Možda jedini pokazatelj da postoji više paralelnih univerzuma jesu političari na Balkanu. Dok običan narod ili jedva preživljava ili iseljava, baulja po sniženjima i trguje na pijacama, čini se da političari i dalje žive u nekoj sasvim drugoj realnosti skupih službenih automobila, odijela, visokih plaća, kao da od Mujice, recimo, ništa nisu mogli naučiti. U takvom univerzumu njima i jest apsolutno nejasno zašto se taj narod buni, što tom narodu smeta, koji su to zahtjevi zbunjenog puka i kako nama nisu dovoljne mrvice koje nam ostavljaju.
Od najvećeg, jednom godišnje i pred kamerama, ponosa političara, do najveće svakodnevne urbane pustinje, Vukovar je ostao grad napola. Napola dovršen, napola podijeljen, sa svim svojim malenim i tajnim, pompoznim i javnim mržnjama i ljubavima, crkvama i napuštenim tvornicama, Vukama i Dunavima, zvijerima i ljudima. Od nekih starijih generacija slušamo mitove o predratnom Vukovaru, u kojem se nikome nije znala nacija ni vjera, u kome su provodili sretno djetinjstvo, u kome su se igrali, rasli, školovali, išli u kino, išli na ples. Bar dok se prividna idila nije sama od sebe razbila, kao staklo na gradskim izlozima, pod vukovarskim svodovima, na gradskim plažama i obalama, s jedne i druge strane Dunava. Pucalo se, ubijalo se, kralo se, jednom se gradu izvadila duša.
U Vukovaru je danas život jeftin. Dvosobni stančić se može iznajmiti za sitnih 500 kuna pa čak i kad se u obzir uzme koliko toplane kradu na grijanju preko zime, s nekim prosječnim primanjem se sasvim pristojno živi. Problem su samo ta prosječna primanja – ugrabljena od strane, javna je to tajna, zna se koga i zna se kako, zna se kome i zna se zašto. Dok sam dvije godine živio u Vukovaru, primao sam goste preko Couchsurfinga, platforme pomoću koje putnici prolaznici nađu besplatna noćenja kod domaćina u nekom selu ili gradu. Ja sam tako bio domaćin u Vukovaru, bilo mi je zanimljivo upoznavati strance i provoditi ih kroz grad. Bilo je tu ljudi iz Engleske, Španjolske, Italije, Bugarske, i sve njih je privlačila vukovarska priča, uz – gotovo kod svih – razočarenje prilikom dolaska u grad i često pitanje: A gdje su vam rupe od metaka, tragovi od rata? Nečujni nastavak te rečenice je često bio – nemam što slikati sad. E pa, braćo Europljani, vjerovali vi ili ne, nama se ne živi u devedesetima! Popravili su nas, srećom, Amerikanci, Nijemci i ostali, puno se novaca uložilo u ove fasade prije petnaestak godina, ove fasade koje se već sad raspadaju i trebala bi im obnova, iako nitko nije pucao po njima. Tek pokoja privatna kuća i dalje stoji srušena, izrešetana, ranjena, strancu svejedno je li hrvatska ili srpska, kao što im je svejedno tko je započeo rat ili kako se rat završio. Putnici koji ovuda prolaze ionako su samo čudaci koji prate tok Dunava ili studenti zaneseni idejama Titove Jugoslavije i njenog nesretnog raspada. Stranci su zbunjeni tim našim kompliciranim odnosima, ovi domaći zbunjeni strancima, svi nekako sljubljeni u zbunjenosti 21. stoljeća, zapravo u svojoj malenosti ni krivi ni dužni za sve ono što im se događa.
U svekolikoj zbunjenosti, Vukovar je grad tabu. O njemu ne smiju govoriti ni Srbi ni Hrvati, u njemu se svi problemi guraju tiho pod tepih, po njemu se jednom godišnje pred kamerama licemjerno paradira, na njemu se skupljaju glasovi na izborima, u njemu se stranački zapošljava, iz njega se godinama sustavno iseljava, o njegovoj se budućnosti ne priča. To je grad duh, prikaza koja se u javnosti samo katkada ukaže, zastraši, podsjeti, rani, proganja. Obavijen pričama političara i njihovim obećanjima, hvale se sve vlasti po Vukovaru malenim projektima, kružnim tokovima, zelenim otocima, metrima biciklističkih staza, uređenjima okoliša. U apelima da se kupuju Startasice pitanje je koliko je to od pomoći Vukovarcima čiji grad, čija županija i čija država, pored tolikog aparata činovničkih mozgova, nema viziju razvoja, nema snage ni hrabrosti ni reći istinu koja danas stoji ni smišljati neku izgledniju budućnost koja bi Vukovarce zadržala. Vukovar je, na kraju, tek dunavska provincija, uspavana i opustošena, odviše malena za bilo čiji trud, previše brendirana da je se usmjeri prema nekim novim konotacijama.
Odrasli su me ljudi znali pitati je li istina da se u Vukovaru djeca igraju na odvojenim igralištima, da mladi izlaze u zasebne kafiće, da se ljudi i dalje mrze. Ljudi možda i da, tko bi znao ljude, to su – kako sam jednom divno čuo – istovremeno i najljepša i najružnija bića na ovom planetu. U igri djece sam jednom prilikom, ispred zgrade, čuo bolji odgovor. Od njih četvorice koji su se pretvarali da se voze autima, prvi je dječak rekao: Sjedaj!, da bi drugi u žaru to prihvatio: Daaa, sedaaaj!, a treći zbunjeno upitao: Jel’ se kaže sjedaj ili sedaj!? – ne bi li četvrti sve to odlučno razriješio: Koga briga, voziiii! Ako u ovome od malih mudraca ništa niste naučili, onda sumnjam da će vas ičemu naučiti sve Vlade, sva povjerenstva, sve civilne udruge ili europska izaslanstva. Ako su četvorica šestogodišnjaka pametnija i mudrija od vas, onda svaka čast vašem životnom iskustvu i svemu kroz što se u životu prošli, svaka čast i vašim roditeljima i vašim školama, svaka čast vašim prosječnim životima, svaka čast vašem nedostatku zdravog razuma.
Kao slika Slavonije, Baranje i Srijema u malome, u nedovršenom gradu koji se obnovljen raspada, čija je duševna fasada ostala već dva desetljeća netaknuta i nezbrinuta, a čiji su se ljudi otkotrljali na neka daleka i ljepša mjesta, ostaje uglavnom starost, bolest, nesigurnost. Protivit će se tim riječima Vukovarci i imat će pravo – u prvim će proljetnim danima svi pohrliti na obale Vuke i Dunava, u svoje omiljene slastičarnice, prošetati centrom i biti viđeni u zabavnim kafićima, s tu i tamo nekim novorođenim bebama i onima koje možda već nešto sigurnije hodaju. Bit će tu entuzijasta koji i dalje vole taj grad, koji će i dalje ostati u njemu i koji se definitivno neće vezati za političke ili druge podjele. Ta vidio sam ih, pričao sam s njima, radio s nekima od njih, znam da ih još ima i želim im svu sreću u tome, želim im da budu bolji od tmurne atmosfere s početka ovog osvrta, želim im da oni radije budu prognoza budućnosti Vukovara i da njihova zadaća bude dovršiti grad. Volio bih to. Doista bih. Bila bi im svima daleko ljepša budućnost kada bi se tog posla prihvatili oni Vukovarci kojima vid nije zamagljen, čije je srce čisto i čija je želja iskrena. Bio bi to, onda, i novi grad, neka sasvim drugačija slika, zasnovana ne više na mitovima ili obećanjima, nego na konkretnim akcijama ljudi čije mišljenje ima viziju za novo, ima viziju za sutra. U tome se svi ljudi jednog grada mogu pronaći – u nekom, nakon dvadeset pet godina duge noći, smislenijem i zdravijem sutra, kada bi svi mogli dovršiti grad. Možda prvo što nedostaje jest samo jedno dovoljno hrabro dijete koje bi uzviknulo: Samo voziii!
*Naslov po uzoru na članak Jurgena Habermasa: Moderna, nedovršeni projekt (1980)