Evo mene u Americi, već dvadesetak dana. Daleko od nas, naših vijesti i našeg proljeća. Obale Nju Inglanda šamaraju zimske i jesenje oluje, u pauzama proviri sunce, a roditelji preko vibera šalju slike zelenila, behara i ljepote.
Pročitam na fejsbuku neke novitete iz rodne grude, kao recimo o jezičkoj deklaraciji ili izborima u Srbiji, ali sve je to negdje daleko, u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu koji izgleda nema preča posla.
U Bostonu se nalazi prestižni muzički koledž Berklee. Znam nekoliko ljudi iz Srbije koji su ga pohađali, a trenutno su tu Nikola Stajić, nadareni mladi gitarista iz Resavice, i Nevena Đorđević, koja je kod nas učestvovala na nekom od TV takmičenja u pjevanju.
Berklee je koledž na kojem se obrađuje američka muzika, od džeza do hip hopa, pa tako svaki muzičar svakako izuči džez, koji mu ga dođe kao esperanto. Bez obzira što koledž pohađaju muzičari iz čitavog svijeta, muzika je univerzalna. Jezik muzike premošćava sve druge jezičke i ine barijere, mladi ljudi iz Južne Koreje, Belgije, Kine, Omana, Palestine, Iraka, Libana, Jordana, Čilea, Indije, Australije, Portorika, pa eto i Srbije, zajedno studiraju, muziciraju, i neprekidno učestvuju u aktivnostima koje obogaćuju njihove profesionalne i privatne živote.
Jedan od takvih događaja je održan prošle sedmice u sklopu Međunarodnog festivala narodne muzike. Pošli smo da slušamo Nikolu i Nevenu, manifestacija se održavala u jednoj skromnoj sali sa omanjom binom (u poređenju sa XXL veličinama svega drugog ovdje), i mogu reći da je svaki nastup bio sjajan. Toliko ljepote, mladih ljudi, lijepe muzike a sve kao šetnja kroz specifičnosti naroda i narodnosti širom ovog našeg lijepog svijeta. Oko pola godine traju pripreme za nastup. Od početne aplikacije sa prijedlogom pjesama i benda, do konačne realizacije. Ovdje se raznolikost cijeni i poštuje, i svake godine studenti imaju priliku da predstave muziku svog zavičaja.
Neke zemlje koje imaju veći broj svojih studenata su imale dovoljno članova da formiraju bend i nastup, a gdje to nije slučaj, u bendove za nastup bi uskakali studenti iz drugih zemalja, često srodnih, mada nema pravila. I tako, u jednom božanstvenom miksu dunjalučkog šarenila, iznjedriše dirljive ruske napjevke koji nigdje nisu notno zapisani, iransku mušku pjesmu od čije se emocije srce raspada na kapljice meda, femme fatale belgijsku ljubavnu uz harfu…ma teško je zaista reći šta je bilo divnije.
Nevena, Nikola i njihov češki kolega pijanista su Srbiju predstavili sa tri pjesme, prepisaću iz programa:
Što te nema Z. Tutnovic, poem writter by Aleksa Šantić, year 1897
Djelem Djelem Žarko Jovanović (anthem of the romani people)
Prošeta se Jovka Kumanovka Traditional Macedonian folk song
Tako da možemo mi o čemu hoćemo. Možemo se uhvatiti potpisivanja deklaracije da su dva i dva četiri. Možemo se busati znanjem i znamenjem, svađati i krv piti, jer tamo negdje gdje je bitno, tamo negdje gdje su mladi koji rade prave stvari, koji prate svoje darove i sudbine, tamo negdje gdje se na koledžima svako veče održava bar još pet sličnih mafiestacija, tamo naši mladi ambasadori predstavljaju Srbiju bosanskim pjesnikom, romskom himnom, i makedonskom narodnom.
Pošto je sve ovo što imamo posljedica toga što je čovjek društveno biće, saobraćaj je najvažniji. Saobraćaj kao protok opipljivog, tj. ljudi i robe, i komunikacija kao protok neopipljivog – informacija. Ako hoćeš da nam dohakaš, napadni na saobraćaj i komunikaciju. Saobraćaj uskrati skupoćom ili vizom, a komunikaciju dezinformisanjem ili skretanjem pažnje. Kad se jedni za druge zatvorimo, kad prestanemo da vršimo razmjenu, kad prestanemo da se ponašamo kao društvena bića, tad postajemo agresivni, i meso na nečijem meniju.