Dođu tako vremena kad se fukara obogati, budala sluša i radi ono što ovaj progovori, a pametan zine od čuda i ne može ni da progovori niti da mirno živi zbog njih. Malo parafraziram velikog Mešu, pri tome svrstavajući sebe u grupu ovih trećih, iako mi sve govori da nisam baš i previše pametan – dovoljno pametni su od nas daleko i geografski, a što je još važnije i mentalno. Pokušam sebi reći da ne slušam šta smeće od vođa poručuje svojim sljedbenicima, koji su uglavnom smeće od ljudi, putem smeća od medija, ali kako kad vidim da ljudi koje nikako ne smatram smećem, nerijetko, padaju na njihove mamce, kako pametni i pošteni prelaze u kategoriju budala, kako nas uništavaju k'o Pklatovi u refrenu pjesme Zabranjenog Pušenja: „ Mi smo Pklatovi i nemojte nam šta zamjeriti, mi samo želimo, da mislite k'o mi…“ Ubiše nas naše vođe svojim na izgled bezgraničnim patriotizmom i moralnošću, ne žaleći da zbog tog daju i naše živote. Evo, da pomislim da griješim i da su njima stvarno kategorije kao patriotizam, čast, briga za osjećanja porodica žrtava proteklog rata i vlastiti narod, stvarno bitnije od blagostanja i mirnog i dostojanstvenog života tog istog naroda. Logično mi je, u tom slučaju, da su u vrijeme kad su na najkonkretniji način mogli pokazati svoj patriotizam, bili na prvim linijama odbrane vlastitog naroda, i uvijek tamo gdje je bilo najteže, mislim naravno na rat 1992 – 1995. Pa odlučim da još jednom provjerim i podsjetim se kako su ga proveli. Bakir Izetbegović je u tom periodu bio lični sekretar svog oca, a nakon rata je obavljao dužnost direktora Zavoda za izgradnju grada Kantona Sarajevo. Ne znam tačno koliko je praznih stanova u Sarajevu bilo u ingerenciji pomenutog zavoda, a i ko sam ja da ispitujem koliko patriotizma, žrtvovanja i hrabrosti treba za obavljanje takve dužnosti. Ja koliko sam glup, odmah pomislim da se na raspodjeli tih stanova može uzeti gomila para, što Bakiru sigurno nije palo na pamet. O “junaštvu“ Milorada Dodika u ratno vrijeme se prečesto pisalo i još uvijek se piše. Spominju se njegovi desanti sa naftom, spašavanje plavog ronhill-a od zarobljavanja i slična junačka djela, zahvaljajući kojima je, između ostalog, i stekao bogatstvo koje posjeduje, ali koje rijetko kad spominje. Nije mu stalo do tog bogatstva koliko do Republike Srpske. Dragan Čović je sudbonosne dane za Hrvatski narod proveo na jednoj od najnezahvalnijih mogućih pozicija – bio je direktor nekadašnjeg mostarskog giganta – preduzeća SOKO. O njegovom patriotizmu, osim Vile na obali, zbog toga promjenjenog toka, rijeke Radobolje, možda najbolje govore i višestruke optužnice za zloupotrebu položaja ili ovlasti, nesavjestan rad u službi, supočinjenje u davanju dara isl. Ništa od toga Dragan Čović ne spominje. Sve te životne nedaće, kao i sve što je u životu stekao, tako kako je stekao, njemu ne znači ništa u odnosu na brigu za Hrvatski narod i hoće li isti dobiti kanal televizije, koju više ni portiri u trećoj smjeni ne gledaju, na Hrvatskom jeziku. Svi brinu za porodice žrtava iz vlastitog naroda, iako nikad ne spominju žrtve iz vlastite porodice, moguće da ih i nemaju. Pa u ime tih istih žrtava, guraju mikrofone predstavnicima udruženja tih istih žrtava, da ovi opet, guraju oružje u ruke ostalima. U ruke svojoj djeci oružje ne mogu gurnuti i da hoće. Njihove ruke i džepovi su puni para, kao usta njihovih očeva patriotizma. Pa onda nama nude referendume i revizije. Da smo nešto glupi, barem koliko sam ja, pa da prihvatimo te ponude. Ja bih volio da građani Republike Srpske podnesu zahtjev Međunarodnom sudu pravde u Hagu za reviziju imovine naših političara, i to po hitnom postupku. Pa nakon što dobijemo rezultate revizije (ukoliko oni budu imali bilo kakve veze sa pravdom), građani Federacije BiH organizuju referendum sa pitanjem: „ Jeste li za plijenidbu cjelokupne imovine naših vodećih političara, kao i članova njihovih porodica, a za koju je Međunarodni sud pravde u Hagu, utvrdio da nema legalno porijeklo, kao i osuđivanje odgovornih na dugogodišnje zatvorske kazne zbog pljačke ?“. Kad okončamo te postupke, krenuvši od vrha, pa kad iz njhovih dupeta izađu i manje lopuže, kao one manje lutke iz Ruske Matrjoške, i sa njima završimo isto, onda bi se mogli nadati i da građani Republike Srpske pokrenu postupak isplate ratne štete svim žrtvama pogrešne politike u periodu 1992 – 1995, a da to isto urade i u Federaciji BiH. Kažu da je Čerčil, čim je Hitler 22.06.1941.godine napao SSSR, uputio telegram podrške Staljinu. Poznavajući ga kao zakletog antikomunistu, pitali su ga zašto je to uradio. Odgovorio je:“ Imam samo jedan cilj- uništiti Hitlera, ako bi Hitler napao pakao, već sutra bih u donjem domu izrazio simpatije prema đavolu“. Sličan stav imam prema našim vođama čopora. Ne mogu nas braniti ljudi poput Dodika, Bakira, Dragana isl. Mi se trebamo odbraniti od njih i njima sličnih. Kad to učinimo bit će puno lakše za sve koji ovdje žele da normalno žive. Kao i za one koji zaslužuju da počivaju u miru.