Voćka poslije kiše

Jabuka na stolu, obrisana ploča, bijela kreda, čista spužva, vatra u kaminu i snijeg na prozoru seoske škole gdje sam išla kao djevojčica odredili su moju sudbinu kao učiteljice. Već sa 7 godina sam napisala u malom sastavu kako bi voljela da budem učiteljica kad porastem. Moje ime je Lucija. Baka mi je govorila da je to zbog mojih svijetlih očiju koje djeluju nekad kao da su boje leda, kao da same isijavaju neku svoju hladnu i prodornu svjetlost. Kad sam se rodila babice su tvrdile da će ta boja očiju izaći s vremenom i da većina djece ima plave oči kad se rode ali moje su ostale plave kao nebo i svijetle kao led na nekom zaleđenom jezeru. Tako mi je baka govorila kad bi mi plela pletenice, da imam oči u kojima ona vidi svašta i da ću jednog dana i ja vidjeti svašta sa njima ako Bog da cijeli svijet, momka koji će me voljeti, djecu koju ću roditi i njih gledati sa njima. Ona je vjerovala da sam posebna. Nisam bila posebna. Bila sam njena unuka i posebna za nju, svako dijete je posebno i jedinstveno za svoju baku, dedu , mamu i tatu. Nisam se osjećala posebno. Ja sam se osjećala sa 7 godina kao voćka poslije kiše. Ta pjesmica me prva potresla istinski dok sam bila dijete i učila recitirati pjesme i sastave koje sam pisala za dječake koji nisu znali da lijepo pišu pa su molili mene i ja bi to rado uradila. Na selu gdje sam živjela nakon rata sa svojim roditeljima bila je izvorna seoska škola. Ona je bila poput velike kuće, u njoj je živjela učiteljica Marijana i svi smo se poznavali međusobno kao i na svakom selu-Ja sam bila Luci. Luci je bio moj nadimak ili Luca. Meni se sviđala Luci mnogo više a mama me zvala Lukrecija kad bi se naljutila na mene, tek sam godinama kasnije shvatila da je to govorila zbog Lukrecije Bordžije koja je moja imenjakinja praktično po značenju imena. Sjećam se kad sam prvi put čula tko je ta žena i onda sam shvatila zašto me majka zvala Lukrecijom kad bi napravila neki problem ali to je bilo slatko, dražesno a probleme nisam često pravila, bila sam mirno dijete i sjećam se trenutka kad sam odlučila biti učiteljica. Bio je to hladan zimski dan, ja sam bila zadužena za učionicu, brisanje ploče, prozivanje učenika, zapisivanje izostanaka i da naložim vatru jer u seoskoj školi smo se grijali u dvije velike učionice na dvije peći. Često se dešavalo da se naguramo svi u jednu kad bi bila kriza sa drvima i tako bi onda gledala Gorana koji mi je slao malena srca, avione i jednom me pogodio sa žvakom u kosu pa se ona zalijepila i plakala sam a on se onda meni izvinuo i sam sebi zalijepio žvaku na kosu samo da prestanem plakati. I prestala sam. On je bio moja prva simpatija. Dječja simpatija. Imala sam prekrasno djetinjstvo. I imala sam viziju svoje budućnosti već tada. Nisam mnogo dvoumila oko svog poziva jer sam htjela da ostanem na neki način vječno u učionici a nikad van učionice. Osjećala sam se sigurno u toj školi, vani je padao bijeli snijeg u velikim pahuljama koje su se lijepile za prozorska stakla, vatra je pucketala a tema je bila pjesma ”Voćka poslije kiše” i sjećam se osjećaja koji je izazvala meni kao djevojčici. Dobriša Cesarić je pisao o voćki poslije kiše i njenoj ljepoti, njenoj raskoši na svjetlosti kad kapi vode na listovima dobiju svjetlost poput mojih očiju, svjetlost koja obasjava drvo i pretvara ga u nešto onostrano, čarobno i nestvarno. Ali na kraju Dobriša Cesarić završava tužno pjesmicu i pretvara voćku u ono što je bila prvo samo obično jadno malo drvo. Kad nestane svjetlosti sve postaje obično, svakodnevno i pomalo bezvezno. Jadno zapravo. Bio je okrutan kad se sjetim te pjesmice. Prvo me zavarao sa njenim divnim opisom prepunim svjetla a onda je svjetlost nestala i pretvorio je u ono što je bila cijelo vrijeme-Obično drvo. Ta pjesma je na mene ostavila dubok i neizbrisiv trag. I vjerujem kako sam nakon tog dana odlučila negdje duboko u sebi da ću zamrznuti vrijeme ako ostanem u učionici čitav život i da svjetlost za mene nikad neće nestati. I tu sam napravila svoju prvu pogrešku.

Kad sam položila sve ispite i državni ispit kako bi bila učiteljica osjećala sam se presretno. Fakultet mi je dobro prošao, sve na vrijeme, sve kako treba i znala sam da me čeka posao. Moj stric je uskoro išao u penziju iz jedne osnovne škole do koje mi je trebalo 45 minuta vožnje i to je bilo za mene ostvarenje sna.  Moja vizija škole i rada sa djecom se nastavljala na moje životno iskustvo kad sam bila djevojčica, čitala, recitirala i išla sa srećom u školu. Škola je tada bila zabavna. Djeca su trčala, igrala se, smijala i družila-Djeca su rasla zajedno sa osjećajem zajedništva i  bratstva. To je bilo tako na selima i u seoskim školama gdje se jednostavno sve znalo i nije bilo prostora za probleme jer su učiteljice i učitelji ujedno mnogima bili i susjedi, pa kumovi a čak i rodbina. Nije bilo osjećaja izoliranosti već pripadnosti. Sad kad vratim film na sve te uspomene bila sam jadna. Jadna kao ona voćka poslije kiše. U ranom djetinjstvu se formiraju prve osobine ličnosti a da nismo ni svjesni toga. Mene je formirala jedna pjesmica, jedna obična pjesma koju sam pročitala za vrijeme velike oluje ušuškana u svoju malu stolicu, rozi džemper i sa osjećajem koji sam prvi put tad doživjela a zvao se prolaznost. Dobriša Cesarić je pisao o prolaznosti, iluziji, nestvarnim pogledima na nekoga ili na život. Danas vidim kako je moja odluka da budem učiteljica bila proizvod straha a ne ljubavi. Nisam htjela da postanem kao voćka poslije kiše i donijela sam odluku da ću jednog dana iznova, iznova i do kraja života ponavljati sve što sam naučila u učionici bez straha da se desi nešto nepredviđeno. Vjerovala sam kako ću na taj način sebi pružiti smisao i sigurnost koju sam izgubila kad mi je sestra umrla od raka kostiju. Umrla je sa 14 godina. Dok sam bacala zemlju na njen mali kovčeg bijele i zlatne boje sa buketom malenih rozih ruža mislila sam na voćku poslije kiše. Ona više nema svjetlosti u sebi i zato je mrtva. Kovčeg je bio jako malen iako je imala 14 godina njeno tijelo je toliko bilo krhko i maleno da je stala u kovčeg za osmogodišnjake. Jedna žena je za vrijeme ručka nakon sahrane izjavila kako je kovčeg bio jako lijep. To nije bila normalna izjava. Ne postoji lijep kovčeg na svijetu. Iako su moji roditelji zaista izabrali najskuplji i najljepši za svoju kćerku Matiju, malene roze ružice su bile položene na bijeli lakirani sanduk visokog sjaja a u pozadini su se čuli krikovi moje majke. Osjećala sam se napušteno i nebitno. Osjećala sam se krivom što sam ja živa a ona mrtva. U krikovima moje mame i njenih sestara sam čula i bezbroj pitanja zašto, zašto, zašto. Htjela sam objasniti da nema više svjetlosti i da je samo to u pitanju ali bila sam nijema, preplašeno sam stala na rub groba a u moju ruku je drhtavo stavljen grumen zemlje koja je bila vlažna od kiše i svježa od kopanja, nisam htjela da pogodim u ruže, nisam htjela da bacim tu zemlju, paralizirala sam se a tada je grobar ili netko drugi samo gurnuo moju šaku i zemlja je pala na bijeli kovčeg i malene ruže. Osjećala sam se krivom. Osjećala sam se kao izdajica. Kao ona svjetlost koja je podmuklo nestala na kraju i pretvorila čarobno drvo u jadno. Ne sjećam se svoje sestre najbolje. Bila je bolesna tako dugo i jedina jasna sjećanja su upravo ova kad nje više nije bilo. Jadno.

Danas imam 27 godina i prvi radni dan službeno nakon toliko prakse koja je bila uvijek samo dva sata mjesečno ili čak ni toliko. Puno radno vrijeme, pravi posao i prava učiteljica. Parkirala sam svoj bijeli volvo ispred škole Tina Ujevića i došla sa spremnim materijalom za rad. Prvi udarac koji sam doživjela bilo je da taj materijal nije potreban i da nema razloga da se nešto dodaje ili mijenja. Radi se po planu i programu rekla mi je starija kolegica Tanja i potom mi rekla kako plaća od 650KM ne zaslužuje bilo kakav trud osim onog minimalnog. Nisam se složila s njom a ona se samo nasmijala i rekla-Sačekaj malo pa ćeš vidjeti a potom izašla iz zbornice u gužvu na hodniku i dreku djece, nestala je a ja sam sa svojom aktovkom ostala u zbornici kao popišana. Prvi dan posla i od starije kolegice čujem kako se ne treba truditi više od minimalnog jer nitko to ne zaslužuje a plaća je ionako bezvezna, nema smisla uopće bilo šta pokušavati i raditi osim ispunjenja norme, radnih sati i to je sve. Nisam se tad složila s njom ali jesam već za nekoliko dana. Nažalost.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Dobila sam razred od prvog do četvrtog. Vodila sam program i bila razrednica koja je došla sa stvarnom željom da nastavi ondje gdje je stala prije desetak godina pa i više. To je bilo nemoguće. I toga sam postala svjesna veoma brzo. Postalo mi je jasno čim sam ušla u razred da ona atmosfera koju sam imala kao dijete kroz svoju učionicu više ne postoji među današnjom djecom. Svaki stol je imao po dva velika mobitela pored pernice, knjige i malih bilježnica. Svako dijete je bilo drugačije obučeno a neke djevojčice su već imale lakirane nokte i pramenove. Nisam bila toliko glupa i naivna da ne znam kako su se vremena promijenila ali nikad nisam bila dovoljno dugo u ulozi učiteljice kako bi shvatila da je razlika između mog vremena kad sam bila učenica i ovoga danas kad sam postala učiteljica-Nezamisliva.

U trenutku dok sam ulazila u prepunu učionicu divlje, glasne i histerične djece shvatila sam da ovo mjesto nije za mene. Htjela sam samo da odem u svoju seosku školu i da nastavim na mjestu svoje nekadašnje učiteljice. To je bilo jednostavno nemoguće. Škola je srušena, djeca prebačena u veću školu, mjesto je povezano sa gradom i nije bilo potrebe za školom u selu pa su na tom mjestu otvorili kafanu i kladionicu a djecu su roditelji vozili ili su išli busom u obližnji grad. U ovoj učionici je vladala tolika galama da sa prvih nekoliko minuta morala da smirujem dječake koji su se potukli, da pokupim papire iscjepane iz dnevnika i potom da sjednem na žvaku koju mi je jedan dječak zalijepio na stolicu. Dario. Dječak koji me definirao na nezamisliv način. Djeca uopće nisu slušala. Ni najmanje. Ponavljala sam, ponavljala i opominjala da se smire i tek donekle uspijevala da sastavim čas a da nema nekog problema. Kad sam tražila da ugase telefone pozvala me direktorica i rekla kako roditelji žele da sjeca budu dostupna cijelo vrijeme i tu nema pregovora, kad sam izbacila jednu djevojčicu jer je pogodila velikom knjigom jednog dječaka u glavu direktorica mi je rekla kako djeca ne smiju biti kažnjavana izbacivanjem sa časa jer ako se nešto desi škola snosi odgovornost, kad sam rekla Dariju da se smiri i da prestane da galami uzeo je stolicu i gađao me direktno u glavu, pala sam na a topla krv mi je zalila oči i prvi put je na mene pao mrak. Izgubila sam svoju svjetlost. Direktorica je rekla kako Dario ima svoje bubice i ako nisam u stanju da izađem na kraj sa djecom onda nisam dovoljno dobra za posao. Sve se dešavalo jako brzo. Pozvala sam roditelje na sastanak a onda je slijedio potpuni raspad svega u što sam vjerovala i čemu sam se nadala u svojoj profesiji. Jedna majka mi je sa visokim tonom rekla kako njena kćerka nikad nije bila agresivna i kako je očito u meni problem, druga majka je izjavila da su djeca jednostavno živa i kako joj je draže da njen sin bude takav nego neki mlakonja, treća majka zajedno sa mužem došla je zbog Darija i stolice kojom me pogodio u glavu. Žena se zaista izvinula u ime sina, otac je šutio i tipkao nešto u telefon a potom se i on izvinuo pa rekao da mora dazavrši neki razgovor a da mi nastavimo bez njega i potom izašao. I moja zadnja nada položena u reakciju roditelja vezano za problematičnu djecu je potonula. Nisu sva djeca bila loša, daleko od toga ali su bila pod uticajem jačih od sebe. U ovom slučaju to je bio Dario dječak od sedam godina koji je najviše galamio, nikad nije bio miran, skakako je i pjevao a ja nisam smjela da ga izbacim, zvala sam njegovu majku koja nije imala vremena za moje gluposti a otac se nije nikad ni pojavio nakon našeg prvog susreta.

Jedan kratak vremenski period sam vjerovala da ništa od svega ovoga nije toliko strašno. Ipak su to djeca, Dario je dječak, ve je to dječje i ja sam bila dijete. Zavaravala sam se, lagala sama sebi jer kako reći sebi istinu u lice koja bi glasila ovako-Lucija vrijeme kad su se učitelji poštovali je nestalo zauvijek, nemaš kontrolu nad vlastitim razredom i nikoga u suštini nije briga. Tanja je bila upravu-Gledaj samo da odradiš normu i idi kući. Ne zamaraj se. Nije bitno. Plaća je jadna, profesija je pala na najniže grane, roditelji krive nas za propuste koje su napravili oni sa svojom djecom i sistem je takav da prosto nema drugog izlaza osim da prođeš sa najmanje moguće posljedica, nerviranja i stresa. Kako bi voljela da sam mogla istinski postati kao Tanja. Nju nije bilo briga jednostavno ni za šta i ni za kog. Pisala je svima dobre ocjene, radila površno, i sama bila na telefonu za vrijeme nastave, a meni je dala savjet da zadam diktate kad djeca budu nemirna i tako ubijem sat ili dva na taj način, nemoj se trošiti tako mi je rekla. I poslušala sam je sa razumnim dijelom sebe. Onaj drugi dio mene koji je sanjao o tome kako ću biti učiteljica poput moje nekadašnje učiteljice u lijepoj, toploj i ugodnoj učionici nije htio da prihvati surovu istinu. Surova istina je da su današnja djeca nemilosrdna. Prepuštena internetu, facebooku, instagramu i vrijednostima Grand Parade. Surova istina je izlazila iz usta malenih djevojčica koje su otvoreno govorile kako žele da budu Soraja, Stanije ili Mimi Mercedes kad odrastu. Dječaci su koristili riječi koje nije koristio ni moj momak tokom navijanja u dnevnom boravku u trenutcima kad protivnički tim zabije gol. Kako je vrijeme prolazilo uskoro sam počela da pijem tablete za smirenje jer sam imala svaki dan osjećaj žarenja u stomaku prije nego uđem u učionicu. Tiho bi išla praznim hodnikom i prilazila vratima pakla gdje me čekalo 34 đaka sa novim problemima, drekom, vikom i vriskom koju bi morala svaki dan smirivati barem 15 minuta pa tek onda započeti čas. Išla sam sa dnevnikom u ruci koji sam morala zalijepiti jer ga je Dario isparao kad sam otišla jednom prilikom na toalet, vratila sam se i na podu je bio pocijepan dnevnik. Sazvala sam sve roditelje, ispitivala tko je to uradio ali nijedno dijete ga nije izdalo dok se on smješio kao mala odvratna, ljigava hijena promatrajući me kako skupljam komade listova papira na kojima sam pisala uredno ocjene, datume, sadržaj svojih časova i shvatila sam kako na tim listovima ne piše zaosta šta se radi na času. Nisam napisala kako me je jedna djevojčica pitala jesam li kurva kako Dario kaže, nisam napisala kako je jedan dječak u moju torbu stavio desetak jaja pa ih porazbijao, sjećam se kako sam se prepala kad sam refleksno posegnula za olovkom u torbu i koliko me prepala sva ona žuta, hladna i ljigava providna sluz u koju sam uronila svoj dlan, nisam napisala kako su se svi tada smijali i kako je direktorica rekla da se saberem i smirim dok sam plakala u zbornici jer su djeca danas jednostavno takva. Nema druge. Škola je već tužena tri puta i ako nisam u stanju da vodim razred da se pokupim i idem. Ima na birou ljudi koji čekaju na moje mjesto. Osjećala sam se nedoraslo. Nisam na fakultetu učila o tome kako postupati sa djecom koja nemaju nikakvo poštovanje, koja se ne ponašaju normalno, ne slušaju šta pričam, ne žele da rade a većinu roditelja je baš briga je su ionako preopterećeni sa svojim poslom. Začarani krug jednog sistema gdje sam ja posljednja. Svi profesori su zapravo zadnji na spisku po zaslugama a prvi na spisku za krivicu. Kad je Dario razbio nos jednom dječaku izvela sam ga napolje na hodnik i nazvala majku da dođe po njega, potom sam nazvala roditelje dječaka kojem je razbio nos i odvela ga u ambulantu. Sutradan sam pozvana na disciplinsku komisiju jer sam postupila mimo pravila škole. Odakle meni pravo da na svoju ruku zovem roditelje bez pitanja direktorice i bez unaprijed dogovorenog roditeljskog sastanka ili informacija. Direktorica mi je strogo rekla-Za ovakve slučajeve postoje informacije, sastanci i nije na meni da vodim dijete u ambulantu kojem krvari nos nego na direktorici koja je glavna i odgovorna za sve što se desi pod ”njenim krovom”. Ona bi to riješila na bolji način a sad imamo problem. Roditelji dječaka sa slomljenim nosom hoće da dijete ispišu iz škole. Zašto ne izbacite Darija iz škole? Taj dječak treba stručnu pomoć, nisam psihoterapeut nego učiteljica, ne mogu da posvetim cijeli čas Dariju jer imam još djece koja pokazuju zanimanje donekle za predavanje koje radim. Direktorica me pogledala i rekla da bi trebalo da odmorim nekoliko dana, djeca se ne izbacuju iz škole samo zato ako se malo potuku. I tu je bio kraj rasprave.

Moji prijatelji, roditelji i momak Ivko su mi neprestano ponavljali kako se ne trebam toliko nervirati, želudac mi je stalno proizvodio neko lagano žarenje na pomisao povratka u tu školu, boljela me glava i dobila sam groznicu. I kao da sam samu sebe hipnotizirala sa riječima ”nije tako strašno, ne pretjeruj, umišljaš, umorna si, opusti se”… Ali osjećaj u želudcu ne laže. Mogla sam lagati sebe koliko god hoću ali ta tiha vatra koja se pojavi kao nervoza, pa pređe u mučninu i potom u paralizu i gubitak apetita mi je govorila da škola nije više mjesto kao nekad i da to mjesto nije za mene. Samo nisam to htjela sebi priznati u potpunosti jer bi to značilo poraz. Pretvorila bi se u voćku poslije kiše. I zato sam nastavila sa radom u toj prokletoj školi sa tim prokletim djetetom.

Nije trebalo dugo da shvatim kako se Dario neće zaustaviti samo na razbijenom nosu jednog dječaka. To sam shvatila kad sam na svom bijelom autu vidjela dječjim rukopisom napisano-Luca napuši se kurca! Odmah sam prepoznala njegov rukopis, djeca ne paze na dokaze, bilo je baš toliko očito, crni vodootporni marker i razbijeno staklo na jednom prozoru kroz koje je ubačeno mnogo, mnogo jaja… Tad sam već napunila jednu godinu staža i rekla kako želim premještaj u razred bez Darija. I da ću iste sekunde pozvati policiju. Direktorica mi je rekla da mogu dati zahtjev ali da ne gubim vrijeme sve je puno, izdrži još dvije godine s njim toliko ti je ostalo, njegov tata je advokat i ne treba nam četvrta tužba jer ako dođe do toga da bira između djeteta i mene-Ja sam zamjenjiva. Ovakvih poput mene ponovila je-Ima na bacanje po birou i jedva čekaju da budu na tvom mjestu. Uzmi ili ostavi. Ako zovneš policiju zbog auta u ovu školu više ne moraš dolaziti. Zadnje što nam treba su novine, tužbe i skandali. Kako se ne mogu nositi sa svojim poslom? Tu sam vidjela da je ta žena zaista luđakinja. Ispred škole je moje razbijeno auto, jedan dječak je slomio nos, dva dnevnika su isparana do temelja i morala sam ih opet iznova pisati jer sve ja vodim i na kraju ta pjesmica, bolesna, odvratna i jednostavno nenormalna. Luca, Luca, Luca mala debeljuca napuši se kurca… To nije u opisu posla jedne učiteljice. Jednostavno nije, ne može biti. Ali bilo je i jeste. Od toga moj želudac nije mogao da pobjegne i žario je kao nikad…

Tad sam se slomila pred tom ženom, to sebi nikad neću oprostiti, tu slabost, tu izloženost i ranjivost. Moje kolege su tiho izašle iz zbornice a ja sam plakala bez prestanka, nisam htjela da izgubim posao, nisam mogla više biti u blizini tog djeteta a onda mi je konačno rekla kako misli da nije problem u Dariju već u meni. Kad je to konačno rekla shvatila sam istinu. Prije toliko godina sam zapela u učionici zbog straha vanjskog svijeta i promjena a evo upravo u učionici ne mogu više da izdržim i želim van, daleko, da nikad više ne uđem u učionicu. Bila sam jednostavno glupa i jadna. Zavedena sa blještavim uspomenama, seoskom idilom i lažnim osjećajem sigurnosti koju sam očajno trebala pronaći nakon smrti svoje sestre. Osjećala sam se jedino u učionici sigurna a sad me strah. Ustala sam i rekla da ću odraditi otkazni rok i zatvorila sam vrata.

Kad sam ušla u svoje auto jaja su već smrdila, bio je vruć dan, staklo je bilo svuda, prvo sam mislila da krenem u autopraonu a onda da odvezem auto na popravku, samo je prozor bio razbijen, pogledala sam se u retrovizor i pomirila sa svojim krahom. Oči su mi bile crvene od suza, upalila sam auto i u trenutku se pored razbijenog prozora stvorio Darijo sa šakom punom nekog pijeska čudne boje, u jednom jedinom trenutku je bacio šaku tog pijeska meni u lice i osjećala sam kako mi oči gore…

Djeca nisu zla. Djeca su jednostavno mekana. To je pravi termin. Dijete je poput gline, kao plastelin, spužva, pahuljica i perje. Djeca samo oponašaju odrasle i ne mogu snositi krivicu jer kad vide kako se veliki ljudi ponašaju koliko god to bilo loše, krivo ili naprosto zlo djeca to rade jer to rade ostali. Jednostavna istina. Darijo je bio zapušteno dijete, otac sa previše posla i sa majkom koja je bila prevelika dama da se upušta u rasprave sa mnom jer ona poznaje svog sina, on jeste malo nemiran ali svako dijete je živo, nemirno i nestašno. Pitala me sjećam li se ja kad sam bila dijete? Sjećala sam se ali nisam kao dijete bacala umjetno gnojivo ljudima u oči. Kad su mi u hitnoj isprali oči, prebačena sam slijepa na Urgentni Centar gdje sam dobila injekcije ispod oka u meso i tri vrste tableta protiv infekcije i potom mast koju sam stavljala direktno ispod očiju da se očiste i dezinficiraju. Na skeniranju rožnjače nema trajnih oštećenja ali moram mirovati, imati zavoje i za tri sedmice će sve biti super. Moj momak je pozvao policiju. Nikad nitko ništa uradio, nema zapisnika, maloljetan je, direktorica mi je poslala pismo koje je pročitala moja prijateljica dok sam ležala sa zavojima na očima- U pismu je formalno navedeno kako joj je žao zbog nezgode koja se desila, ne moram raditi otkazni rok i dobit ću plaću za naredna tri mjeseca. S Poštovanjem. Vrlo kratko, jednostavno i lagano. Idemo dalje u tom stilu je pismo napisano. Nezgoda. Samo jedna nezgoda. U bolnici su me pitali tko mi je to uradio i želim li podnijeti krivičnu prijavu a potom su čuli da se radi o djetetu koje ima 8 godina i tu je bio kraj razgovora uz komentare Bože sačuvaj, sve su krivi roditelji, sramota i ne daj Bože nikome. Sva svjetlost je iz mene iscurila kao sa one voćke. Doslovno sam u mraku. Slijepa. Nisam čak ni voćka poslije kiše već slijepa žena, umalo invalid i jedna nesposobna učiteljica. Kad mi se javila Tanja na telefon rekla je kako sve razumije i kako se nada da i ja sad razumijem na šta je spala profesija jednog učitelja, prenijela mi je nabolje želje za oporavak i da se nada kako ću u nekoj drugoj školi bolje proći. Na to se sve svelo. Da samo prođem što bolje u profesiji učiteljice po mogućnosti da me nitko ne udara, ne šamara i ne razbija auto i ne baca kiseline u oči. Složila sam se s njom.

Profesija učitelja i profesora je pala na najniže grane. Ne svugdje ali kod nas svakako. Ne u svakoj školi ali u većini škola. Nasilje u školama je u stalnom porastu, količina stresa je u stalnom porastu jer te sistem i nitko drugi ne štiti, divljanje, vandalizam, vrijeđanja i obračuni su sastavni dio jedne slike koju danas imamo o srednjim školama a sve više u osnovnim. Fakultet je druga stvar jer podrazumijeva slobodan izbor i zrelije ljude donekle iako je malena razlika i na tom polju. Kad sam konačno skinula zavoje moje oči nisu bile više kao svijetlo, ledeno jezero. Bile su kao izmaglica, ugašena svijeća i mrtve. Nisu imale više ono svjetlo koje sam poput voćke čuvala tako čvrsto godinama i pokušala da zaustavim vrijeme na pogrešnim mjestima, na pogrešan način. Nisam postala učiteljica iz ljubavi prema predavanjima već iz želje za sigurnošću koju sam osjećala u učionici. Znala sam da sam tu sigurna a onda sam platila visoku cijenu za svoju naivnost. Kad sma konačno otišla na jesen da uzmem dokumente, potpišem neke papire, i odem zauvijek iz te škole parkirala sam auto dalje, nisam htjela da doživim iste stvari, htjela sam samo da odem što prije, brže i bez riječi. Nisam pružila ruku direktorici, sjela sam i samo pitala šta da potpišem i gdje su mi dokumenti koje moram podići-Bilo je gotovo za tri minute. Na izlazu sam je pljunula u lice, gledala me zbunjeno, obrisala obraz i samo rekla-Nisi nikad bila normalna nije čudo što nisi za ovaj posao. Pljunula sam je opet i okrenula se. Dok sam stigla do auta već je zazvonio kraj nastave i sjela sam konačno s mirom, bez žara u želudcu, bez straha od djece, od učionice, od svega. Oči su mi dobivale sjaj koji su izgubile ali drugačije vrste, nije to bio sjaj lažne svjetlosti koju sam voljela na voćki poslije kiše, nije to bila trenutačna čarolija ili neka iskra koja se pojavi na noćnom nebu i nestane. Ovaj sjaj je bio slabiji ali dublji, dolazio je iz mene i iz jedne teške naučene lekcije. Ne znam koliko dugo sam provela sjedeći u autu na čistini dalje od te škole, trebalo je da krenem, nekoliko kilometara i već sam na glavnom putu, neka djeca su prolazila i nisu obraćali pažnju na mene, nitko me se i ne sjeća više. Upalila sam auto i tad ugledala Darija. Bio je ispred mene na nekih stotinu metara, vidjela sam njegov hod, tanke noge i veliku kockastu plavu torbu išaranu markerima s kojima je šarao po mom autu, u toj torbi je vjerovatno nosio i jaja za mene, pijesak sa umjetnim gnojivom i vjerovatno neke listove dnevnika koje je kidao i smijao se svojim malenim uspjesima. Možda je u toj torbi svo zlo ovog svijeta kao da sam vidjela Pandorinu Kutiju. Iz daljine mi se činilo da taj dječak nosi na svojim leđima jednu opasnu kutiju. Kutiju prepunu opasnih stvari, sjećam se kad je bacio šestar na jednu djevojčicu i pogodio je u rame sva sreća sa tupim dijelom ne onim oštrim. Uzela sam mu šestar a potom me zvala njegova majka i rekla-Kad ti budeš kupovala mom djetetu pribor za školu onda ćeš ga smjeti i uzimati jel ti jasno? I nemoj da ti natovarim muža na kosti da nigdje više posao ne nađeš. Ta divna gospođa sa mekim glasom, lijepom njegovanom kosom i dugim noktima je mene dovodila u red preko telefona a njeno dijete bez ikakve kontrole uništava sve oko sebe. To dijete će postati loš čovjek. Već jeste loš čovjek. Čovjek koji uživa u nanošenju bola i štete. Jednom sam ga posmatrala sa prozora škole i gledala kako baca kamenje sa ostalim dječacima na gnijezdo lastavica koje su došle, nisam više reagirala i samo sam gledala dokle će ići. Kad je konačno shvatio da kamenje nije dovoljno jako da sruši čvrsto, okruglasto gnijezdo uzeo je jedan veliki dugi štap iz dvorišta koji su koristile čistačica kad bi čistile travnjak, ona vrsta štapa sa oštrim špicem koji se ubode u zemlju a potom smeće nabodeno na taj štap bude bačeno. Bio je tako ponosan i pokazivao je dječacima čega se sjetio, jedan od dječaka je mirno stajao i samo gledao šta Dario radi. I konačno je razvalio gnijezdo, lastavica se vratila nakon nekog vremena i dugo letjela tražeći svoju djecu i svoj dom koji je sama sagradila pa je i ona na kraju nestala. Kao i ja. To će samo ići dalje i dalje i dalje. Mrtve ptice, slomljeni nosovi, kiseline bačene u lice slučajnim ljudima koji su se našli na putu tog djeteta koje više nije dijete. I sistem će ga zauvijek štititi-Danas je on dijete, sutra samo duševni bolesnik a prekosutra netko sa krivičnom prijavom koja će doći na sud tek za 5 godina dok njegova kutija zla samo raste i stvara nova zlodjela koja sipa kao iz rukava, kao i meni u oči, kao zlo u pjesmi kad nestane svjetlosti i pretvori prekrasno drvo u jadno. Pokrenula sam auto, brzo prešla u četvrtu brzinu i zabila se nakon 500 metara u tu kutiju koju je nosio na svojim tankim nogama, sa kosom koja je bila boje meda, u ušima je imao slušalice a u ruci telefon, dok su mu ruke mahale i grabile zrak kad je odletio u jarak pored puta. Nisam se ni zaustavila, ni okrenula, napukao mi je retrovizor i samo na trenutak sam vidjela kako nestaje u jarku pored puta komad plave torbe i jedna žuta tenisica ostala na putu, auto se zaljuljalo i pomislila sam da ću sletjeti s ceste i da će otvoriti zračni jastuk ali brzo sam se vratila na cestu, uhvatila volan ponovo i nastavila dalje sve dok nisam otišla kao da me nikad nije ni bilo. Jedna mala suza se prvi put pojavila nakon mog opravka kao kap koja je tiho sletila niz obraz hvatajući svjestlost tog dana…

Sad sam se sjetila druge pjesme Dobriše Cesarića-Slap

Teče, teče i teče jedan slap, što u nemu znači moja mala kap? Gle jedna duga u vodi se stvara o sja i dršće u hiljadu šara. Taj san su slapu da bi mogo sjati moja kap pomaže ga tkati.

Više nisam voćka poslije kiše sa kapljicama vode koje svjetlucaju na povremenom suncu, sad sam kap koja čini cijeli jedan slap, stvaram vlastitu svjetlost i svjetlost ovisi o meni ako želi da se pokaže i to je mnogo bolje za mene. To sam trebala biti cijelo vrijeme. To sam naučila u svojoj učionici. A Dario je preživio… A ja nisam vidjela. I s tim je moja lekcija bila gotova.

Jabuka na stolu, obrisana ploča, bijela kreda, čista spužva, vatra u kaminu i snijeg na prozoru seoske škole gdje sam išla kao djevojčica odredili su moju sudbinu kao učiteljice. Već sa 7 godina sam napisala u malom sastavu kako bi voljela da budem učiteljica kad porastem. Moje ime je Lucija. Baka mi je govorila da je to zbog mojih svijetlih očiju koje djeluju nekad kao da su boje leda, kao da same isijavaju neku svoju hladnu i prodornu svjetlost. Kad sam se rodila babice su tvrdile da će ta boja očiju izaći s vremenom i da većina djece ima plave oči kad se rode ali moje su ostale plave kao nebo i svijetle kao led na nekom zaleđenom jezeru. Tako mi je baka govorila kad bi mi plela pletenice, da imam oči u kojima ona vidi svašta i da ću jednog dana i ja vidjeti svašta sa njima ako Bog da cijeli svijet, momka koji će me voljeti, djecu koju ću roditi i njih gledati sa njima. Ona je vjerovala da sam posebna. Nisam bila posebna. Bila sam njena unuka i posebna za nju, svako dijete je posebno i jedinstveno za svoju baku, dedu , mamu i tatu. Nisam se osjećala posebno. Ja sam se osjećala sa 7 godina kao voćka poslije kiše. Ta pjesmica me prva potresla istinski dok sam bila dijete i učila recitirati pjesme i sastave koje sam pisala za dječake koji nisu znali da lijepo pišu pa su molili mene i ja bi to rado uradila. Na selu gdje sam živjela nakon rata sa svojim roditeljima bila je izvorna seoska škola. Ona je bila poput velike kuće, u njoj je živjela učiteljica Marijana i svi smo se poznavali međusobno kao i na svakom selu-Ja sam bila Luci. Luci je bio moj nadimak ili Luca. Meni se sviđala Luci mnogo više a mama me zvala Lukrecija kad bi se naljutila na mene, tek sam godinama kasnije shvatila da je to govorila zbog Lukrecije Bordžije koja je moja imenjakinja praktično po značenju imena. Sjećam se kad sam prvi put čula tko je ta žena i onda sam shvatila zašto me majka zvala Lukrecijom kad bi napravila neki problem ali to je bilo slatko, dražesno a probleme nisam često pravila, bila sam mirno dijete i sjećam se trenutka kad sam odlučila biti učiteljica. Bio je to hladan zimski dan, ja sam bila zadužena za učionicu, brisanje ploče, prozivanje učenika, zapisivanje izostanaka i da naložim vatru jer u seoskoj školi smo se grijali u dvije velike učionice na dvije peći. Često se dešavalo da se naguramo svi u jednu kad bi bila kriza sa drvima i tako bi onda gledala Gorana koji mi je slao malena srca, avione i jednom me pogodio sa žvakom u kosu pa se ona zalijepila i plakala sam a on se onda meni izvinuo i sam sebi zalijepio žvaku na kosu samo da prestanem plakati. I prestala sam. On je bio moja prva simpatija. Dječja simpatija. Imala sam prekrasno djetinjstvo. I imala sam viziju svoje budućnosti već tada. Nisam mnogo dvoumila oko svog poziva jer sam htjela da ostanem na neki način vječno u učionici a nikad van učionice. Osjećala sam se sigurno u toj školi, vani je padao bijeli snijeg u velikim pahuljama koje su se lijepile za prozorska stakla, vatra je pucketala a tema je bila pjesma ”Voćka poslije kiše” i sjećam se osjećaja koji je izazvala meni kao djevojčici. Dobriša Cesarić je pisao o voćki poslije kiše i njenoj ljepoti, njenoj raskoši na svjetlosti kad kapi vode na listovima dobiju svjetlost poput mojih očiju, svjetlost koja obasjava drvo i pretvara ga u nešto onostrano, čarobno i nestvarno. Ali na kraju Dobriša Cesarić završava tužno pjesmicu i pretvara voćku u ono što je bila prvo samo obično jadno malo drvo. Kad nestane svjetlosti sve postaje obično, svakodnevno i pomalo bezvezno. Jadno zapravo. Bio je okrutan kad se sjetim te pjesmice. Prvo me zavarao sa njenim divnim opisom prepunim svjetla a onda je svjetlost nestala i pretvorio je u ono što je bila cijelo vrijeme-Obično drvo. Ta pjesma je na mene ostavila dubok i neizbrisiv trag. I vjerujem kako sam nakon tog dana odlučila negdje duboko u sebi da ću zamrznuti vrijeme ako ostanem u učionici čitav život i da svjetlost za mene nikad neće nestati. I tu sam napravila svoju prvu pogrešku.

Kad sam položila sve ispite i državni ispit kako bi bila učiteljica osjećala sam se presretno. Fakultet mi je dobro prošao, sve na vrijeme, sve kako treba i znala sam da me čeka posao. Moj stric je uskoro išao u penziju iz jedne osnovne škole do koje mi je trebalo 45 minuta vožnje i to je bilo za mene ostvarenje sna.  Moja vizija škole i rada sa djecom se nastavljala na moje životno iskustvo kad sam bila djevojčica, čitala, recitirala i išla sa srećom u školu. Škola je tada bila zabavna. Djeca su trčala, igrala se, smijala i družila-Djeca su rasla zajedno sa osjećajem zajedništva i  bratstva. To je bilo tako na selima i u seoskim školama gdje se jednostavno sve znalo i nije bilo prostora za probleme jer su učiteljice i učitelji ujedno mnogima bili i susjedi, pa kumovi a čak i rodbina. Nije bilo osjećaja izoliranosti već pripadnosti. Sad kad vratim film na sve te uspomene bila sam jadna. Jadna kao ona voćka poslije kiše. U ranom djetinjstvu se formiraju prve osobine ličnosti a da nismo ni svjesni toga. Mene je formirala jedna pjesmica, jedna obična pjesma koju sam pročitala za vrijeme velike oluje ušuškana u svoju malu stolicu, rozi džemper i sa osjećajem koji sam prvi put tad doživjela a zvao se prolaznost. Dobriša Cesarić je pisao o prolaznosti, iluziji, nestvarnim pogledima na nekoga ili na život. Danas vidim kako je moja odluka da budem učiteljica bila proizvod straha a ne ljubavi. Nisam htjela da postanem kao voćka poslije kiše i donijela sam odluku da ću jednog dana iznova, iznova i do kraja života ponavljati sve što sam naučila u učionici bez straha da se desi nešto nepredviđeno. Vjerovala sam kako ću na taj način sebi pružiti smisao i sigurnost koju sam izgubila kad mi je sestra umrla od raka kostiju. Umrla je sa 14 godina. Dok sam bacala zemlju na njen mali kovčeg bijele i zlatne boje sa buketom malenih rozih ruža mislila sam na voćku poslije kiše. Ona više nema svjetlosti u sebi i zato je mrtva. Kovčeg je bio jako malen iako je imala 14 godina njeno tijelo je toliko bilo krhko i maleno da je stala u kovčeg za osmogodišnjake. Jedna žena je za vrijeme ručka nakon sahrane izjavila kako je kovčeg bio jako lijep. To nije bila normalna izjava. Ne postoji lijep kovčeg na svijetu. Iako su moji roditelji zaista izabrali najskuplji i najljepši za svoju kćerku Matiju, malene roze ružice su bile položene na bijeli lakirani sanduk visokog sjaja a u pozadini su se čuli krikovi moje majke. Osjećala sam se napušteno i nebitno. Osjećala sam se krivom što sam ja živa a ona mrtva. U krikovima moje mame i njenih sestara sam čula i bezbroj pitanja zašto, zašto, zašto. Htjela sam objasniti da nema više svjetlosti i da je samo to u pitanju ali bila sam nijema, preplašeno sam stala na rub groba a u moju ruku je drhtavo stavljen grumen zemlje koja je bila vlažna od kiše i svježa od kopanja, nisam htjela da pogodim u ruže, nisam htjela da bacim tu zemlju, paralizirala sam se a tada je grobar ili netko drugi samo gurnuo moju šaku i zemlja je pala na bijeli kovčeg i malene ruže. Osjećala sam se krivom. Osjećala sam se kao izdajica. Kao ona svjetlost koja je podmuklo nestala na kraju i pretvorila čarobno drvo u jadno. Ne sjećam se svoje sestre najbolje. Bila je bolesna tako dugo i jedina jasna sjećanja su upravo ova kad nje više nije bilo. Jadno.

Danas imam 27 godina i prvi radni dan službeno nakon toliko prakse koja je bila uvijek samo dva sata mjesečno ili čak ni toliko. Puno radno vrijeme, pravi posao i prava učiteljica. Parkirala sam svoj bijeli volvo ispred škole Tina Ujevića i došla sa spremnim materijalom za rad. Prvi udarac koji sam doživjela bilo je da taj materijal nije potreban i da nema razloga da se nešto dodaje ili mijenja. Radi se po planu i programu rekla mi je starija kolegica Tanja i potom mi rekla kako plaća od 650KM ne zaslužuje bilo kakav trud osim onog minimalnog. Nisam se složila s njom a ona se samo nasmijala i rekla-Sačekaj malo pa ćeš vidjeti a potom izašla iz zbornice u gužvu na hodniku i dreku djece, nestala je a ja sam sa svojom aktovkom ostala u zbornici kao popišana. Prvi dan posla i od starije kolegice čujem kako se ne treba truditi više od minimalnog jer nitko to ne zaslužuje a plaća je ionako bezvezna, nema smisla uopće bilo šta pokušavati i raditi osim ispunjenja norme, radnih sati i to je sve. Nisam se tad složila s njom ali jesam već za nekoliko dana. Nažalost.

Dobila sam razred od prvog do četvrtog. Vodila sam program i bila razrednica koja je došla sa stvarnom željom da nastavi ondje gdje je stala prije desetak godina pa i više. To je bilo nemoguće. I toga sam postala svjesna veoma brzo. Postalo mi je jasno čim sam ušla u razred da ona atmosfera koju sam imala kao dijete kroz svoju učionicu više ne postoji među današnjom djecom. Svaki stol je imao po dva velika mobitela pored pernice, knjige i malih bilježnica. Svako dijete je bilo drugačije obučeno a neke djevojčice su već imale lakirane nokte i pramenove. Nisam bila toliko glupa i naivna da ne znam kako su se vremena promijenila ali nikad nisam bila dovoljno dugo u ulozi učiteljice kako bi shvatila da je razlika između mog vremena kad sam bila učenica i ovoga danas kad sam postala učiteljica-Nezamisliva.

U trenutku dok sam ulazila u prepunu učionicu divlje, glasne i histerične djece shvatila sam da ovo mjesto nije za mene. Htjela sam samo da odem u svoju seosku školu i da nastavim na mjestu svoje nekadašnje učiteljice. To je bilo jednostavno nemoguće. Škola je srušena, djeca prebačena u veću školu, mjesto je povezano sa gradom i nije bilo potrebe za školom u selu pa su na tom mjestu otvorili kafanu i kladionicu a djecu su roditelji vozili ili su išli busom u obližnji grad. U ovoj učionici je vladala tolika galama da sa prvih nekoliko minuta morala da smirujem dječake koji su se potukli, da pokupim papire iscjepane iz dnevnika i potom da sjednem na žvaku koju mi je jedan dječak zalijepio na stolicu. Dario. Dječak koji me definirao na nezamisliv način. Djeca uopće nisu slušala. Ni najmanje. Ponavljala sam, ponavljala i opominjala da se smire i tek donekle uspijevala da sastavim čas a da nema nekog problema. Kad sam tražila da ugase telefone pozvala me direktorica i rekla kako roditelji žele da sjeca budu dostupna cijelo vrijeme i tu nema pregovora, kad sam izbacila jednu djevojčicu jer je pogodila velikom knjigom jednog dječaka u glavu direktorica mi je rekla kako djeca ne smiju biti kažnjavana izbacivanjem sa časa jer ako se nešto desi škola snosi odgovornost, kad sam rekla Dariju da se smiri i da prestane da galami uzeo je stolicu i gađao me direktno u glavu, pala sam na a topla krv mi je zalila oči i prvi put je na mene pao mrak. Izgubila sam svoju svjetlost. Direktorica je rekla kako Dario ima svoje bubice i ako nisam u stanju da izađem na kraj sa djecom onda nisam dovoljno dobra za posao. Sve se dešavalo jako brzo. Pozvala sam roditelje na sastanak a onda je slijedio potpuni raspad svega u što sam vjerovala i čemu sam se nadala u svojoj profesiji. Jedna majka mi je sa visokim tonom rekla kako njena kćerka nikad nije bila agresivna i kako je očito u meni problem, druga majka je izjavila da su djeca jednostavno živa i kako joj je draže da njen sin bude takav nego neki mlakonja, treća majka zajedno sa mužem došla je zbog Darija i stolice kojom me pogodio u glavu. Žena se zaista izvinula u ime sina, otac je šutio i tipkao nešto u telefon a potom se i on izvinuo pa rekao da mora dazavrši neki razgovor a da mi nastavimo bez njega i potom izašao. I moja zadnja nada položena u reakciju roditelja vezano za problematičnu djecu je potonula. Nisu sva djeca bila loša, daleko od toga ali su bila pod uticajem jačih od sebe. U ovom slučaju to je bio Dario dječak od sedam godina koji je najviše galamio, nikad nije bio miran, skakako je i pjevao a ja nisam smjela da ga izbacim, zvala sam njegovu majku koja nije imala vremena za moje gluposti a otac se nije nikad ni pojavio nakon našeg prvog susreta.

Jedan kratak vremenski period sam vjerovala da ništa od svega ovoga nije toliko strašno. Ipak su to djeca, Dario je dječak, ve je to dječje i ja sam bila dijete. Zavaravala sam se, lagala sama sebi jer kako reći sebi istinu u lice koja bi glasila ovako-Lucija vrijeme kad su se učitelji poštovali je nestalo zauvijek, nemaš kontrolu nad vlastitim razredom i nikoga u suštini nije briga. Tanja je bila upravu-Gledaj samo da odradiš normu i idi kući. Ne zamaraj se. Nije bitno. Plaća je jadna, profesija je pala na najniže grane, roditelji krive nas za propuste koje su napravili oni sa svojom djecom i sistem je takav da prosto nema drugog izlaza osim da prođeš sa najmanje moguće posljedica, nerviranja i stresa. Kako bi voljela da sam mogla istinski postati kao Tanja. Nju nije bilo briga jednostavno ni za šta i ni za kog. Pisala je svima dobre ocjene, radila površno, i sama bila na telefonu za vrijeme nastave, a meni je dala savjet da zadam diktate kad djeca budu nemirna i tako ubijem sat ili dva na taj način, nemoj se trošiti tako mi je rekla. I poslušala sam je sa razumnim dijelom sebe. Onaj drugi dio mene koji je sanjao o tome kako ću biti učiteljica poput moje nekadašnje učiteljice u lijepoj, toploj i ugodnoj učionici nije htio da prihvati surovu istinu. Surova istina je da su današnja djeca nemilosrdna. Prepuštena internetu, facebooku, instagramu i vrijednostima Grand Parade. Surova istina je izlazila iz usta malenih djevojčica koje su otvoreno govorile kako žele da budu Soraja, Stanije ili Mimi Mercedes kad odrastu. Dječaci su koristili riječi koje nije koristio ni moj momak tokom navijanja u dnevnom boravku u trenutcima kad protivnički tim zabije gol. Kako je vrijeme prolazilo uskoro sam počela da pijem tablete za smirenje jer sam imala svaki dan osjećaj žarenja u stomaku prije nego uđem u učionicu. Tiho bi išla praznim hodnikom i prilazila vratima pakla gdje me čekalo 34 đaka sa novim problemima, drekom, vikom i vriskom koju bi morala svaki dan smirivati barem 15 minuta pa tek onda započeti čas. Išla sam sa dnevnikom u ruci koji sam morala zalijepiti jer ga je Dario isparao kad sam otišla jednom prilikom na toalet, vratila sam se i na podu je bio pocijepan dnevnik. Sazvala sam sve roditelje, ispitivala tko je to uradio ali nijedno dijete ga nije izdalo dok se on smješio kao mala odvratna, ljigava hijena promatrajući me kako skupljam komade listova papira na kojima sam pisala uredno ocjene, datume, sadržaj svojih časova i shvatila sam kako na tim listovima ne piše zaosta šta se radi na času. Nisam napisala kako me je jedna djevojčica pitala jesam li kurva kako Dario kaže, nisam napisala kako je jedan dječak u moju torbu stavio desetak jaja pa ih porazbijao, sjećam se kako sam se prepala kad sam refleksno posegnula za olovkom u torbu i koliko me prepala sva ona žuta, hladna i ljigava providna sluz u koju sam uronila svoj dlan, nisam napisala kako su se svi tada smijali i kako je direktorica rekla da se saberem i smirim dok sam plakala u zbornici jer su djeca danas jednostavno takva. Nema druge. Škola je već tužena tri puta i ako nisam u stanju da vodim razred da se pokupim i idem. Ima na birou ljudi koji čekaju na moje mjesto. Osjećala sam se nedoraslo. Nisam na fakultetu učila o tome kako postupati sa djecom koja nemaju nikakvo poštovanje, koja se ne ponašaju normalno, ne slušaju šta pričam, ne žele da rade a većinu roditelja je baš briga je su ionako preopterećeni sa svojim poslom. Začarani krug jednog sistema gdje sam ja posljednja. Svi profesori su zapravo zadnji na spisku po zaslugama a prvi na spisku za krivicu. Kad je Dario razbio nos jednom dječaku izvela sam ga napolje na hodnik i nazvala majku da dođe po njega, potom sam nazvala roditelje dječaka kojem je razbio nos i odvela ga u ambulantu. Sutradan sam pozvana na disciplinsku komisiju jer sam postupila mimo pravila škole. Odakle meni pravo da na svoju ruku zovem roditelje bez pitanja direktorice i bez unaprijed dogovorenog roditeljskog sastanka ili informacija. Direktorica mi je strogo rekla-Za ovakve slučajeve postoje informacije, sastanci i nije na meni da vodim dijete u ambulantu kojem krvari nos nego na direktorici koja je glavna i odgovorna za sve što se desi pod ”njenim krovom”. Ona bi to riješila na bolji način a sad imamo problem. Roditelji dječaka sa slomljenim nosom hoće da dijete ispišu iz škole. Zašto ne izbacite Darija iz škole? Taj dječak treba stručnu pomoć, nisam psihoterapeut nego učiteljica, ne mogu da posvetim cijeli čas Dariju jer imam još djece koja pokazuju zanimanje donekle za predavanje koje radim. Direktorica me pogledala i rekla da bi trebalo da odmorim nekoliko dana, djeca se ne izbacuju iz škole samo zato ako se malo potuku. I tu je bio kraj rasprave.

Moji prijatelji, roditelji i momak Ivko su mi neprestano ponavljali kako se ne trebam toliko nervirati, želudac mi je stalno proizvodio neko lagano žarenje na pomisao povratka u tu školu, boljela me glava i dobila sam groznicu. I kao da sam samu sebe hipnotizirala sa riječima ”nije tako strašno, ne pretjeruj, umišljaš, umorna si, opusti se”… Ali osjećaj u želudcu ne laže. Mogla sam lagati sebe koliko god hoću ali ta tiha vatra koja se pojavi kao nervoza, pa pređe u mučninu i potom u paralizu i gubitak apetita mi je govorila da škola nije više mjesto kao nekad i da to mjesto nije za mene. Samo nisam to htjela sebi priznati u potpunosti jer bi to značilo poraz. Pretvorila bi se u voćku poslije kiše. I zato sam nastavila sa radom u toj prokletoj školi sa tim prokletim djetetom.

Nije trebalo dugo da shvatim kako se Dario neće zaustaviti samo na razbijenom nosu jednog dječaka. To sam shvatila kad sam na svom bijelom autu vidjela dječjim rukopisom napisano-Luca napuši se kurca! Odmah sam prepoznala njegov rukopis, djeca ne paze na dokaze, bilo je baš toliko očito, crni vodootporni marker i razbijeno staklo na jednom prozoru kroz koje je ubačeno mnogo, mnogo jaja… Tad sam već napunila jednu godinu staža i rekla kako želim premještaj u razred bez Darija. I da ću iste sekunde pozvati policiju. Direktorica mi je rekla da mogu dati zahtjev ali da ne gubim vrijeme sve je puno, izdrži još dvije godine s njim toliko ti je ostalo, njegov tata je advokat i ne treba nam četvrta tužba jer ako dođe do toga da bira između djeteta i mene-Ja sam zamjenjiva. Ovakvih poput mene ponovila je-Ima na bacanje po birou i jedva čekaju da budu na tvom mjestu. Uzmi ili ostavi. Ako zovneš policiju zbog auta u ovu školu više ne moraš dolaziti. Zadnje što nam treba su novine, tužbe i skandali. Kako se ne mogu nositi sa svojim poslom? Tu sam vidjela da je ta žena zaista luđakinja. Ispred škole je moje razbijeno auto, jedan dječak je slomio nos, dva dnevnika su isparana do temelja i morala sam ih opet iznova pisati jer sve ja vodim i na kraju ta pjesmica, bolesna, odvratna i jednostavno nenormalna. Luca, Luca, Luca mala debeljuca napuši se kurca… To nije u opisu posla jedne učiteljice. Jednostavno nije, ne može biti. Ali bilo je i jeste. Od toga moj želudac nije mogao da pobjegne i žario je kao nikad…

Tad sam se slomila pred tom ženom, to sebi nikad neću oprostiti, tu slabost, tu izloženost i ranjivost. Moje kolege su tiho izašle iz zbornice a ja sam plakala bez prestanka, nisam htjela da izgubim posao, nisam mogla više biti u blizini tog djeteta a onda mi je konačno rekla kako misli da nije problem u Dariju već u meni. Kad je to konačno rekla shvatila sam istinu. Prije toliko godina sam zapela u učionici zbog straha vanjskog svijeta i promjena a evo upravo u učionici ne mogu više da izdržim i želim van, daleko, da nikad više ne uđem u učionicu. Bila sam jednostavno glupa i jadna. Zavedena sa blještavim uspomenama, seoskom idilom i lažnim osjećajem sigurnosti koju sam očajno trebala pronaći nakon smrti svoje sestre. Osjećala sam se jedino u učionici sigurna a sad me strah. Ustala sam i rekla da ću odraditi otkazni rok i zatvorila sam vrata.

Kad sam ušla u svoje auto jaja su već smrdila, bio je vruć dan, staklo je bilo svuda, prvo sam mislila da krenem u autopraonu a onda da odvezem auto na popravku, samo je prozor bio razbijen, pogledala sam se u retrovizor i pomirila sa svojim krahom. Oči su mi bile crvene od suza, upalila sam auto i u trenutku se pored razbijenog prozora stvorio Darijo sa šakom punom nekog pijeska čudne boje, u jednom jedinom trenutku je bacio šaku tog pijeska meni u lice i osjećala sam kako mi oči gore…

Djeca nisu zla. Djeca su jednostavno mekana. To je pravi termin. Dijete je poput gline, kao plastelin, spužva, pahuljica i perje. Djeca samo oponašaju odrasle i ne mogu snositi krivicu jer kad vide kako se veliki ljudi ponašaju koliko god to bilo loše, krivo ili naprosto zlo djeca to rade jer to rade ostali. Jednostavna istina. Darijo je bio zapušteno dijete, otac sa previše posla i sa majkom koja je bila prevelika dama da se upušta u rasprave sa mnom jer ona poznaje svog sina, on jeste malo nemiran ali svako dijete je živo, nemirno i nestašno. Pitala me sjećam li se ja kad sam bila dijete? Sjećala sam se ali nisam kao dijete bacala umjetno gnojivo ljudima u oči. Kad su mi u hitnoj isprali oči, prebačena sam slijepa na Urgentni Centar gdje sam dobila injekcije ispod oka u meso i tri vrste tableta protiv infekcije i potom mast koju sam stavljala direktno ispod očiju da se očiste i dezinficiraju. Na skeniranju rožnjače nema trajnih oštećenja ali moram mirovati, imati zavoje i za tri sedmice će sve biti super. Moj momak je pozvao policiju. Nikad nitko ništa uradio, nema zapisnika, maloljetan je, direktorica mi je poslala pismo koje je pročitala moja prijateljica dok sam ležala sa zavojima na očima- U pismu je formalno navedeno kako joj je žao zbog nezgode koja se desila, ne moram raditi otkazni rok i dobit ću plaću za naredna tri mjeseca. S Poštovanjem. Vrlo kratko, jednostavno i lagano. Idemo dalje u tom stilu je pismo napisano. Nezgoda. Samo jedna nezgoda. U bolnici su me pitali tko mi je to uradio i želim li podnijeti krivičnu prijavu a potom su čuli da se radi o djetetu koje ima 8 godina i tu je bio kraj razgovora uz komentare Bože sačuvaj, sve su krivi roditelji, sramota i ne daj Bože nikome. Sva svjetlost je iz mene iscurila kao sa one voćke. Doslovno sam u mraku. Slijepa. Nisam čak ni voćka poslije kiše već slijepa žena, umalo invalid i jedna nesposobna učiteljica. Kad mi se javila Tanja na telefon rekla je kako sve razumije i kako se nada da i ja sad razumijem na šta je spala profesija jednog učitelja, prenijela mi je nabolje želje za oporavak i da se nada kako ću u nekoj drugoj školi bolje proći. Na to se sve svelo. Da samo prođem što bolje u profesiji učiteljice po mogućnosti da me nitko ne udara, ne šamara i ne razbija auto i ne baca kiseline u oči. Složila sam se s njom.

Profesija učitelja i profesora je pala na najniže grane. Ne svugdje ali kod nas svakako. Ne u svakoj školi ali u većini škola. Nasilje u školama je u stalnom porastu, količina stresa je u stalnom porastu jer te sistem i nitko drugi ne štiti, divljanje, vandalizam, vrijeđanja i obračuni su sastavni dio jedne slike koju danas imamo o srednjim školama a sve više u osnovnim. Fakultet je druga stvar jer podrazumijeva slobodan izbor i zrelije ljude donekle iako je malena razlika i na tom polju. Kad sam konačno skinula zavoje moje oči nisu bile više kao svijetlo, ledeno jezero. Bile su kao izmaglica, ugašena svijeća i mrtve. Nisu imale više ono svjetlo koje sam poput voćke čuvala tako čvrsto godinama i pokušala da zaustavim vrijeme na pogrešnim mjestima, na pogrešan način. Nisam postala učiteljica iz ljubavi prema predavanjima već iz želje za sigurnošću koju sam osjećala u učionici. Znala sam da sam tu sigurna a onda sam platila visoku cijenu za svoju naivnost. Kad sma konačno otišla na jesen da uzmem dokumente, potpišem neke papire, i odem zauvijek iz te škole parkirala sam auto dalje, nisam htjela da doživim iste stvari, htjela sam samo da odem što prije, brže i bez riječi. Nisam pružila ruku direktorici, sjela sam i samo pitala šta da potpišem i gdje su mi dokumenti koje moram podići-Bilo je gotovo za tri minute. Na izlazu sam je pljunula u lice, gledala me zbunjeno, obrisala obraz i samo rekla-Nisi nikad bila normalna nije čudo što nisi za ovaj posao. Pljunula sam je opet i okrenula se. Dok sam stigla do auta već je zazvonio kraj nastave i sjela sam konačno s mirom, bez žara u želudcu, bez straha od djece, od učionice, od svega. Oči su mi dobivale sjaj koji su izgubile ali drugačije vrste, nije to bio sjaj lažne svjetlosti koju sam voljela na voćki poslije kiše, nije to bila trenutačna čarolija ili neka iskra koja se pojavi na noćnom nebu i nestane. Ovaj sjaj je bio slabiji ali dublji, dolazio je iz mene i iz jedne teške naučene lekcije. Ne znam koliko dugo sam provela sjedeći u autu na čistini dalje od te škole, trebalo je da krenem, nekoliko kilometara i već sam na glavnom putu, neka djeca su prolazila i nisu obraćali pažnju na mene, nitko me se i ne sjeća više. Upalila sam auto i tad ugledala Darija. Bio je ispred mene na nekih stotinu metara, vidjela sam njegov hod, tanke noge i veliku kockastu plavu torbu išaranu markerima s kojima je šarao po mom autu, u toj torbi je vjerovatno nosio i jaja za mene, pijesak sa umjetnim gnojivom i vjerovatno neke listove dnevnika koje je kidao i smijao se svojim malenim uspjesima. Možda je u toj torbi svo zlo ovog svijeta kao da sam vidjela Pandorinu Kutiju. Iz daljine mi se činilo da taj dječak nosi na svojim leđima jednu opasnu kutiju. Kutiju prepunu opasnih stvari, sjećam se kad je bacio šestar na jednu djevojčicu i pogodio je u rame sva sreća sa tupim dijelom ne onim oštrim. Uzela sam mu šestar a potom me zvala njegova majka i rekla-Kad ti budeš kupovala mom djetetu pribor za školu onda ćeš ga smjeti i uzimati jel ti jasno? I nemoj da ti natovarim muža na kosti da nigdje više posao ne nađeš. Ta divna gospođa sa mekim glasom, lijepom njegovanom kosom i dugim noktima je mene dovodila u red preko telefona a njeno dijete bez ikakve kontrole uništava sve oko sebe. To dijete će postati loš čovjek. Već jeste loš čovjek. Čovjek koji uživa u nanošenju bola i štete. Jednom sam ga posmatrala sa prozora škole i gledala kako baca kamenje sa ostalim dječacima na gnijezdo lastavica koje su došle, nisam više reagirala i samo sam gledala dokle će ići. Kad je konačno shvatio da kamenje nije dovoljno jako da sruši čvrsto, okruglasto gnijezdo uzeo je jedan veliki dugi štap iz dvorišta koji su koristile čistačica kad bi čistile travnjak, ona vrsta štapa sa oštrim špicem koji se ubode u zemlju a potom smeće nabodeno na taj štap bude bačeno. Bio je tako ponosan i pokazivao je dječacima čega se sjetio, jedan od dječaka je mirno stajao i samo gledao šta Dario radi. I konačno je razvalio gnijezdo, lastavica se vratila nakon nekog vremena i dugo letjela tražeći svoju djecu i svoj dom koji je sama sagradila pa je i ona na kraju nestala. Kao i ja. To će samo ići dalje i dalje i dalje. Mrtve ptice, slomljeni nosovi, kiseline bačene u lice slučajnim ljudima koji su se našli na putu tog djeteta koje više nije dijete. I sistem će ga zauvijek štititi-Danas je on dijete, sutra samo duševni bolesnik a prekosutra netko sa krivičnom prijavom koja će doći na sud tek za 5 godina dok njegova kutija zla samo raste i stvara nova zlodjela koja sipa kao iz rukava, kao i meni u oči, kao zlo u pjesmi kad nestane svjetlosti i pretvori prekrasno drvo u jadno. Pokrenula sam auto, brzo prešla u četvrtu brzinu i zabila se nakon 500 metara u tu kutiju koju je nosio na svojim tankim nogama, sa kosom koja je bila boje meda, u ušima je imao slušalice a u ruci telefon, dok su mu ruke mahale i grabile zrak kad je odletio u jarak pored puta. Nisam se ni zaustavila, ni okrenula, napukao mi je retrovizor i samo na trenutak sam vidjela kako nestaje u jarku pored puta komad plave torbe i jedna žuta tenisica ostala na putu, auto se zaljuljalo i pomislila sam da ću sletjeti s ceste i da će otvoriti zračni jastuk ali brzo sam se vratila na cestu, uhvatila volan ponovo i nastavila dalje sve dok nisam otišla kao da me nikad nije ni bilo. Jedna mala suza se prvi put pojavila nakon mog opravka kao kap koja je tiho sletila niz obraz hvatajući svjestlost tog dana…

Sad sam se sjetila druge pjesme Dobriše Cesarića-Slap

Teče, teče i teče jedan slap, što u nemu znači moja mala kap? Gle jedna duga u vodi se stvara o sja i dršće u hiljadu šara. Taj san su slapu da bi mogo sjati moja kap pomaže ga tkati.

Više nisam voćka poslije kiše sa kapljicama vode koje svjetlucaju na povremenom suncu, sad sam kap koja čini cijeli jedan slap, stvaram vlastitu svjetlost i svjetlost ovisi o meni ako želi da se pokaže i to je mnogo bolje za mene. To sam trebala biti cijelo vrijeme. To sam naučila u svojoj učionici. A Dario je preživio… A ja nisam vidjela. I s tim je moja lekcija bila gotova.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije