Vladimir i Zlatko su dobili poziv za mobilizaciju 24. novembra 1994. godine.
Te večeri Vladimir je otišao na dežurstvo u Vatrogasni dom u sedam sati naveče, pa do sutra u sedam u jutro. Zlatko je radio u kafiću. Kako smo bili bez struje i bilo kakvog drugog osvjetljenja, legli smo rano i zaspali. Probudilo me je lupanje na vratima. Nisam znala koliko sam spavala ni koje je doba noći, skočila sam iz kreveta, misleći da se Vladimir vratio kući i bez razmišljanja otvorila. Prvo me je zasjenila baterijska lampa u oči, a onda sam ugledala dva krupna momka obučena u maskirne uniforme.
-Dobro veče, gdje je Vladimir? – upitao je jedan od njih, prilično strogo.
Ugledala sam mu u ruci onaj dobro poznati mali bijeli papirić – poziv za mobilizaciju. (Darko ih je dijelio jedno vrijeme, pa sam ih više puta vidjela).
Krajnje zbunjena i prestrašena, odgovorila sam kao iz topa:
-Vladimir je na dežurstvu u Vatrogasnom domu.
Ništa nisu rekli, okrenuli su se i otišli niz stepenice.
Pogledala sam koliko je sati, bilo je nešto oko tri ujutro, i onda pokušala nazvati Vatrogasni dom da mu javim da dolaze po njega, ali telefon je stalno bio zauzet.
Naravno, više nisam mogla zaspati nego sam sjedila sama u mraku i strepila šta će dalje biti.
Vrijeme je strašno sporo prolazilo, mislila sam da nikad neće svanuti.
Te noći pokupili su sve one koje do tada nisu dirali iz raznoraznih razloga. Došli su na red i svi stariji od 45 godina.
Nažalost i užas, previše je momaka poginulo i više nisu imali koga da šalju na liniju.
Cazin je mali grad, i gotovo da nema kuće gdje nije neko poginuo: sin, brat, muž, otac…
Odvedeni su u komandu 503. brigade i nije im bilo dozvoljeno da odu kući po stvari. Vladimir me je nazvao i tražio da mu pošaljem deku i zimsku jaknu i da mi kaže da je u 503. brigadi i da odmah ide na ratište. Još mi je rekao da je i Zlatko mobilisan i to u BOB. U toj brigadi bile su izbjeglice iz Ključa i Sanskog Mosta kojima su četnici pobili familije i spalili kuće. Bili su ogorčeni na sve i svakoga, izuzetno hrabri, neustrašivi. Uglavnom, u toj brigadi nije bilo nikog poznatog, a Zlatko kao Srbin, sigurno ne bi dobro došao.
Po svom običaju, moj sin je zabranio da se meni kaže za mobilizaciju.
Ne znam zašto je to radio. Nikad nisam bila paničar ni plačljivica, smatram da sam uvijek bila realna osoba, svjesna da se određene stvari i događaji ne mogu promijeniti. Većinom sam život prihvatala kao «zdravo za gotovo». Šta je tu je i ja to ne mogu promijeniti.
Možda je to radio zbog toga što smo se uvijek posebno voljeli, pa se trudio da me po svaku cijenu zaštiti od bilo kakve brige i sekiracije. Samo ne znam kako je mislio da mi ne jave da je poginuo.
E, sine moj dragi, znam da si računao i na tu mogućnost, ali kao zadrti ateista, kakav si bio, mislio si da u slučaju svoje pogibije nećeš ništa znati ni vidjeti, i da se onda nećeš sekirati što mama plače i ludi, kao i tata, Darko, Vesna, Marica i Ana.
Ja vjerujem da možeš da nas vidiš i čuješ. Najviše zbog tvoje Ane kojoj si se toliko obradovao i bezgranično je volio, a ona nikad neće znati šta je to TATA.
Moram se vratiti na ratne godine.
Ibrahim, otac vlasnika kafića u kom je Zlatko radio, rekao je Vladimiru za Zlatkovu mobilizaciju, a Vladimir meni, jer između nas dvoje nikad nije bilo nikakvih tajni i zato što je smatrao da treba to da znam.
Sva sreća, bilo mu je dozvoljeno da bira brigadu u koju će ići. Razgovarali smo o tome i odlučili da ide u HVO u Bihać.
Jedva se nekako spremio, jer bilo je hladno, a garderobe nikakve osim farmerica.
Po nesreći, upravo tada je bio najveći četnički napad na Bihać i hrvatska sela na periferiji. HVO se potpuno raspao, a on je jedva iznio živu glavu. Komandant ga je poslao kući u Cazin poslije 3-4 dana, jer je zaključio da Zlatko nema razloga da pogine za njihova sela.
Rekao mu je da se pričuva od vojne policije, a on će ga pozvati kad se situacija na ratištu smiri.
Zlatko je bio kod kuće, odnosno on i Marica su živjeli mirno jedan period, od decembra 1994. do februara 1995.
U tom periodu bavili su se svačim. Prodavali su cigarete i sve iz kuće što se moglo prodati. Marica je radila u Apoteci, a Zlatko na cesti ispred naše zgrade za malim štandom pokušavajući nešto prodati. Vesna je isto stajala satima na cesti ispred zgrade, sve dok se potpuno ne smrzne, samo da nešto proda da meni može kupiti dvije-tri cigarete…
Vladimir se isto kao Zlatko loše proveo prvi put na liniji. Četnici su probili naše linije, i vojska se povukla, da ne kažem razbježala. Vladimir i jedan Sandžaklija, prvi put na liniji, nisu znali kuda da idu. Pokupili su nekoliko odbačenih pušaka i riješili da siđu na cestu i krenu prema našem policijskom punktu na Srbljanima. Pošto su dolazili cestom od Bosanske Krupe, neprijateljske teritorije, a obojica su govorili ekavski, bojali su se kako će ih dočekati sopstvena vojna policija. Sva sreća što je komandir policije bio stariji i iskusan policajac, jer da je bio neko od mlađih, ubili bi ih na mjestu.
Zima se produžila. Ofanziva na ofanzivu. Šivale su se bijele maskirne uniforme od krevetskih čaršafa. Sve smo dali što smo imali. Rat je buktao punom snagom. Bili smo gladni i žedni, stalno granatirani, ginulo se na sve strane. Zimi se smrkne već oko četiri sata popodne, noći su duge a nikakvog osvjetljenja nema. Naučili smo se praviti male «luće». U šoljicu od kafe, uspe se malo jestivog ulja i stavi komadić gaze ili pertle iz cipela i to gori, smrdi, dimi, ali malo se vidi po kući, čak se može i čitati neka stara knjiga. Međutim, ulje je postalo toliko skupo (šezdeset maraka litra), da ga više nismo mogli kupiti, pa smo ostali bez ikakvog osvjetljenja. I dan danas, snalazim se po kući u mraku. Nekad, jednostavno, zaboravim da upalim svijetlo.
Za doček Nove 1995. godine, komšija iz kafića – Fiko «Bijeli», dao je struju čitavoj zgradi dva dana. Vukli smo tu struju raznoraznim produžnim kablovima i mogli smo da uključimo televizor i jednu sijalicu. Djeca su odmah organizovala doček Nove godine kod nas u stanu. Vladimir je bio na liniji, jer je često ostajao duplu smjenu i puštao mlađe da idu kući, a kod mene se okupilo tridesetak mladih osoba. Svi prisutni muškarci bili su borci, trenutno na odmoru i njihove djevojke i kolegice. Bili su veseli i raspjevani, a meni nisu dali da odem u drugu sobu, nego sam morala čitavu noć da pjevam i plešem s njima.
Zlatko i Marica su pozvali Senku i Neru (svoje kumove), i proslavili su tu Novu godinu kod njih u stanu.
13. februara 1995. godine, Zlatko je dobio poziv za mobilizaciju. Oni iz HVO-a, nisu tražili njegov karton, pa su ga ponovo mobilisali. Ovog puta, odlučio se za 517. brigadu, jer je tamo imao dosta poznanika i prijatelja. 14. februara otišao je prvi put na liniju prema «Autonomašima», na hrvatsku granicu.
Počela sam da vodim dnevnik za obojicu. Koliko su dana na liniji a koliko kod kuće. Vladimir je češće dolazio kući od Zlatka.
Nikad nije donio kući oružje ni municiju. Primijetila sam da Zlatko donosi automatsku pušku i pun ruksak municije i ručnih bombi.
Čak je nekoliko puta dao Vladimiru nešto metaka i ručnu bombu, da mu se nađe.
Opet mi je tajio šta radi. Bio je u interventnom odnosno diverzantskom vodu.
Dobio je uniformu, a kasnije je prebačen u minobacački vod.