Čitajući članak o mladima iz Jajca, zaključih da mladi iz Jajca iako nisu najstariji, svakako jesu najmudriji. Ko je kokoš u toj priči, nameće se samo. Nisam sigurna na koji način mogu pomoći toj djeci da se izbore za svoje pravo na zajedništvo, pa ću ih podržati ovako.
Dragi mladi, kad je počeo rat, bila sam osmi osnovne. Moji roditelji su bili u godinama u kojima sam sada ja. Nisu imali pojma da nam se sprema rat. Bili su žrtve, iste kao i mi, djeca, i sami su bili djeca, svi smo bili djeca, i svi smo najebali. Deda je umro netom pred početak rata, ali sirota baba nije, pa je i ona najebala. Znači ni roditelji naših roditelja nisu imali pojma šta se sprema, samo su oni srećniji na vrijeme umrli.
U Sarajevu sam učila sh-hs jezik. Prvi srednje sam upisala u Zemunskoj gimnaziji, tamo sam učila srpski, potom sam pobjegla u Crnu Goru, i tamo sam učila srpski, a dok sam došla do fakulteta, već se iskristalisala i potreba za crnogorskim jezikom, crnogorskom pravoslavnom crkvom, i tako su liberali u neke izdejstvovali odvajanje Crne Gore od Srbije. Vratila sam se u Sarajevo i počela raditi kao prevodilac na bosanski. To je bio jezik koji je valjda više moj od svih ostalih, a jedini je kojeg nikad nisam zvanično učila, i do dana današnjeg mu ne znam tačnu definiciju, ni pravopis, ni normu, iako uspješno živim od njega već više od decenije. Moj brat živi u Americi i kad spominje svoj život u Sarajevu kaže – imao sam sreću da poteknem iz društva različitosti. Ogromno je to bogatstvo, znati nazvati i selam i pohvaliti Isusa, i poželjeti pomoć Božiju, uz to želeći smrt fašizmu i slobodu narodu. Moji prijatelji, moji saradnici, moje komšije, ljudi koji moj život čine vrijednim življenja nisu određeni vjerom, nacijom ni etnosom, već svojim ličnim osobinama i osobinama koje im romantičarski pripisujem. Mi nismo prokleti, mi smo blagosloveni. Ako je život da se živi, ovo ovdje što imamo omogućava nam da odživimo dva, tri, pet, deset života u jednom. Nema svako tu privilegiju. Stihovi čuvenog hita “Njujork” kažu – if you can make it there, you can make it anywhere. Mislim da isto važi za naše podneblje. Ko ovdje propliva, nijedne se bujice neće plašiti.
Zato što su nam preci u mnogočemu bili smotani, zato što smo mi smotani, zato vi, naša djeca, ne smijete biti. Vi ste naša jedina nada u iskupljenje i srećan kraj. Vaš urođeni osjećaj za ispravno, vaša neiskvarenost uprkos svakolikom smeću koje smo na vas istovarili, vaša mladost, razboritost i snaga, to je naše najveće blago. Vi ste naše najveće blago. Vaša neposlušnost nam je najveći dar. Sve što uradite drugačije od ovog što smo vam uradili i što vam radimo, sve je to znak da će ovim decenijama sranja ipak doći kraj. Sve što ne poslušate, svako vaše odbijanje da plešete kao marionete bez svijesti i savjesti, sve je to poklon koji realno ne zaslužujemo. Ne zaslužujemo jer nismo znali,. smjeli, nismo smogli snage, nismo našli volje – da vam damo bolje. Vi ste mnogo bolji od nas. Vi ste jači, pametniji i prisebniji. Vi niste razmaženi unuci komunizma izgubljeni u tranziciji, vi ste djeca novog doba, budućnost je samo vaša, vaša vaša i ničija nego vaša, mi ćemo pomrijeti, proći, istrunuti, a za nama neka ne ostanu prostranstva mučećih spomenika, već nas zalijte živim krečom, presvucite travom, i plešite, pjevajte i radujte se kao da nas nikad nije ni bilo.
Bojkotujte sve što vam ne odgovara. Škole postoje da služe vama. Profesori služe vama. Roditelji služe vama, ministarstva služe vama, država služi vama, internet služi vama, to je jedina istina. Sve što smo vam dali – mijenjajte! Mijenjajte školu, mijenjajte sistem, sve je to vaše iako lične karte još uvijek nisu. Niko ne može da vas natjera da idete u škole koje ne želite. Držite se zajedno, rastite zajedno, pobjeđujte zajedno. Ovo rasulo u koje smo vas spustili, to se desi kad se ne djeluje zajednički. To je nagrada za podjele. Očaj za najstarije, iscrpljivanje za one u najproduktivnijim godinama, i kočnica tjeralica za vas koji vrijedite najviše. Ove gluposti, prepucavanja, i sprdanje sa vašim životima, eto to smo mi. I oni roditelji koji strepe da im djeca ne budu zakinuta zbog pripadnosti ovom ili ovom etnosu, oni su samo žrtve. Islužene, isprane rage, programirane da igraju po tuđim pravilima iz straha da će izgubiti pravo na goli život. Ne plašite se za goli život. Ne plašite se ničega. Budućnost još nije napisana. Sve je moguće, sve što poželite – možete. Sve što zamislite – biće. Mi ćemo lajati, prijetiti i svađati se, kao što se ludi ljudi nekad sami sa sobom svađaju, mi ćemo se busati znanjem istorijom i mudrošću, a vi sve to uredno zanemarite. Vi znate svoj put, osjećate ga. Osjećam da ga osjećate, vi postojite djeco, to je čudo, čudo je da postojite, nikli ste kao biljka kroz asfalt, rastete kroz sve betone, otrove i gaženja, vi ste ostvarenje snova koje se više i ne usuđjemo da sanjamo. Zato bez straha, uvijek bez straha, samo glasno i samo strasno i uvijek naprijed, sa vjerom u sebe. I mi ćemo povjerovati u vas. Neko odmah, neko će se koprcati, prizivati đavola, oprostite nam, grešnim, jer vi ste naš Bog. Naš život i naša nada u spasenje, naš oprost i iskupljenje, i ako su sve žrtve, nesvjesne i svjesne, namjerne i kolateralne, pale samo da biste se vi rodili – vrijedilo je.
Djeca iz Jajca imaju muda.
Sa tom spoznajom je lakše mirno zaspati u ovoj ludoj zemlji na brdovitom Balkanu.
Naša djeca.
Svoja djeca.
Sami sebe rodili.