Kada bi se proučavala istorija teatra od njegovih početaka u drevnim civilizacijama do njegovih novih oblika u modernom zapadnjačkom svijetu, možda bi se došlo do objašnjenja kako je pozorište postalo znak otmjenosti, više klase i intelektualne naprednosti. U suštini, sve je počelo od igrokaza, od pričanja priče sa elementima glume i rekreacije zamišljenog ambijenta, radi zabave i pouke.
Nema u pozorištu ništa što odbija ili bi trebalo odbijati prost svijet. Ne može se reći da je dosadno, kao što se ne može reći ni za jednu vrstu medija. Ono samo prenosi ono što se u društvu smatra vrijednim prikazivanja, a koliko je u žiži interesovanja vladajućih struktura, zavisi od toga koliko je bitno narodu. Ili savremenom a opet tako univerzalnom terminologijom rečeno – koliko ima posjeta.
U pozorištu se mogu vidjeti poznata lica sa TV ekrana, glumci koje volimo i cijenimo, s tim što to nije crveni tepih, a oni dotjerani i zvanični, već njihov nastup, u kojem rade, za nas, to što najbolje rade i zbog čega ih volimo. Takav doživljaj, takva jedna predstava sa Predragom Ejdusom, Sekom Sabljić, Branislavom Lečićem i još nekoliko renomiranih glumaca, sat i po njihovog neprekidnog nastupa, pjesme, plesa i šarma, u gizdavoj sali Narodnog Pozorišta u Beogradu košta manje od 10 KM.
Zato, ako ne čitate knjige pa vas nekad zbog tog bude sramota, idite u pozorište. U pozorištu je lakše upoznati se sa klasicima književnosti, nego vraćanjem na školsku lektiru. Pozorišta su lijepa, svečana, pa i ti možeš da se dotjeraš, i svakako je višeslojniji događaj pogledati predstavu, nego odgledati blokbaster holivudske produkcije u modernom bioskopu. Postoje manja lokalna pozorišta, veća i aktivnija pozorišta u većim gradovima, i vrlo često nude program po vrlo pristupačnim cijenama ne bi li se izborila za dinar u vremenima okupiranosti drugim medijima.
Koliko je pozorište marginalizovano sa jedne strane, sa druge je bitno kad god se u njemu prikazuje nešto kontroverzno. Sjetimo se Frljićeve predstave u Sarajevu i dizanja frke i nadizanja javnosti, i raspleta u vidu poetičnog prodiranja publike na sopstvenu odgovornost. Grad u kojem gledanje predstave nikad nije tema odjednom samo o tome piše, jer ići na predstavu ipak nešto znači. Ti ljudi koji idu na predstave, oni traže odgovore, žele da čuju različita tumačenja. Žele da vide, čuju i dožive druge ljude na drugim mjestima u nekim univerzalnim situacijama. U toj univerzalnosti je, zapravo, ključ.
Jer ne prikazuje se u pozorištima tek bilo šta. Dugo se bira, promišlja i oblikuje što predstava što program, i opet će samo neka djela zaslužiti mjesto u analima svjetske scenske umjetnosti. Osnovni uslov je to da su univerzalna. Da bez obzira na vremenski period, geografski položaj ili političke okolnosti, pouka bude shvatljiva svakome. Imaš homofobičnog druga ili drugaricu, predložiš da odete na predstavu, a izabereš nešto na tu temu, što ne mora biti vidljivo iz naslova. Umjesto da objašnjavaš, povedeš na predstavu, a nakon što se taj tvoj neko uživi u problematiku, poistovjeti sa likovima i udubi u priču, teško da će poslije predstave izaći netaknutih uvjerenja i osjećanja. Ne mijenja pozorište ljude, kao što ih ni knjiga ne može promijeniti, već ih mijenja novo shvatanje svijeta. Neko uči čitajući, neko slušajući ili gledajući, a neko kroz sopstveni primjer. Pozorište te oslobađa čitanja, a pruža ti sliku i ton, i priliku da se poistovjetiš tako da tuđi primjer postane tvoj sopstveni.
Da skratim – ne treba biti načitan, naročito pametan ili bogat za pozorište. Naprotiv. I ma koliko se forsirale Tijane Ajfon i Dare Bubamare, zna se da je najveća fora ići u pozorište. Nekada je to bilo čitanje knjiga, ali danas kad svako izdaje knjigu, potrebno je nešto ekskluzivnije. I treba požuriti, jer će šund osvojiti i taj medij, već imamo Severinu u Glembajevima i Natašu Bekvalec kao Dragu Mašin, damama svaka čast, ali samo kažem.