Znam da sam još uvijek u nekom snu, ali osjećam svakom koskom da se nisam naspavala. Ko mi je kriv kada sam se zakačila za film koji je počeo u 23:10h ali bio je dobar, a kao po pravilu takvi filmovi uvijek počinju kasno. Uprkos tome, skačem iz kreveta nakon prvog zvona alarma. Vojničkom preciznošću palim plin, pristavljam čaj za njega, poslije toga će i kafa za mene, a dok se voda grije umiću se i oprati zube. Sve sam pripremila i treba da ga probudim, a ne volim kada ga moram tako rano maltretirati, pogotovo kada treba da se ide u bolnicu, ali došlo je vrijeme za malo veće kontrole. Generalku, kako on kaže. Osjećam se kao da po najgorem mogućem vremenu dižem dijete da ide u vrtić, a znam kako bi mu bilo slatko da ostane još malo spavati. Pogotovo kada znam da njegovi snovi često budu isprekidani i istrzani od sve te silne hemije koja liječi bolest ali mrcvari tijelo. Ipak ulazim u sobu, tiho mu govorim da je vrijeme da ustane, usput vidim da je otkriven, sigurno se i preznojio… tako kratko vrijeme sam budna, a već u sebi imam brige kao da sam je nekoliko dana skupljala. Neću da galamim, ne znamo se svađati, ali opet ne mogu da ne izbacim iz sebe zabrinutost, kaže mi što ga napadam, šta sam se na njega zakačila, a nije čestito ni ustao. Nešto bih još rekla ali riječi ne nalazim, a i znam da su te tako zabrinuto-jutarnje riječi ne samo nerazbuđene, nego i glupe i besmislene pa samo prasnemo u smijeh.
Vojnički raspored se nastavlja, pripreme, oblačenje, spremanje doručka da bude na stolu čim se vratimo, da bi se uklopilo sa vremenom za tablete. Svaki minut je organizovan do savršenstva, hirurški precizan. Prijateljica, jedina žena za koju kažem da je prava ljudina, ispred kuće je u dogovoreno vrijeme. Vozimo se, smijemo, njih dvoje zezaju mene kako sam se pohasila još više zbog nagrade i ona mu govori kako sam sigurno još gora prema njemu. On kaže da ne može živ ostati koliko ga driblam. Smijemo se i dalje, kao da idemo popiti kafu u neki fini, ušuškani lokal. Ipak, ubrzo stižemo na sasvim drugačije odredište. Pred bolnicom uobičajeno, tek jedan manji automobilski kolaps, prijateljica će pokušati negdje da se parkira dok mi ne obavimo vađenje krvi. On izlazi iz auta smijući se i kaže joj: znaš, ne smijem se zezati sa ovom malom, odmah će me staviti na papir, sve će dokumentovati.
Na putu do laboratorije neopisiva gužva ispred očnog odjela, mala djeca koja ni za školu još nisu stasala, stojeći u hodniku čekaju. Sjetim se “onog vremena”, koje po mnogo čemu jeste bilo bolje, ali budimo realni – u Banjaluci je na očnom i prije rata bila “mrtva glava”. Zašto je to tako i dan danas ostaje mi jedna od najvećih banjalučkih medicinskih misterija. A ispred laboratorije ima ljudi kao da je pristiglo nekoliko autobusa, ali nije to ništa kako je bilo svega nekoliko dana ranije – bilo je 380 ljudi, a laboranti su završili s poslom, tj. vađenjem krvi u 12:20 časova! Ali šta je to za medicinske radnike koji često ne mogu ovjeriti zdravstvene knjižice. Najvažnije da je predsjednik dobro nakon operacije krajnika. Za razliku od podatka o gotovo 400 ljudi koji su zavrnuli rukave pred nekolicinom laboranata u svega par sati, predsjednikova operacija je neki dan bila vijest na pojedinim portalima. Znam da sam se vidjevši taj naslov nasmijala jer sam se sjetila jednog davnog dnevnika Hrvatske radio televizije koji je počeo sa: predsjednik Tuđman se dobro osjeća, jede laganu hranu i ima meku stolicu. Samo neka su predsjednici dobro! Laknulo mi je kada sam juče vidjela naslov da je predsjednik izašao kući i dobro se osjeća. Znam ja kako je operisati krajnike kada nisi šestogodišnjak pa već nakon operacije trčiš po hodniku nego kada te takva naizgled banalna operacija stigne kada si veliki. Nije to lako, vjerujte. Nadam se da je i vama lakše zato što je sve dobro prošlo, što su predsjednikovi krajnici odstranjeni bez problema i što će uskoro moći otići da nepce obraduje posebnom vrstom sušija.
Negdje pred kraj 1999. godine došlo je pet do dvanaest kada su moji krajnici u pitanju. Smjestila sam se u sobu sa još dvije žene, jedna od njih je bila iz Gradiške. Mlada majka troje male djece došla je u Banjaluku jer, kako je rekla, doktoru u Gradišci se nije isplatilo da izvodi takvu operaciju. S obzirom na sitnu čeljad kod kuće, a i gužvu u banjalučkoj bolnici, dala je nešto novca jednom doktoru da bi što prije završila na operacionom stolu. I završila je ona i prije nego što je mislila, doduše, nije mislila da će joj ostati i krajnici, ali nećemo toliko cjepidlačiti. Naime, došli su po nju ujutru i nas dvije cimerke joj nismo čestito ni sreću poželjele kad vrati se ona. Nema doktora. Žena do mene joj je rekla da mu je dala malo para. A dok su našli ko će je operisati i ubacili je u raspored, nas dvije – njene cimerke već smo bile bez krajnika. Nije ni to bilo sve, muža su joj poslali da kupi 10 ampula za lokalnu anesteziju, bile su samo u jednoj apoteci na skroz drugom kraju grada, nema veze što njen muž ne poznaje dobro Banjaluku, ali što se mora nije teško. Jedino što je to mogao kupiti na dolasku jer je usput ali ne treba tražiti dlaku u jajetu. Tada nije bilo refundiranja, samo ti sve fino plati ili će bolestan krajnik u grlu da ti se klati!
Kažem vam, nije izvaditi krajnike mačji kašalj, ma kako vam se činilo da jeste. Boli poslije ne samo cijela glava nego i mozak (naravno, ako ga imate), danima su vam na meniju samo čaj i supa, a kada dobijete šaku pasiranog špinata sreći nema kraja. Gladni ste neprestano, crijeva zavijaju kao da je podne svakog 15-og u mjesecu, a možete tek zamisliti kako to teško pada nekome naviknutom na obilne, masne porcije. Srećom da je tu lagani suši, pisala sam još ranije da je dobro što je jedan takav restoran otvoren u Banjaluci. A nas dvoje, opet onako mimo svijet, samo se nadamo boljim nalazima i da ćemo u skorijoj budućnosti pojesti ćevape.