Ljubav se ne kupuje božanstvenim tijelom, biserno bijelim zubima niti svilenkastom kosom. Time se kupuje divljenje. Ljubav se ne kupuje novcem, skupim poklonima, laskanjem i servilnošću. Time se kupuje uloga sluge. Ljubav se ne kupuje lajkovima, priznanjima, i poslovnim uspjesima. Ljubav se ne kupuje pretjerivanjem, time se kupuje nedaća i bolest. Ljubav se ne kupuje, prosto se ne kupuje, ljubav nije paradajz, ljubav nije rezervisana za one koji imaju, ni one koji dobro izgledaju, ljubav je svoja, jogunasta, nepotkupljiva i neuslovljiva.
A sve ovo, sve se vrti oko ljubavi. I porculanske navlake, i prirodne ekstenzije, i akrilni nokti, i lažni bicepsi, i kafanski cehovi, sve što se prodaje na koncu govori da će ti pomoći da nađeš sreću, da ćeš biti voljen, jer samo biti voljen znači biti vrijedan. E to je istina, da biti voljen znači biti vrijedan. Samo je valjda potrebno proći proces, izučiti zanat, pa i ostati bez svake valute za „kupovinu ljubavi“, da bi se ona pokazala u punom sjaju, kao fina prašina posuta po članovima porodice koje uzimaš zdravo za gotovo, po neuglednim prijateljima koji nikad nisu tražili da bi davali, i mnogim drugim mjestima na koja ne obraćaš pažnju dok juriš za samim sobom.
Ljubav je najjače kozmetičko sredstvo. Ljubav je u nečujnoj majčinoj molitvi, ljubav je u suzdržavanju od kritike, ljubav je u prihvatanju i podršci koja sva stane u jedno tapšanje ili nježan pogled. I, da proste leptirići, ljubav je kad te ne boli stomak. Ljubav je kad možeš da prdiš i smrdiš i budeš ružan i lijen i glup i smotan i siromašan i naivan i nesmotren, a da te ne zaboli drob od straha da će ti rođena nemoć doći glave. Ljubav je kad te neko ne da, bez obzira na sve. Ta ljubav ne da se ne kupuje, nego ćeš iskijat svaki pokušaj da je kupiš. Nije ljubav ta koja kažnjava, to čovjek samog sebe kazni kladeći se na pogrešnog konja. A zašto se kladiti na druge kad ljubav uvijek pobjeđuje, ne znam. Valjda je to jedna od đavolovih nevidljivih zamki. Đavo je rokenrol superstar na reflektorima okupanoj bini, ljubav je ocvala kasirka sa demode cvikerima. Đavo je u otvorenom divljenju neznanaca, a ljubav u tihom trpljenju ukućana. Đavo je u sljepilu pored oba oka, ljubav je u svevidećem srcu na dnu bunara. Đavo je u detaljima, a ljubav je u široj slici. Đavo je u neutaživim apetitima, ljubav je u postu, uzdržavanju i izdržavanju.
I bude tako često situacija da ljudi sve izokrenu naglavce, pa jure đavola gazeći po ljubavi, ili žude za pažnjom nevažnih ignorišući pažnju najbližih, i bude baš bolno svjedočiti takvim neprirodnim, nepravednim situacijama, bude i nepodnošljivo bolno, ponestane strpljenja, ponestane snage, ojadi se čovjek pa pomisli i dići ruke, jer „đavo je došao po svoje“.
Nisam sa đavolom na ti, ali mislim da on to tako dolazi gdje god vidi otškrinuta vrata. Jebe se đavolu, da prostite, za moral i poštenje, on polaže pravo na sve što ugleda, pa ako prođe prođe. Eto on došao po svoje. Ma nemoj. Kako po svoje kad je to njegovo svoje zapravo moje. Što se ne kaže „došao đavo po moje“? Eto baš, što se tako ne kaže? Fakat je đavo u detaljima…vidiš ti to…kad bi ljudi govorili i eto, došao đavo po moje…pa prije bi se trznuli, nešto bi u njima proradilo, neki poriv za samoodržanje, neki ljudski ponos, neko samopouzdanje, pa bi možda rekli ma zajebi, đavole, ne dam! Moje!
Pa da…a ne došao đavo po svoje.
Što se ne kaže došla ljubav po svoje? Ljubav kao uvijek pada sa neba, i dolazi nepozvana, niotkud, kad se najmanje nadaš, i blijedi i gasi se i ne traje dugo i ne trpi razdaljinu, daleko od očiju i te priče, dok je đavo otporan ko žohar, nikad ne spava, uvijek tu kod lijevog ramena, kuje osvete i preko pola svijeta, prati te u stopu i ha prneš dođe po svoje. Kakva je to trula logika, da ne kažem budalaština. Kako smo nasjeli na tako očiglednu zamjenu teza…pa kupujemo ljubav, iako znamo da se ljubav ne kupuje, i to valutama koje se sasvim slučajno navode kao smrtni grijesi ljepota (samoljublje), novac (srebroljublje), pretjerivanje, tuđeg poželjivanje svoga zanemarivanje…
Ljubav je osjećanje. Recimo kad te ne boli stomak. Ili kad nisi depresivan. Ljubav je žrtva, odricanje, samokontrola, suzdržavanje. Ništa spektakularno kad vako pogledaš. Teško je uhvatiti čovjeka kako sanjari o odsustvu mučnine i prisustvu serotonina, ili mašta o tome kako će se za nekog žrtvovati ili kako će nekome oćutati uvredu. Ljubav je kad ti je sve potaman, ljubav je pozitivna nula, a kad je, eto, snimljen film ili ispjevana pjesma o neodoljivom šarmu pozitivne nule? Kako dočarati jedno obično jutro kad ti se sviđa odraz u ogledalu samo zato što si to ti, i što si okej sa samim sobom, kako oslikati zadovoljstvo jednostavnošću stvari, kako đuskati ili plakati ili se drogirati uz pjesmu o svojoj običnoj, nesavršenoj i pomalo ružnjikavoj porodici, za sve je zaista, zaslužan šou biz, i kultura spektakla, pa za privid i lažu dadosmo sve ono što je srećan život.
Ipak, ipak…istina je još uvijek utkana u svakodnevne mudrosti. Ljubav se ne kupuje…i sve pobjeđuje. Možda nije neka riba, ali ćeš samo kroz nju pronaći sebe.
I da…da ne zaboravim onu „ljubav boli“, jer eto ljubav boli, a sve ostalo je kao bezbolno.