikada doživjela od gospodina sijede kose, lijepog tena i telećih očiju nikakvu zaštitu svojih nacionalnih interesa ali sam živi svjedok kako njegova porodica radi u elektroprivredi, državnim institucijama i svim mogućim mjestima koja crpe državu i nacionalni fond. Sjećam se tog gospodina i njegovih izjava ”Koncem godine ćemo sjesti i dogovoriti se” taj konac kao da je dug 200 godina a ne nekoliko mjeseci. Zbog njega je sjelo stotine hiljada ljudi na autobuse, avione, automobile i otišlo. On i danas govori kako će on sjesti i doći do dogovora. Ja sam sjela, našla bolnicu u Hamburgu i otišla. Jednostavno je. Obična medicinska sestra, sjela na kompjuter, dogovorila se i riješila. Možda bi tako sjela i na njegovom mjestu ali sumnjam… Nisam dovoljno pametna da vodim državu ali jesam da nađem put koji vodi iz te države.
Telefon mi je zvonio dosad 26 puta, 15 poruka i sad vibrira… Sad je kasno. Uskoro prelazim granicu i telefon će mi dati obavijest kako sam u romingu i kako će se sad sve to još više naplatiti… I kad stigne ta poruka bacit ću telefon kroz prozor samo čekam prelazak i nema smisla da to sad uradim ne bi bilo simbolično, oslobađajuće i nema smisla. Treba mi neki smisao a kako ga nisam mogla naći cijelog života živeći u svojoj zemlji želim da joj ostavim zadnji poklon. Telefon. Na taj telefon su samo stizale obavijesti o računima, povoljnim kreditima, minusima i zaduženjima. Na taj telefon nisam ništa dobro rekla ni čula. Opet jedno ništa. Ne želim da budem potpuno mračna, odvratna prema svom životu koji ostavljam zauvijek ali svi moji sretni trenutci u ovoj zemlji bili su u sjeni strepnje od sutrašnjeg dana. To je činjenica. Strepila sam čitav život. Kao jedna medicinska sestra, sposobna, obrazovana i kvalificirana za njegu bolesnika na polivalentnoj intenzivnoj njezi ja sam strepila i brinula za egzistenciju, osnovne banalne potrebe kao odlazak u hipermarket su bile obavijene grčom, strahom od minusa. Koliko god da sam radila, moj suprug i koliko god sati teškog posla nisam mogla sebi kupiti ono veliko pakovanje voćnog jogurta samo za svoju dušu jer ne bi doteklo. Jednostavno ne bi. Čemu onda sve to? Nismo otišli na more zadnjih pet godina osim na jedan dan jedući paštetu, sendviče užegnutog sira i mlake kole jer ručak na moru za 4 osobe je preskup, jednostavno preskup. Počastili bi se onim sladoledom koji bi se brzo istopio na vrelom suncu jer nismo ni sjedili na terasi kao ljudi jureći na plažu da se još osunčamo i okupamo na brzu brzinu…Svega mi je bilo dosta. Svega. I zato sam sad sama na zadnjem sjedištu jednog lijepog autobusa koji miriše na nadu. Zamišljam koliko je samo ljudi bilo na mom mjestu i vidjelo ovakve autobuse kao konvoje spasa. Čak i kad su se granice nakon rata otvorile ne vjerujem da je radost bila ovolika. Rat je bio mala maca za mene nakon svega što se desilo u ovom plastičnom i prividnom miru. Mala maca… Kad su padale bombe i pucali meci znala sa za ishod. Bit ću mrtva, živa ili invalid. U miru nisam znala ništa, ništa nisam znala i nikakvu sigurnost nisam imala. To me ubijalo, uništavalo ali sam trpila gledajući druge i slušajući sve ove narodne izreke o životu na Balkanu, trpila i vjerovala da mogu izdržati do penzije samo da se djeca maknu iz kuće i skinu sa grbače a opet i ja sam svom ocu često na grbači i posuđujem od njega stalno iako imam više od 30 godina ja se nisam sišla sa tatine grbače. Žalosno. Žalosno je kad mi otac koji ima manje od mene donosi krompri, paradajz, sir i ostavi 50KM za djecu i kafu. Trebala sam biti u stanju da to njemu donosim ja ali nisam imala priliku, jednostavno u zemlji gdje živim nisam dobila priliku. Bilo je grozno sjećam se jednog dana kad je odlazio pogrbljen i kad sam vidjela kao mu se peta od cipele polako odvajala sa svakim korakom. On, gospodin koji je zaradio penziju kao šofer GRAS-a nije imao za nove cipele. Vozio je čitav život a sad pješke prolazi pored 10 automobila u kolonama naših predstavnika koji se bore za narod, ide pješke ili sa penzionerskom kartom u javnom prevozu koji se nije obnovio od rata. Ne smije da uđe u komercijalne linije jer je karta oko 2KM a to je ipak dva peciva i jedna pašteta najgore klase ali dovoljno da ugrije svoj stari stomak. Ostao je bez žene onog dana dok su se naši borili protiv njihovih a danas se naši bore za nas dok njihovi bore za sebe i tako se sv bore na bojištu s kojeg žrtve odlaze. U ratu su žrtve stradavale a u miru ove žrtve poput mene tiho, nenametljivo i bez ikakve buke odlaze sa zgarišta nekadašnje velike zemlje.
Svojoj djeci ću slati novac, svom ocu ću kupiti cipele i naći ženu da mu očisti, spremi i skuha a moj muž je za mene mrtav. Nije poštovao čak ni zavjete date u Crkvi Sv.Petra kad je rekao u dobru i zlu, bolesti i siromaštvu, dok nas smrt ne rastavi. Nijedan od tih zavjeta nije poštovao a vidio je, morao je vidjeti sa živimo u zlu, da sam bolesna i siromašna i jedini zavjet koji je ispoštovao bila je smrt eto neka utjeha sad za njega u stilu ovih prethodnih utjeha-Barem sam živa. Nije nas rastavila smrt u zemlji nego zemlja našeg života.
Konačno je krenuo, osjetim pokret, motori bruje i čekam samo poruku da kroz gornji prozor bacim svoj telefon. Neopisiv je osjećaj biti slobodan. To moja zemlja meni nikad nije dala iako je politički predstavnik sive kose i telećih očiju govorio kako smo slobodni, kako je naš interes zaštićen, kako je sve super na kraju krajeva i kako će koncem godine sjesti i raspraviti jednom zauvijek o situaciji u zemlji. Pa onda gospođa drugog političkog predstavnika koja ima svog vozača, skupe cipele i koja je prekrasno raspoložena i vlada kao Sultanija Hurem bolnicama i zdravstvom iako znam da ne zna dati injekciju i ne zna šta su albumini i bilirubini. Ona to ne zna ali ona obuče štikle, našminka se i jednostavno zrači. Poznajem djevojku koja radi u trafici koju drži jedna od nebrojenih firmi njenog muža nasljednika Sultana i loze koja vlada suvereno iznad Bosne, ta djevojka ima dva fakulteta i kaže da joj je super u trafici, super jer uvijek može gore. Divno…
Autobus je već prešao nekoliko kilometara i nisam sigurna kad će stići ta jedna jedina poruka o ulasku u drugu zemlju, ove ostale i ne čitam, ne odgovaram, ne zanimaju me. Ništa me ne zanima. Jednu stvar sam ipak napisala na novoj čitanci svoje kćeri za svog muža koji je mislio da mi se samo ”skupilo” u knjižari i neka mu to bude nova izreka s kojom će se tješiti do kraja života ionako je uvijek imao pun rukav izreka za svaku moju bolest, nezadovoljstvo i nesreću. Neka ga ta izreka sada tješi, liječi i neka mu pomogne do penzije ako uopće preživi jer sad radi i utovar i istovar a ne samo dostavljanje a plaća mu je ista naravno, možda počne raditi i bez plaće kao milioni ljudi koji po tri mjeseca čekaju ili pola godine. Osjećam se lagana, oslobođena i euforična. Moja djeca će biti osigurana, ja ću biti mirna jer mi ne može biti gore a ako bude idem dalje, dalje i sve do kraja svijeta samo nikad ne idem natrag. Nikad osim kao gošća. Kad se budem vratila bit ću tako sretna, jest ću baklave, janjetinu, domaći sir, paradajz i vino i hvaliti život u BIH. Bit ću kao i sve dijasporke koje dođu, potroše, provedu se i onda vrate u sigurno, u normalno, samo sam htjela normalan život bez izreka koje ne postoje nigdje drugo na svijetu. Samo sam htjela da se nasmijem a da me nitko ne opomene kako ću oplakati. Plačem sada, plačem od sreće i evo poruka koju sam čekala je konačno tu. Ušli ste u Hrvatsku i naplata rominga…Telefon je već bio na betonu autoceste u milion razbijenih komadića poput mog razbijenog život a ja na putu prema budućnosti bez ikakvog žaljenja za prošlosti jer ne možeš žaliti nešto što nemaš-Život koji nikad nisam imala i koji sam za svaki trenutak smijeha i radosti već oplakala.
Trenutak kad sam prešla granicu Bosne i Hercegovine bio je najljepši u mom životu. Trenutak kad sam konačno prešla granicu svoje zemlje znala sam da su sve granice konačno pređene. Nisam pošla za milionima, za snovima, da velikim planovima. Ne. Morala sam preći granicu svoje zemlje da bi stvorila život u tuđoj. I kad pomislim na svoju zemlju ne doživljavam ja nju kao svoju. Ne. Ne doživljavam je uopće više. Ne mogu je doživljavati jer u njoj nisam nikad živjela. Ne u pravom smislu riječi. Život nije u Bosni i Hercegovini. Ne život koji sam htjela za sebe i za svoju djecu. Normalan život. I nisam prešla granicu u potrazi za čudima već u potrazi za normalnim i ljudskim pa zato ne žalim sve ovo što sam ostavila jer ništa nije bilo vrijedno držanja, čuvanja i spasa. Ništa u potpunosti i zbog toga nisam žalila ali samo jedan maleni djelić mene je ipak htio da bude drugačije ali ja sam u tome nemoćna. Ne vladam zemljom, nemam moć i nisam uspjela da stvorim sebi, svojoj djeci i obitelji život dostojan čovjeka. Ne žalim. Ne osjećam. Gadi mi se moja zemlja ali evo konačno je sad volim. Ostavljajući je znam da ću je voljeti milion puta više nego držeći se nje i života u njoj. Konačno.
Nisam mislila više o njenom plavom nebu, lijepim rijekama, bogatoj istoriji. Nisam mislila na svoj voćnjak sa šljivama i jabukama koje je baka sadila i mene učila vjerujući da ću jednog dana u tom voćnjaku brati njene šljive i jabuke sa svojom djecom i njenim unucima. Nisam mislila ni na prijatelje, roditelje, muža i vlastitu djecu. Ništa. U meni je bilo jedno veliko ništa. To je ova zemlja ostavila meni. I sad se nalazim u Globotur autobusu, gledam granični prelaz dok na radiju pjeva neka lagana pjesmica od Severine i razmišljam čak i o njoj i smiješno mi je kako nitko ne zna za tu ženu osim dijaspore kojoj ću se pridružiti za koji sat zauvijek. Na graničnom prelazu je zastoj, pretresaju ljude sa BIH putovnicom ali ja nisam među njima, imam hrvatsku i razmišljam o ironiji života-Iz svoje zemlje bježim u tuđu sa putovnicom zemlje u kojoj nikad nisam živjela. Nasmijala sam se toj spoznaji a onda pogledala u malene slike na kojoj se nalaze moja djeca sin od tri godine Mario i kćerka Petra, potom sam pogledala svog muža kako stoji za roštiljom i široko se smije, sjećam se bio je 1 Maj i slavili smo kao i svaka normalna obitelj opet bio je nasmijan, vedar, okretao ono meso kupljeno na kredit, na karticu na dug kao da smo sve riješili i imamo razloga za slavlje. Bio je pijan od sunca i pive, nasmijan od muke možda kao i stotine hiljada ljudi koji se ubiju od alkohola, hrane i ironije za 1 Maj jer većina njih ne radi ali slave, proslavljaju, vesele se. Naš narod zna da u sebe zakopa najdublje emocije i da proguta sva poniženja u nadi da će sutra biti bolje. Mi jedemo govna u nadi da ćemo sutra posrati zlato. Mi trpimo 100 godina da bi dobili nekoliko godina rata i priliku da dođemo do novca, položaja i moći. Mi smo jedan gubitnički narod koji se vodi logikom važno je sudjelovati pa eto sudjelujemo i u proslavi 1 Maja kao da sudjelujemo u normalnom društvu gdje si plaćen za prekovremene, za svoj posao, za svoje obrazovanje i mjesto koje imaš. Mi smo rođeni gubitnici od trenutka kad se rodimo svatko od nas ima tetka u Njemačkoj u kojeg gleda kao u Boga i od kojeg sluša te nevjerovatne priče o čokoladama, cestama, smeću koje se odvaja, uglađenim izlozima i plaći koja ne kasni. Mi smo odgojeni na tetkama, stičevima, ujacima, sestrama, roditeljima koji šalju pare za rođendane, proslave i tragedije. Tako da sam kao i većina predodređena i trenirana od malih nogu na ideju da odem. Da nestanem. Kad vidim ovu sliku, sjećam se okusa mesa i kako sam već tada znala da više ne može ovako, jela sam posuđeno meso, na kredit, na dug sam jela hranu proslavljajući praznik rada. Nisam platila svojim radom to malo mesa već sam se pouzdala u kreditne kartice, štednju, posudbu i krpljenje i spajanje kraja s krajem. Bila sam sita od nekoliko ćevapa a onda samo povratila na stol po ovalu sa jednom krvavicom i sve upropastila. Mislili su da imam sunčanicu, da sam pojela nešto loše, da mi je milion drugih razloga osim te ogromne istine kako nemamo šta slaviti. Moja djeca, muž i prijatelji nemaju šta raditi u vrtu kuće koju sam ”digla na kredit” uz hranu na karticu, uz djecu školovanu na posudbu jer nikad nije moglo doteći novca za sve te knjige koje sam stalno kupovala iako su moja djeca išla u istu školu nikad nisu imali iste knjige i svake godine sam osjetila miris svježe štampanih izdanja na kojima sam gubila po stotine maraka i tu su moje prve mučnine počele, mislila sam da imam novo dijete, treće po redu i prva pomisao u knjižari dok sam držala 12 novih knjiga i čekala još 5 knjiga na redu je bila-Koliko će me koštati ovo dijete i koliko košta abortus? Ispale su mi knjige a mlada djevojka je preplašeno dotrčala brinući se jesu li oštećene jer će joj odbiti od plaće naravno, u strahu me pitala hoću li ih kupiti, da je jedna korica sad savijena, a treća se zgužvala, tako mlada djevojka a već u smrtnom strahu zbog jedne knjige. Nije dotrčala da vidi šta se meni desilo već da brzo pokupi knjige, da je ne kritikuju i da ne dobije otkaz. Poznavala sam tu djevojku. Diplomirana pravnica radi u knjižari i slaže jednu na drugu olovke, bojice, gumice, listove papira, ne smije da sjedne, trči kao luda i svima odgovara užurbano, brzo, tiho jer i sama zna kolika je napetost i bol ljudi koji moraju u knjižaru svake godine i svatko koristi priliku da se svoje frustracije istrese na njoj i sve to za nekih 500KM. Sva usluga i servis jedne diplomirane pravnice u jednoj maloj knjižari koja služi korporacijama i izdavačima koji bez problema okrenu milione maraka godišnje na ”poboljšanju” gradiva. Sjetila sam se svojih knjiga i kako sam ih pažljivo uokvirivala u najlonski papir i kako su trajale po deset godina a sad… To su bili prvi znaci da mi nije dobro. Miris svježe odštampane knjige koji mi je nekada bio iznimno drag jer sam voljela čitati a sad su mi knjige bile smrt, gađenje, udarac na život a potom ono meso kupljeno na kredit koje nisam zaradila a opet sam jela i gutala sve dok nisam povratila po cijelom stolu. Naš narod guta, to dobro radi. Mi gutamo nevjerovatno velike količine sranja to sam već rekla i uvidjela a sad sam naslonjena na stakleni prozor udobnog autobusa i osjećam se drugačije, slobodno, nemam više nijednu emociju osim nade i lakoće. Znam da ne može biti gore, najgore sam prošla.
Nekad sam vjerovala da je najgore bilo kad sam imala 9 godina. Majka me zvala na večeru u sami kraj rata, govorili su na početku da se zapucalo a onda da se smirilo i trčala sam kroz bakin voćnjak a tad je kuća jednostavno pukla kao balon ispred mene. Kao balon. Nevjerovatno je kao ljudi misle da je eksplozija nešto poput filma uz sve one zvučne efekte, plamenje, dim i dramu-Nije. Kuća u koju je pala bomba je samo kao mjehur od betona pukla i nestala uz jak udar koji me oborio na zemlju. Bila sam predaleko dok sam trčala kroz voćnjak na bakinoj vikendici gdje smo pobjegli za vrijeme rata vjerujući da ćemo tamo biti sigurni i možda je neki od preostalih aviona samo bacio tek tako jednu manje-više bombu i eto pala je na bakinu kuću i na moju mamu koja je upravo postavila ručak. Ležala sam satima u voćnjaku, gledala u plavo nebo sa bijelim oblacima u obliku pokidane vune, ležala i nisam plakala, čekala sam da dođu po mene i onda ću plakati, onda će sve ovo postati stvarnost govorila sam sama sebi. Samo tad sam bila iskrena prema sama sebi-Sve će postati stvarnost kad drugi dođu i vide i onda ću i ja sama to znati i onda mogu da se prepustim toj novoj stvarnosti i činjenici da je mama mrtva, kuća pukla kao balon od betona i cigle a ja pala u voćnjaku dalje od kuće od silne detonacije. Znala sam da je mrtva ali mozak je nevjerovatan. Bile smo same i tata je trebao doći tek predveče a košmije su bile udaljene nekoliko kilometara, tad sam čula glasove i kad me podigao jedan stari dedo koji je mirisao na rakiju počela sam plakati…
Kad sam se udavala imala sam planove i snove da ću imati konačno moć da organiziram svoj život uz svog muža Tomislava onako kako smo planirali, sanjali i zamišljali. I danas vjerujem da bi uspjeli da smo imali priliku. Da smo imali priliku u Bosni i Hercegovini mi bi uspjeli, moja obitelj ne bi bila uništena i bilo bi sve kako treba. Nije bilo. Možda nam nije trebala prilika u Bosni i Hercegovini nikada. Nikada nam nije trebala Bosna i Hercegovina. Nikad. Ali on nije htio da ide a onda sam morala otići ja. Sjećam se prvog puta kad sam predložila da odemo upravo nakon incidenta u knjižari. On me promatrao kao da sam luda, brzo je sasuo argumente protiv toga djeca, jezik, sredina, svi su nam ovdje… Ispričala sam mu kako sam se osjećala i šta sam vidjela u knjižari, kako ne želim još 20 godina ići i davati pare za odvratne masne knjige a on se nasmijao i rekao da će djeca sama sebi kupovati knjige sad su mali idu u osnovnu pa se ne mogu snaći, nije me shvatio, nikad me nije razumio. On je bio dobar čovjek ali slab, jedan od onih koji guta. Moj muž je gutao sve. Kad bi mu šef rekao da mora produžiti smjenu koja se nikad nije plaćala ni u osnovnom radnom vremenu kako treba on bi bez pogovora pristao, došao kući prigovarao i ja bi ga tješila sa svojim problemima na poslu. Ironija još jedna. Tješila sam muža sa činjenicom da je meni kao medicinskoj sestri još gore. To je još jedna stvar koju radimo u našoj zemlji-Tješimo se sa gorim stvarima od naših vlastitih. Ne smijemo se da ne oplačemo, dobro je dok nam ne puca oko glave i pretrpjeli smo i gore. Sve te divne utjehe nigdje drugo ne postoje. U svijetu se citiraju filozofi a kod nas se citiraju te čudne kletve, čarolije i bizarnosti od kojih je našem narodu lakše da se nosi sa gorkom sudbinom i filozofijom trpljenja.
Dok sjedim na kraju autobusa u 2 ujutro i čekam da konačno pretresu sve te BIH državljane razmišljam o svojim prijateljima koje sam ostavila iza sebe. Neće mi nedostajati. Nitko. Neće mi nedostajati ona napetost na kraju svake kafe tko će se potegnuti za novčanik, tko će prvi pozvati, tko je sad na redu. Ništa ponovo. Neće mi nedostajati ni priča o novcu kojeg nikad nije bilo, problemima koji se nikad ne rješavaju i onda ona utjeha na kraju priče prepune bola-Dobro je dok ne boli. To je još jedna utjeha koja je tako bolesna. Koliko možemo biti bolesni i napaćeni da ispričamos ve te loše stvari koje trpimo, gledamo i dopuštamo pa na kraju samo da zaključimo da je sve to uredu ako nas fizički ništa ne boli? Baš smo bolesni. Duboko bolestan narod a meni više nije do toga. Ne želim biti bolesna i zato sam sinoć spakovala jedan mali kofer, svoju diplomu medicinske sestre sa magisterijem iz njege bolesnika i sa dva certifikata poznavanja njemačkog i engleskog, fotografijama svoje djece i otišla bez riječi. Bez ijedne jedine riječi. Poljubila sam svoju djecu u čelo i ostavila im samo uspomene. Nema pisma koje bi objasnilo ono što ja osjećam a i šta vrijedi kad me ne bi razumjeli. Rekli bi mi samo-Kako drugi ljudi žive? To je još jedna divna izreka kojom se tješimo. Moj dobri muž je znao ovako reći ”Viktorija pogledaj druge kako žive i budi sretna što imamo krov nad glavom” i tu bi se rasprava završila.
Kad pomislim na svoju zemlju ne mislim na njenu ljepotu već na ljude koji je vode. Znamo tko su oni i nema smisla da ih imenujemo ovdje, ovo je moja intimna priča. Ja kao hrvatica u BIH nisam nikada doživjela od gospodina sijede kose, lijepog tena i telećih očiju nikakvu zaštitu svojih nacionalnih interesa ali sam živi svjedok kako njegova porodica radi u elektroprivredi, državnim institucijama i svim mogućim mjestima koja crpe državu i nacionalni fond. Sjećam se tog gospodina i njegovih izjava ”Koncem godine ćemo sjesti i dogovoriti se” taj konac kao da je dug 200 godina a ne nekoliko mjeseci. Zbog njega je sjelo stotine hiljada ljudi na autobuse, avione, automobile i otišlo. On i danas govori kako će on sjesti i doći do dogovora. Ja sam sjela, našla bolnicu u Hamburgu i otišla. Jednostavno je. Obična medicinska sestra, sjela na kompjuter, dogovorila se i riješila. Možda bi tako sjela i na njegovom mjestu ali sumnjam… Nisam dovoljno pametna da vodim državu ali jesam da nađem put koji vodi iz te države.
Telefon mi je zvonio dosad 26 puta, 15 poruka i sad vibrira… Sad je kasno. Uskoro prelazim granicu i telefon će mi dati obavijest kako sam u romingu i kako će se sad sve to još više naplatiti… I kad stigne ta poruka bacit ću telefon kroz prozor samo čekam prelazak i nema smisla da to sad uradim ne bi bilo simbolično, oslobađajuće i nema smisla. Treba mi neki smisao a kako ga nisam mogla naći cijelog života živeći u svojoj zemlji želim da joj ostavim zadnji poklon. Telefon. Na taj telefon su samo stizale obavijesti o računima, povoljnim kreditima, minusima i zaduženjima. Na taj telefon nisam ništa dobro rekla ni čula. Opet jedno ništa. Ne želim da budem potpuno mračna, odvratna prema svom životu koji ostavljam zauvijek ali svi moji sretni trenutci u ovoj zemlji bili su u sjeni strepnje od sutrašnjeg dana. To je činjenica. Strepila sam čitav život. Kao jedna medicinska sestra, sposobna, obrazovana i kvalificirana za njegu bolesnika na polivalentnoj intenzivnoj njezi ja sam strepila i brinula za egzistenciju, osnovne banalne potrebe kao odlazak u hipermarket su bile obavijene grčom, strahom od minusa. Koliko god da sam radila, moj suprug i koliko god sati teškog posla nisam mogla sebi kupiti ono veliko pakovanje voćnog jogurta samo za svoju dušu jer ne bi doteklo. Jednostavno ne bi. Čemu onda sve to? Nismo otišli na more zadnjih pet godina osim na jedan dan jedući paštetu, sendviče užegnutog sira i mlake kole jer ručak na moru za 4 osobe je preskup, jednostavno preskup. Počastili bi se onim sladoledom koji bi se brzo istopio na vrelom suncu jer nismo ni sjedili na terasi kao ljudi jureći na plažu da se još osunčamo i okupamo na brzu brzinu…Svega mi je bilo dosta. Svega. I zato sam sad sama na zadnjem sjedištu jednog lijepog autobusa koji miriše na nadu. Zamišljam koliko je samo ljudi bilo na mom mjestu i vidjelo ovakve autobuse kao konvoje spasa. Čak i kad su se granice nakon rata otvorile ne vjerujem da je radost bila ovolika. Rat je bio mala maca za mene nakon svega što se desilo u ovom plastičnom i prividnom miru. Mala maca… Kad su padale bombe i pucali meci znala sa za ishod. Bit ću mrtva, živa ili invalid. U miru nisam znala ništa, ništa nisam znala i nikakvu sigurnost nisam imala. To me ubijalo, uništavalo ali sam trpila gledajući druge i slušajući sve ove narodne izreke o životu na Balkanu, trpila i vjerovala da mogu izdržati do penzije samo da se djeca maknu iz kuće i skinu sa grbače a opet i ja sam svom ocu često na grbači i posuđujem od njega stalno iako imam više od 30 godina ja se nisam sišla sa tatine grbače. Žalosno. Žalosno je kad mi otac koji ima manje od mene donosi krompri, paradajz, sir i ostavi 50KM za djecu i kafu. Trebala sam biti u stanju da to njemu donosim ja ali nisam imala priliku, jednostavno u zemlji gdje živim nisam dobila priliku. Bilo je grozno sjećam se jednog dana kad je odlazio pogrbljen i kad sam vidjela kao mu se peta od cipele polako odvajala sa svakim korakom. On, gospodin koji je zaradio penziju kao šofer GRAS-a nije imao za nove cipele. Vozio je čitav život a sad pješke prolazi pored 10 automobila u kolonama naših predstavnika koji se bore za narod, ide pješke ili sa penzionerskom kartom u javnom prevozu koji se nije obnovio od rata. Ne smije da uđe u komercijalne linije jer je karta oko 2KM a to je ipak dva peciva i jedna pašteta najgore klase ali dovoljno da ugrije svoj stari stomak. Ostao je bez žene onog dana dok su se naši borili protiv njihovih a danas se naši bore za nas dok njihovi bore za sebe i tako se sv bore na bojištu s kojeg žrtve odlaze. U ratu su žrtve stradavale a u miru ove žrtve poput mene tiho, nenametljivo i bez ikakve buke odlaze sa zgarišta nekadašnje velike zemlje.
Svojoj djeci ću slati novac, svom ocu ću kupiti cipele i naći ženu da mu očisti, spremi i skuha a moj muž je za mene mrtav. Nije poštovao čak ni zavjete date u Crkvi Sv.Petra kad je rekao u dobru i zlu, bolesti i siromaštvu, dok nas smrt ne rastavi. Nijedan od tih zavjeta nije poštovao a vidio je, morao je vidjeti sa živimo u zlu, da sam bolesna i siromašna i jedini zavjet koji je ispoštovao bila je smrt eto neka utjeha sad za njega u stilu ovih prethodnih utjeha-Barem sam živa. Nije nas rastavila smrt u zemlji nego zemlja našeg života.
Konačno je krenuo, osjetim pokret, motori bruje i čekam samo poruku da kroz gornji prozor bacim svoj telefon. Neopisiv je osjećaj biti slobodan. To moja zemlja meni nikad nije dala iako je politički predstavnik sive kose i telećih očiju govorio kako smo slobodni, kako je naš interes zaštićen, kako je sve super na kraju krajeva i kako će koncem godine sjesti i raspraviti jednom zauvijek o situaciji u zemlji. Pa onda gospođa drugog političkog predstavnika koja ima svog vozača, skupe cipele i koja je prekrasno raspoložena i vlada kao Sultanija Hurem bolnicama i zdravstvom iako znam da ne zna dati injekciju i ne zna šta su albumini i bilirubini. Ona to ne zna ali ona obuče štikle, našminka se i jednostavno zrači. Poznajem djevojku koja radi u trafici koju drži jedna od nebrojenih firmi njenog muža nasljednika Sultana i loze koja vlada suvereno iznad Bosne, ta djevojka ima dva fakulteta i kaže da joj je super u trafici, super jer uvijek može gore. Divno…
Autobus je već prešao nekoliko kilometara i nisam sigurna kad će stići ta jedna jedina poruka o ulasku u drugu zemlju, ove ostale i ne čitam, ne odgovaram, ne zanimaju me. Ništa me ne zanima. Jednu stvar sam ipak napisala na novoj čitanci svoje kćeri za svog muža koji je mislio da mi se samo ”skupilo” u knjižari i neka mu to bude nova izreka s kojom će se tješiti do kraja života ionako je uvijek imao pun rukav izreka za svaku moju bolest, nezadovoljstvo i nesreću. Neka ga ta izreka sada tješi, liječi i neka mu pomogne do penzije ako uopće preživi jer sad radi i utovar i istovar a ne samo dostavljanje a plaća mu je ista naravno, možda počne raditi i bez plaće kao milioni ljudi koji po tri mjeseca čekaju ili pola godine. Osjećam se lagana, oslobođena i euforična. Moja djeca će biti osigurana, ja ću biti mirna jer mi ne može biti gore a ako bude idem dalje, dalje i sve do kraja svijeta samo nikad ne idem natrag. Nikad osim kao gošća. Kad se budem vratila bit ću tako sretna, jest ću baklave, janjetinu, domaći sir, paradajz i vino i hvaliti život u BIH. Bit ću kao i sve dijasporke koje dođu, potroše, provedu se i onda vrate u sigurno, u normalno, samo sam htjela normalan život bez izreka koje ne postoje nigdje drugo na svijetu. Samo sam htjela da se nasmijem a da me nitko ne opomene kako ću oplakati. Plačem sada, plačem od sreće i evo poruka koju sam čekala je konačno tu. Ušli ste u Hrvatsku i naplata rominga…Telefon je već bio na betonu autoceste u milion razbijenih komadića poput mog razbijenog život a ja na putu prema budućnosti bez ikakvog žaljenja za prošlosti jer ne možeš žaliti nešto što nemaš-Život koji nikad nisam imala i koji sam za svaki trenutak smijeha i radosti već oplakala.