Trideset prvog avgusta, u četvrtak, u tri sata popodne, bila je sahrana našeg sina.
Vladimirova brigada je ogranizovala sahranu sa svim vojnim počastima.
Sve se odvijalo ispred mrtvačnice. Za nas su bile postavljene stolice da sjednemo, sanduk je bio prekriven državnom zastavom, izmjenjivale su se počasne straže sat vremena.
Rat je još uvijek trajao i prijetila je opasnost od granatiranja, ali uprkos tome, došao je čitav grad i okolina. Bilo je nekoliko hiljada ljudi. Prilazili su nam i izjavljivali saučešće.
Svi su gledali, uglavnom u mene i čekali kad ću se definitivno slomiti. Sjedila sam mirno i gledala u sanduk prekriven zastavom, suze su mi neprekidno kapale u krilo, gledala sam i nisam mogla vjerovati da je u tom sanduku moj sin.
Desno od nas koji smo sjedili, stajali su Marica, Vesna, Darko, Bibo, Samir i ostalo njihovo društvo. Primjetila sam krajičkom oka da su se nešto uskomešali i pogledala ih. Dotrčao je Coha iz Koprivne gdje je bio na kratkoj vojnoj obuci prije odlaska na ratište i pao im u zagrljaj. Svi su se zagrlili i plakali…
U tri sata, hodža Samir je stao ispred sanduka i održao kratak govor.
Tražila sam, poslije nekoliko dana da mi da primjerak tog govora i sada ga doslovno prepisujem:
«Dragi naš Zlatko!
Okupljeni ovdje mi ti se posljednji put obraćamo da ti kažemo koliko je tužan ovaj avgust za sve one koji su te voljeli i sa kojima si drugovao, koliko nas je pogodila tvoja iznenadna smrt i tvoj odlazak u mirna prostranstva vječitog boravišta, onda kada tvoji vršnjaci koračaju ka slobodi.
Žao nam je što više nećemo ulicama tvojim najdražim, tvog i našeg Cazina vidjeti tebe, a koliko je u tebi bilo pravednih ljudskih osobina i vrlina, pričaćemo kao dug tebi.
Tvoja majka Nada, rodila te je snježnog januara 1970. i zajedno sa ocem Vladom, bratom Darkom, sestrom Vesnom, odgajala da budeš vrijedan i pošten čovjek ove zemlje.
Suze tvoje supruge Marice i četveromjesečne Ane, tvoje kćerkice, ne smiju biti uzaludne.
Časno si služio ovoj Armiji i državi Bosni i Hercegovini i uvijek govorio o jednakosti ljudi i zajedničkom životu svih, bez ikakvih podjela, oduševljavajući se herojstvima širom Bosne i Hercegovine, poštujući ljubav među ljudima kao najdivniji pravac života.
Otišao si kobnog utorka, kada je do tvoje porodice došao crni glas smrti da je tvoje mladalačko srce prestalo kucati u 25. godini života.
Tog dana, zajedno sa svojim saborcima stao si u odbranu ovog kraja i države Bosne i Hercegovine, od agresorskih hordi zla, ne znajući da je povučen sudbonosni konopac od četničkog oruđa.
Nama si ostavio da te se uvijek sjećamo.
Dragi naš Zlatko!
Kunemo ti se da tvoja žrtva nije i ne smije biti uzaludna. To ti obećavaju svi pripadnici Armije Bosne i Hercegovine, 517. oslobodilačka brigada i tvoji saborci iz 3. oslobodilačkog bataljona, 1. četa.
Za tebe, voljećemo Cazin, ovu zemlju, rijeke i sve dobre ljude.
Neka ti je velika HVALA i spavaj u miru, koji nažalost ti nisi odabrao.
Neka ti je vječna slava!!!
Borci i starješine 517. oslobodilačke brigade.
CAZIN, avgusta 1995. godine»
Poslije tog govora, sanduk je prenijet na vojni kamion, oko sanduka je stalo po četiri vojnika sa svake strane i krenuli smo kroz čitav grad na groblje. Deda Laci je sjeo u kamion pored vozača.
Nije bilo goriva za automobile, ali za nas se našao auto, pa smo Vladimir, Marica i ja sjeli i krenuli za tim kamionom.
Zadnja ulica prema groblju je veoma strma, auto u kom smo bili nije mogao ići tako sporo, počeo se dimiti, pa smo morali stati kraj ceste i propustiti čitavu sahranu, pa onda krenuti malo brže do groblja.
Tek tada sam vidjela koliko je ljudi bilo. Išli su po osmoro ili desetoro u jednom redu, a mi smo morali stajati više od pola sata da svi prođu i da nam ostave malo prostora da možemo dalje.
Kad smo stigli do groba, naravno posljednji, jedva smo prošli od silnog svijeta.
Sanduk je stajao na zemlji pored otkopane rake, a moj radni kolega Šemso, pozvao me je:
-Nado, dođi da ga vidiš još jednom.
Skinuli su zastavu i predali mi je u ruke.
Ugledala sam sanduk i srce mi je stalo na trenutak. Bio je četvrtast, sklepan od nekoliko dasaka, koje su bile toliko razmaknute da sam slobodno mogla između svake gurnuti ruku.
Dva vojnika skinula su poklopac.
Ugledala sam mog voljenog sina u prozirnoj najlon kesi, navučenoj preko glave.
Šemso je povukao tu kesu sa Zlatkove glave i mene su ponovo gledale njegove širom otvorene, prekrasne oči.
Pala sam na koljena i počela ga ljubiti u čelo i milovati mu lice.
Odjednom Vesna skinu lančić s vrata i stavi ga pored njega, zatim Marica učini to isto i još jednu, prvu Aninu dudu, koju je Zlatko kupio, izvadi iz džepa i stavi mu pored glave.
Šemso je počeo da navlači tu najlon kesu ponovo preko Zlatkove glave, mene je neko pokušavao podići, ali ja sam se opirala i pomagala Šemsi oko te najlonke, samo da još malo dodirujem to voljeno lice.
Podigli su me i držali ispod ruku i oko struka.
Vratili su poklopac, donijeli nekoliko eksera i počeli ga čekićem zakucavati.
Počeli su ga spuštati u grob.
Jedva sam se držala na nogama, sjećam se da je Rale rekao:
-Pazite! Pašće stara u mezar.
-Neće, držim je. – rekla je jedna Maricina komšinica, meni gotovo nepoznata žena koja me je držala oko pojasa.
Ispaljen je i počasni plotun. Jedna desetina vojnika iz 503. tri puta je pucala u zrak.
Kad je sve bilo gotovo, niko se ne razilazi, svi stoje i opet gledaju u mene.
Prišla mi je Vesna i šapnula:
-Mama, krenite ti i tata kući, jer niko neće otići dok ste vi tu.
Šta sam mogla?
Pomilovala sam onu dasku na kojoj je pisalo:
BAJŠANSKI (Vladimira) ZLATKO
1970 – 1995.
Auto nas je čekao i vratili smo se kući.
Imam obavezu i želju da se zahvalim Fiki Bijelom iz “FB”, jer nas je pozvao da svi poslije sahrane dođemo kod njega u restoran na ručak.
Rekla sam da ne mogu jesti, samo želim doći kući, pa je većina krenula za mnom.
Fiko je poslao po svojim konobarima, silne ovale mesa sa roštilja i ne znam kakve sve hrane u izobilju.
Cohina i Brackanova mama Jadranka je tada radila kao kuharica u “FB” i morala je i ona nositi hranu kod nas. Sjećam se da nije znala kako da me pogleda ni šta da mi kaže, sva se tresla i plakala. Bile smo komšinice, a djeca su nam odrasla zajedno.
Na kraju sam ja morala nju da smirujem, bila sam previše iscrpljena, a ona je puno plakala.
Cazinjani moji, HVALA vam svima što ste nam pomogli u tim, najtežim trenucima našeg života.