Čitam ovaj članak i pitam se koji su to intelektualci današnjice koji umjesto nas odlučuju što može biti istina. Velikani iz naše prošlosti ljudi uz čije priče smo odrastali odjednom po ko zna kojim kriterijima postaju nepodobni i nepoželjni u školskim udžbenicima
Nakon stotinu godina neko je uspio doći do činjenica koje govore da Gavrilo Princip nije naš zajednički heroj već paravojni terorista. Zašto nas onda čudi ideja da je Ivo Andrić pozivao na masovna ubistva jer u svojim hronikama opisao smrt tolikih ljudi, pa i taj Branko Ćopić koji je pisao uglavnom za djecu i o djeci nakon sedamdeset pet godina neko dokazuje da je bio četnik. Naše je samo da sad povjerujemo u istinitost njegovih riječi. Postoji li neko ko će dokazati da je taj koji to tvrdi pouzdan svjedok i da ima pravo da baci i jednu mrlju na bilo koje slovo Brankovog imena.
Prekrajanje istorije je uvijek bio dio savremenih tekovina. Nekada se i Marijino bezgrešno začeće dovodilo u pitanje, smatralo se da je Isus kao i svaki drugi vanzemaljac jednostavno pao s Marsa. Okupila se cijela skupina fantarheologa koje su biblijske zapise tumačili kao sajens fikšn. Tad je valjda bilo neko drugo vrijeme kada Bogovi nisu bili poželjni u našoj svakodnevici, poželjniji su bili vanzemaljci.
Teslu izgleda još uvijek svi vole valjda zato što je izumio struju, a ne bombu. Doduše poslije su počeli sa masovnijom proizvodnjom električnih stolica, ali ona na našim prostorima nikada nije korištena. Egzekucije ako su nekada i postojale kod nas onda tu nije bilo razvlačenja tipa: posljednja večera, posljednja želja, posljednja ispovjest.. već brate ako ne dokažeš brzo da si nevin ubiju te na licu mjesta. Fik ili bum zavisno od oružja koje se koristi.
Da se ipak ne odmičem daleko od teme a tema su pisci koji su svojim književnim djelima „nadahnuli“ buduće zločince da počine zločin. Da li smo i mi onda ubice i zlostavljači likova koje smo pišući stvorili.
Sjetimo se samo kako je Isak Samokovlija zlostavljao jadnog Samuela tjerajući ga da svakodnevno da od jutra do noći nosi tovar po čaršiji, Ili Ahmeda Nurudina koji možda ipak nije učinio sve da bi spasio brata.
Po zakonu nakon određenog vremena prekršaji zastarijevaju i ti slučajevi više nemaju pravo na reviziju.
Recimo da nekako progutam to da je Gavrilo bio terorista i da njegov čin spada u one iz kategorije ratnih ili predratnih zločina i da taj slučaj ima doživotno pravo na obnovu postupka, koliko onda godina poslije njegove smrti o tome može i dalje da se diskutuje?
Da li su knjige Andrića, Ćopića, Samokovlije, Selimovića u tolikoj mjeri promovisale ubistva, zločine i zlostavljanje pa su ih ljudi u ratnom vihoru prihvaćali kao neprikosnovene? Naravno ne pada mi na pamet da pisce samo jedne nacionalne skupine pominjem, uz sve njih mi smo zajedno odrastali.
Kažu po zakonu sedamdeset godina poslije smrti autora nestaju i autorska prava. Da li zločini nad likovima u knjigama i pričama podliježu krivičnom gonjenju i koliko onda godina poslije smrti autora prestaje pravo za krivično gonjenje istih.
Molim pravnike da mi odgovore …