Pošto se već dijelimo, ajde da se podijelimo ovako. Jedna grupa su oni koji žele da žive dobro, a druga su oni kojima je ovako okej. Podijelimo se administrativno u dva entiteta, svako svoje ministarstvo, zakon i pravilo, sve kako već postoji za ovaj nacionalni ključ. Ima nas kojima nacionalnost ne predstavlja nikakav problem, i koji patimo što to kao situacija uopšte postoji, i mi bismo najradije da živimo neopterećeni time. Pritom ne bismo da mijenjamo zemlju, ni narod, samo bismo da uredimo život sa onim ljudima koji su nam slični po prioritetima.
Pošto nam je načelni prioritet da živimo bolje, mi se bavimo pitanjima kao što su infrastruktura i slične sistemske stvari od kojih sve polazi. Sve dobre ideje treba da imaju što kraći put do realizacije. Tako u entitetu ovih koji bi da žive bolje, zakon omogućava registraciju firme na jednom mjestu, za petnaest minuta, dok piješ dobar espreso. Daš ličnu i karticu, i ubrzo imaš i rješenje od suda, i poreski broj, i račun u banci, izrezan pečat – sve na jednom mjestu.
Prvo sređujemo ono što nas odavno sapliće, sve nam je uvezano, kompjuterizovano, a ono što je u papiru, čuva se kako dolikuje. Naš entitet ima dobro školstvo, zdrav odnos prema prirodi, odlične odnose sa drugim zemljama, jer u našem entitetu se samo najbolji od najboljih bave stvarima od primarnog vitalnog značaja, a to je – hoće li nam neko sa strane ugroziti pravo na život. Sa prirodnim resursima nemamo problema.
U entitetu onih kojima ovako stanje odgovara će biti kako je i dosad bilo, osim možda još gore, ako se iz postojećih struktura izvuku svi oni koji bi da žive bolje, koji su prešli u svoj entitet. Nacionalizam, apatija, paranoja, neukost, to su stvari koje postoje, to su naši sugrađani, i oni imaju puno pravo da budu šta žele ili moraju biti. Problem je što smo pomiješani po onome što nas istinski razdvaja, a strpani u torove po osnovi koja je najblaže rečeno upitna. Bošnjaci, Srbi, Hrvati su apstraktne kategorije kada je pitanje konkretnog pojedinca, dok ljudi koji žele da žive dobro mogu biti i Huso i Fatima i Dragana i Petar. Mogu biti i Džordž i Vićenco i ko je već od stranaca odlučio živjeti ovdje. Mi, koji želimo da živimo bolje, trenutno trpimo aparat koji je brz koliko i njegov najsporiji član. Na svakom koraku naših ostvarenja iskrsavaju nekakvi likovi koji koče stvar koju ne da ne bi trebali da koče, nego ne bi smjeli da joj priđu na 200 metara. Svi naši potencijali i ambicije curkaju negdje sa strane velike mase koja drvi svoje, riješeno i agresivno, smijemo se ko nas vodi, ali se sve na kraju lako relativizira jer ima budala i na čelu drugih, jačih država.
Poenta je da smo pogrešno podijeljeni. Neka se po nacionalnosti dijele oni kojima je to prirodno, a ovi kojima nije, neka imaju prostor i mehanizam da žive svoj život. E za to bi se vrijedilo boriti, izaći na ulicu i iz sveg grla skandirati. Naš entitet! Entitet nas koji bismo da živimo dobro.