„Koliko me voliš?“ – nasmjehnula se .
Uhvaćen u trenu nespremnosti samo sam jedva čujno prošaptao – „ Previše.“
„Previše? Misliš više od najviše?“ – nastavila je zadržavajući pogled na mom zbunjenom licu.
„ Da. Tako nekako. Skoro i više od tog najviše.“
Gledao sam je i onako ovlaš provlačio desnu ruku po zamršenoj njenoj kosi. Činilo mi se da jedva uzimam zrak. Nešto se silno steglo dok sam iščekivao njeno sljedeće pitanje.
Nasmijala se. Nasmijala a onda podigla glavu prema meni. „ Znam.“ – vragolasto je izustila.
„Znaš. Pa zašto me onda pitaš to?“ – još više zbunjen pokušavao sam kao neko ko čvrsto stoji na zemlji učiniti izraz na licu ozbiljnim.
„Želim da budemo bajka. Misliš da to jesmo?“ nastavila je, dok sam skrivao pogled u njenim ispucalim vrhovima kose. Pokušavao sam se koncentrisati i disati u ritmu bez zastoja dok me je čitala pogledom.
Ne dozvolivši da primjeti uragan zbunjenosti pokušao sam promijeniti glas u onaj ozbiljni koji se koristi na poslovnim sastancima i izustio „ Ti bajka si moja. Moja prva i posljednja misao koja obitava u ovome tijelu. Znaš možda previše sanjam. Izgledam smiješno zar ne?“ – nasmijala se.
„Nastavi „ rekla je dok je prelazila sa tom malenom rukom preko mojih obraza.
„ Znaš, čini mi se da cijeli život je bajka satkana od naših snova. Negdje sam čitao da ako dovoljno želiš, ako se raduješ , ako živiš svoje snove oni se ostvare.“ – u trenu me nije gledala. Okrenula je glavu u desno .
A ja sam nastavio jer sam znao ako sada ne kažem pobjeći ću i ponovo zarobiti sve što dobuje u glavi.“ Znaš, sanjao sam ovaj trenutak. Da ukrstimo poglede , da te gledam dok mi se smiješ. Da ti se smijem. Da ti kažem da si sav moj svijet u ovoj stvarnosti mojih snova. Da je teško biti budan bez tebe.“
Zadrhtala je, pogledala u mene i rekla „Snovi se uvijek ostvaruju. Ovdje sam , pogledaj me. Samo tvoja u sebi . Želim da poljubiš me. Ne zaustavljaj nam čaroliju.“
Privukla se bliže mom licu , toliko blizu da sam udisao njen zrak isto kao i ona moj. Podigla je i drugu ruku i sklonila mi kosu sa čela. Na neki nedodirljivi način približavala je to maleno tijelo mome. Zadrhtala je a ustvari drhtao sam ja.
Gotovo da smo ušli u nirvanu, neku prosvijetljenu auru , vrlo čudnog mira. Svojim čelom dotakao sam njeno dok je još milimetar dijelio dodire usana. Nisam je doticao. Nije me dotakla. Zaustavljeni u trenu, u vremenu, u bajci ili čaroliji. Tom ludilu želje.
„ Znaš ako te sada poljubim morat ću te ukrasti. Više neću željeti svoje snove. Želim ih živjeti sa tobom. Ne mogu te ostaviti i otići. Bolno je kad postoji stvarnost. I svako na svojoj strani svijeta.“ – uspio sam pustiti riječi da teku.
„ Previše. Više od najviše. „ – pogledom sa jednom malenom suzom rekla je.
Privukla se dok smo čekali buđenje.