Počela sam 2004, sa namjerom da na jednom mjestu napišem ono što bih inače pisala porodici i prijateljima. Ima nas na sve strane, a sa pojavom interneta i elektronske pošte, ja sam se brzo iskristalisala kao ona koja piše mejlove i tako održava bliskost. Pisala bih šta ima novo, o čemu razmišljam, i pritom bih se šalila, što je kao neki moj zaštitni znak.Kada sam prvi put saznala za blog, odlučila sam da to bude jedno mjesto za jedno univerzalno pismo za sve te moje ljude. Prestala sam im pisati pojedinačno i umjesto toga dobili su link. Tako sam krenula u tradicionalno blogovanje tj. pisanje virtuelnog dnevnika.
Da li se sećaš prvog teksta o čemu si prvo pisala, šta je to što je krenulo lavinu velikih diskusija?
Od unutrašnje diskusije krene. Promišljam satima ili danima, mjesecima, pa i godinama, razgovaram sa ljudima, istražujem… i kada formiram neko mišljenje, podijelim ga na blogu. To je katarzično iskustvo, svojevrsna droga, kada uzmuvane misli uspiješ pretočiti u jasne rečenice. Poslije toga nastupa neka smirenost i radoznalo čekanje na reakciju.
Pišem ono što istinski vjerujem. Pišem da iznesem svoje najbolje, da mi neko ko pročita kaže jesam li na krivom tragu. Pišem sa dobrom voljom i dobrom namjerom, a to uvijek nađe put do ljudi koji cijene iste vrijednosti. Što se tiče diskusije na neki moj tekst, to vezujem za posljednje godine blogovanja na Buka portalu. Tu sam nastupila u sklopu konkursa za političke blogerke, i tu sam se zapravo i odmakla od prisnih mejlova znancima ka nekakvom proklamovanju ideja neznancima. Napišem nešto na temu koja me dotakne, a Buka to plasira populaciji od koje se očekuje kritičko razmišljanje. Kada sam recimo pisala o trudnicama kao nepoželjnoj radnoj snazi, dobila sam kritike koje su mi prvi put pokazale koliko pogrešno ljudi mogu razumjeti neki tekst. Kritike pa i eventualne diskusije, često polaze od suštinskog nerazumijevanja napisanog, a ne od neslaganja sa pravilno shvaćenom porukom. To je problem koji često onemogućava pravu, konstruktivnu diskusiju.
Moja prijateljica inače izvrsna umetnica kaže za tebe “da udaraš ispod lobanje” dok pišeš da li razmišljaš o tome kako bi ti želela da te doživi čitalac ili se orjentišeš na tekst?
Upravo me je često nerazumijevanje poruke navelo da razmišljam o publici. To više nisu ljudi koji me poznaju, već neznanci različitih osobina, i ko zna kako će me ko shvatiti. Mislim da se tu zapitaš za koga pišeš i na koji način ćeš da pišeš. Više ne pišem šaljiva pisma najbližima, jer sad moji tekstovi znaju završiti na nečijem zidu na fejsbuku. Taj outreach, ta prilika da dođeš do ljudi i dobiješ njihovu pažnju je zadivljujuća, i sama nameće određenu ozbiljnost i odgovornost. Istovremeno ukazuje na to koliko smo podložni propagandama svih vrsta, jer ako ja svojim tekstom mogu uzeti nečijih pet ili više minuta, šta li mu tek profesionalci rade. To je neki moj rezon. Ovaj prozor u svijet ima vrijednost, i treba da spaja, ispravlja, popravlja. To sam pokušala napisavši pismo Bosne i Hercegovine svojim građanima, koje je postalo popularno. Ako je vjerovati internet brojaču, preko četiri hiljade ljudi je podijelilo taj tekst, što mi govori da je bilo bar toliko čitanja. Iako su to po mnogim skalama skromne brojke, i dalje me zadivljuje pomisao da je priča došla do tako velikog broja ljudi.
Pišem i reakcije na tekstove, kada mi se učini nepravednim forsiranje samo jednog ugla gledanja na stvari. Smatram da treba da se čuje i glas onih kojih nema u prostačkim internet prepucavanjima, da je to praktično dužnost informatički pismenog čovjeka, jer se virtuelna stvarnost, kao i ovozemaljska politika, kreira svakako, sa nama ili bez nas.
Da li si razmišljala izdati knjigu sa tvojim tekstovima sa bloga, i kada bi to uradila koju poruku bi na početku knjige poslala čitaocima?
Jesam. To je nešto što mi ljudi često sugerišu, ali se dvoumim. Sa jedne strane osjećam strahopoštovanje prema činu izdavanja knjige, i svoje pisanje nedovoljno ozbiljnim. Sa druge strane, kad pomislim kako bih izdala, eto, neku neozbiljnu knjigu, svejedno bi poruka morala biti ozbiljna. Koju poruku poslati – to je pitanje od milion dolara. Možda da je sve krug, i da niko nije van njega.
Da li te reakcije ljudi čitalaca utiču na tebe tvoje sazrevanje razmišljanja?
Da, iako to često tek kasnije shvatim. Tekstovi posluže kao inicijalna kapisla, ljudima se možeš dopasti i kad se ne slažu sa tobom. Možete diskutovati i kad se slažete, a u načinu na koji se ophodimo jedni prema drugima kada se ne slažemo, u tome pronalazim prostor za rast.
U tom smislu teme dođu i prođu, a ono što od njih dobijamo treba da je opipljivo na dugoročnom planu. Koliko je uopšte internet uticao na naše razmišljanje ćemo vjerovatno saznati post factum, kao i jesu li nas mobilni telefoni sve ovo vrijeme opasno zračili.
Koliko vremena ti treba da napišeš tekst ja koja te čitam imam utisak da ga napišeš u jednom dahu?
Uglavnom ih i pišem u jednom dahu. Nekad pravim pauze i trudim se čitati tekst kao prosječan slučajni prolaznik da ne bih odlutala, ali je to daleko od neke detaljno isplanirane strategije blogovanja.
Imam utisak da nisi svesna koliko si čitana a verujem da si jedna od najbitnijih blogerki na Buci. Da li bi nešto kao bloger unapredila na blogu?
Ne bih to znala procijeniti, nedostaje brojač posjeta, eto, kad već spominješ unaprjeđenja. Mislim da se svi mi možemo ogrebati za popularnost Buke, i da je možda bolje reći da postoje bitni postovi, nego bitni blogeri. Što se tiče tehničkih unaprjeđenja, Buka koristi jednostavnu i ne naročito praktičnu platformu, ali sistem radi, i ko ima nešto da kaže, ostaviće traga bez obzira na tehničke detalje.
Pored pisanja divno slikas, kako je krenulo sa slikarstvom? Planiras li kakvu izložbu?
Likovna umjetnost je moja prva ljubav, ali moji nisu htjeli da čuju za akademiju. Tek kad sam se ostvarila u sasvim drugoj karijeri, vratila sam se onom što sam oduvijek voljela – slikanju. Istražujem različite tehnike, vježbam, pa najviše vremena provodim u ateljeu učeći. Redovno objavljujem sve što napravim, makar to bilo nešto poluuspješno na salveti, i ljudima se sviđa. Imam u planu izložbu, zamišljam da će se održati u galeriji Boris Smoje u Sarajevu, to je jedno dražesno okupljalište u centru grada u kojem bi se mogla organizovati takva jedna nepretenciozna izložbica. Kažem nepretenciozna, a u to mislim srokati sve najbolje što mogu. Zato se nadam da ću uskoro izaći iz faze vježbanja i početi stvarati nešto za izlaganje. Sve „prave“ radove sam ili prodala ili poklonila.
Šta ti je draže, da se izraziš slikanjem ili pisanjem?
Ne znam. Znam u čemu sam vještija. Bavim se jezikom, od toga živim, pa i pišem za svoj gušt, ali ipak slika govori više od hiljadu riječi. Ponekad mi se čini da vladam riječima, ali mi se nikad ne čini da vladam bojama, a izabrala sam najjogunastiji medij od svih – akvarel. Koliko riječi mogu biti promišljene i oštre kao žilet, toliko sa vodenim bojama nikad ne znaš na čemu si ni gdje ćeš skončati. Voda se ponaša po sopstvenim pravilima, svaki rad je koautorstvo, i moraš naučiti da popuštaš i prepuštaš nevidljivim silama da rade svoj posao. Akvarel me posebno privlači zbog načina na koji predstavlja svjetlost. Moraš unaprijed znati koje površine ne smiješ obojiti, tako da slutiš svjetlost, čuvaš svjetlost, i na kraju prizor oživi od te svjetlosti, od onoga što je ostalo nenaslikano, neizrečeno. Možda mi je draže slikanje, u njemu je zaista zlatno sve što „prećutim“. U pisanju nije.
Jako si talentovana, prava umetnica koja svojim talentom usrećuje ljude oko sebe, koliko ti umetnost znači? Da li umetnost voliš da samo stvaraš ili joj se i diviš i uživaš u njoj?
Mislim da ne postoji neka univerzalna, opšteprihvaćena definicija umjetnosti. Zato ću reći da se divim umijeću, vještini stvaranja, pogotovo sposobnosti izražavanja tananih zapažanja i osjećanja, jer se tako povezujemo kao ljudi. Kroz umjetničko djelo možeš osjetiti dubinu nepoznatog čovjeka i u potpunom strancu pronaći sebe. Umjetnost je intimna stvar, podrazumijeva posmatranje oba svijeta, unutrašnjeg i spoljašnjeg, i uspostavljanje komunikacije poslije koje nema povratka. Ljudi mogu zaboraviti kako se zoveš i nakon što se pet puta predstaviš, ali neće zaboraviti da lijepo sviraš, glumiš, ili slikaš, ako ih samo jednom dotakneš u dušu. Golotinja se ne zaboravlja. Upravo zbog toga mislim da mnogi taje svoju kreativnost. Kada objavljujem na fejsbuku svoja vježbanja, čak i ona najlošija, činim to da navedem prijatelje da se okušaju i sami. Nekad mi se čini da mi je cjelokupna „umjetnička reputacija“ zasnovana na objavljenim vježbama koje umjetnik koji drži do sebe ne bi nikom pokazivao. Možda je to neka poruka, da ne treba čekati remekdjela. Čini se da život zna proći u čekanju da neki unutrašnji perfekcionista pokaže palac gore. Možda smo naučeni da nismo dovoljno dobri, možda je to i prirodna pomisao, ali i takvi kakvi smo imamo pravo na sebe. Umjetnost vidim kao oslobađanje od stida, i put u božansku zadovoljštinu kreiranja stvarnosti po sopstvenoj viziji.
Možeš li mi nabrojati deset tvojih najjomiljenijih knjiga?
Ne znam mogu li deset, jer mi čitanje nije jača strana.
Besnilo, Pekić
Jedan skroman predlog, Svift
Hazarski Rečnik, Pavić
Katmandu, Pešić
Može i bez kavijara, Zimel
Preverova poezija u prevodu Miroslava Karaulca
Bog i rokenrol, Arsenije Jovanović
Balkan Army Surgical Hospital, Šimunović
Vrli novi svijet, Haksli
Koji lik iz tih knjiga ti je najdraži i zašto?
Podnaslov Zimelove knjige, Može i bez kavijara, glasi ovako: Ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena. E taj tajni agent protiv svoje volje, pustolov, skitnica dobrog srca, kao Corto Maltese – to je moj lik.
Kompletan opus tvoj rada protkan je umetnošću, te se stiče utisak da ti umetnost živiš! Za umetnike govore da im je najteže stvarati sreću, kako ti stvaraš svoje trenutke sreće, šta te najlakše obraduje, a kako ti obraduješ druge?
Sve je umjetnost. Od prirode do art deco namještaja. Umjetnost je kako naš obućar Selim u Sarajevu vodi svoj biznis. Moja sreća je što sam obratila pažnju, i sve dok obraćam pažnju, dok nisam odustna duhom, vidim tu umjetnost i tu ljepotu. Još kad mogu i sama da je stvaram, nema veće sreće. Uživam u darivanju. Naročito kad zapamtim neki važan detalj, pa time obradujem čovjeka. Rado poklanjam, ali više dobijam na poklon. Najlakše me obraduje buket cvijeća.
Kada bi sada dobila zadatak da narednih mesec dana uradiš seriju fotografija nasmejanih lica čija lica bi naslikala?
Vjerovatno slučajnih prolaznika. Igrala bih se paparaca po gradskim ulicama i seoskim sokacima, i slikala nepatvoreni smijeh. U vremenu selfija i uvježbanih grimasa, treba nam dobri stari, makar i krezubi kez da nam resetuje percepciju.
I za sam kraj mada kraja neće biti jer sa tobom ima jos puno toga da se razgovara zamolila bih te da nam otkrijes koju muziku slusas dok slikas i pises i koliko je muzika uticala na razvoj tvojih talenata?
Za muziku u pozadini najčešće biram Sade, Thievery Corporation, hitove osamdesetih. Često slušam brazilske radio stanice, a u posljednje vrijeme uživam u afričkoj muzici. Značajnije otkriće mi je Sona Jobarteh sa muzikom zapadne Afrike. Takva muzika me rasterećuje, vraća vjeru u ljude i smisao civilizacije, i oslobađa teških misli. Uz osamdesete sam najbezbrižnija. Inače volim funk, trip-hop, acid jazz, house, i manje više sve pokušavam da skinem na gitari. Znam svega nekoliko akorda, što je dovoljno da često sviram i pjevam muziku koju usput čujem. Znam svirati nekoliko sati dnevno, to je opet poseban vid opuštanja i pražnjenja, pustiti glas, i svirati neki instrument, to bi svaki čovjek trebalo da radi. Muzičko, likovno i fizičko vaspitanje su osnova za kasniju životnu higijenu duha i tijela, i sa razlogom sleduju sve đake u školi. Zašto se kasnije odričemo tih područja ostvarivanja potreba pod izgovorom nemanja talenta ili kondicije, ne znam. Neko nas je ubijedio da je 5% talenta važnije od 95% truda.
Muzika je moja druga velika ljubav. Priliku da uđem u muzički studio sam imala sa 19 godina, pjevala sam refrene za tuđe pjesme. Ostala mi je želja da jednog dana uđem u studio i snimim nešto svoje.
Lepota koju ti poseduješ u ovom sirovom svetu postaje ozbiljna privilegija, lepota stvaranja, unutrašnja lepota, spoljašnja, lepota življenja, veruješ li da ćeš uspeti da je sačuvas u ovome vremenu u kojem je sve više kiča i šunda i kako?
Mislim da je popularnost kiča i šunda znak da su ljudi raspoloženi za umjetnost i ljepotu, makar one bile iskrivljene do parodije. Stvorena su dva pola – ljubitelji kiča i šunda sa jedne strane, i obespravljeni i poslovično neshvaćeni umjetnici sa druge. Po pravilu, kič i šund ima pare, a kultura i umjetnost živi skromno ali dostojanstveno. Niti se umjetniku praštaju velika popularnost i novac, niti se kome iz svijeta šunda dopušta da evoluira. Umjetnost je iz naroda i pripada narodu. Ukus se izgrađuje. Elitizam koji njeguju neki umjetnički krugovi je vulgaran do te mjere da postaje kič, dok se u svijetu kiča i šunda mogu naći autentični, neopterećeni likovi koji vraćaju i osmijeh na lice i vjeru u čovječanstvo. Tako da mislim da nije ni važno ko smo po toj nomenklaturi, već jesmo li aktivni. Vjerujem da ću uvijek naći način da se bavim umjetnošću. Kad mi je jednom došlo da se ispjevam a nije bilo gitare, prosvirala sam klavijature – tri akorda po šemi sa interneta. Kad mi se slika a nemam pribora, umočiću prst u kafu i slikati po koverti od računa. Preživjeće onaj ko se prilagodi, i zato ni sebe ni druge ne treba shvatati previše ozbiljno.