Evo nas na Rogoju. Ranci puni konzervi, haše dominira…i pokoja flaša vode. Mokri do kože, što od znoja, jerbo popesmo se pješke, sve od Trnova, što od kiše, koja nas prati cijelim putem. Otkud sad tu, na tom prevoju? Zar nismo u šeheru, gdje riješavamo egzistenciju našeg kantonalnog, vrlog, premijera? Ma, sve se zakuhalo, haman filmski, pred samom zgradom Kantona, tik do nekadašnjeg kina “Romanija”. Onako ufitiljeni, u tolama na peglu i sa špicokama na nogama, namirisani, krenuli smo na sastanak. Svi đuture, nas sedam veličanstvenih. Čak smo i Kavazzija natjerali da se uvuče u teget, Armanijevo odijelo, poslano drito iz Milana. Nije nama Kona bilo ko, hotili smo ispoštovati dress coding. Elem nejse, taman da pređemo onu uličicu, koja dijeli Kanton od Predsjedništva, kad se začuo, dobro nam znani, zvuk elise, helikopterske. Kao grom iz vedra neba, Apach se spustio na sred džade, prolaznici se rastrčaše na sve strane, u panici, osim nas i onog Hame, mahalca s Otoke. Njega je sve živo zanimalo, on bi crko da mu nešto promakne. Igrom slučaja, potrefio se tu, kasnije nam je pričao, jer se trebao naći sa nekom trebom s Mejtaša. Imao je tu vrlinu da se uvijek nađe na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Baš kao onomad, kad ga zatekosmo u Kairu, kako valja šibice na sred trga. Mi imali neku misiju tamo i..al hajd, o tom drugom prilikom. Da se vratimo gdje stadosmo..Da, elisa je i dalje zviždala, motor se nije gasio, istrčaše Foke, Delte, šta li su već, sa uperenim cijevima. Kako smo multilingvistička ekipa, naravno da smo razumjeli svaki mogući jezik na svijetu, no nisu nam morali ništa ni reći. Uđosmo u onu skalameriju, onako sriktani, namirisani, al bez ikakve panike ili straha. Toliko toga pregurasmo preko leđa, toliko puta se suočismo sa smrću, da nam je ta situacija bila kao popiti čašu hladnog, sarajevskog, piva. Samo razmijenismo poglede, te se tajnim šiframa, treptajima oka, dogovorismo da ništa ne poduzimamo dok ne vidimo o čemu je riječ. Dok se Apach podizao, čuli smo Hamdana, kako vrišti i spominje da će obavijestiti Konu da smo kidnapovani. Jedan brko, onako mračan, poput Chuck Norrisa, na tečnom bosanskom nam reče..”Momci, sad ste u nadležnosti Vlade SAD-a, idemo na mjesto sastanka, u neposrednoj blizini grada. Ne pokušavajte ništa, inače letite naglavačke u Miljacku!” Eh, kasnije će taj brkajlija da poleti, ne u Miljacku..al, o tom potom. Do Trnova stigosmo za tili čas, sve duž puta, onim kanjonom. Haragei je mirovao u meni, ali i kod ostalih Ratnika. Svi smo imali taj istančani osjećaj za opasnost, kojeg stekosmo u višemjesečnoj obuci sa Leslijem. Mirovao je sve do izlaska iz helikoptera. Tada je zavrištao, opominjući..tada je zavrištao, tako jako, da su mi sljepoočnice tako vibrirale, da sam pomislio da će mi glava eksplodirati. Hitro, kako i jesmo obučeni, posegnusmo za svojim oružjem, kojeg nisu našli uz nas, kad nas preroviše. Uslijedile su sekunde nevjerovatne borbe. Nevjerovatne, za obične smrtnike. Za nas, za Ratnike svih Ratnika, to je bio još jedan ples, smrtonosan, nemilosrdan, kakav otplesasmo mnogo puta dotad….(nastaviće se). Budite nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi.