Personifikacija i dehumanizacija

Čitam kako Nele duguje izvinjenje Sarajevu da bi dokazao da je čovjek. Sarajevo ne mora da se izvini nikome. Sarajevo je grad heroj. Čitam i kako je nedopustivo da jedan Sarajlija traži uhljebljenje pljujući po svom gradu.

Odakle uopšte početi? Od toga da je Sarajevo geografski pojam, misaona imenica, misaona vlastita imenica za jedan geografski pojam, ma ne znam ni šta je, da prostiš, to Sarajevo, ni da li postoji uopšte neko univerzalno Sarajevo ili svako ima svoju privatnu verziju koju koristi kad mu i kako odgovara. Vjerovatno ovo posljednje. Nije Sarajevo nikakav heroj. Heroji su ljudi, dobri, požrtvovani ljudi koji su u teškim trenucima kadri prevazići svoje i tuđe slabosti i učiniti nešto vrijedno divljenja.

Što se tiče uhljebljenja na račun pljuvanja po nekom gradu, ne vjerujem da to postoji. Ko bi to, moliću lijepo, dijelio šuške da tamo neki  stari novi primitivac kaže Sarajevo je ovako i onakvo. Kakva je to šuplja i glupa priča i kome ona uopšte treba za dokazivanje čega?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ako je neko raspoložen da me plati, evo, Sarajevo je jedan odron od grada, septička jama u koju su se israli i ispišali oni kojima ništa nije sveto, a kamoli jedan grad i ljudi koji u njemu žive. Sarajevo je grad u kojem stanovnici nemaju vode i nemaju vazduha. To je grad u koji je srokano toliko para da se vjerovatno svaka važnija raskrsnica mogla pretvoriti u kružni tok, pa da vidimo ko će kroz kružni da projuri 200 na sat. Sarajevo je grad stradanja,  grad koji je svaku svoju prednost stostruko iskijao kašljući krv svojih građana. To je grad bez vodovoda, bez muzeja, grad za urbanističko izdrkavanje kojekakvih budalaša sa parama, grad u kojem ljudi napadaju ljude koji hrane pse lutalice, grad u kojem smeće leti sa balkona, grad u kojem ti obiju auto dok sjediš u njemu, grad u kojem se klošari ponašaju kao policija a policija kao klošari, to je grad u kojem onaj koji je došao juče poprijeko gleda onog koji je došao jutros dok obojica pišaju po onom koji je tu rođen, a ovaj pušta da ga pišaju jer je na horsu. To je grad u kojem gosti na sopstvenu odgovornost gledaju pozorišnu predstavu. Grad državnih institucija čije ćeš uposlenike prije sresti u frizeraju ili ćevabdžinici u centru nego na radnom mjestu. To je grad u kojem se studenti bore za džumu petkom iako bi radije posolili nargilu i sljuštili klipaču. To je grad čija je mladež nekad išla pred katedralu na ponoćku bez obzira na ime i (ne)vjeroispovjest, a danas ta mladež raspreda smije li ili ne smije Tifa podić tri prsta. To je grad u kojem Omari i Josipi objašnjavaju Mustafama i Draženima da Vuk Bačanović nije četnik. U kojem Nermini pokušavaju objasniti kako je normalno voljeti Jahorinu više od Bjelašnice ako na njoj više uživaš. To je grad koji cijedi posljednje kapi ponosa i ljubavi prema rodnom mjestu iz onih koji ga se još uvijek sjećaju po dobru, grad u kojem polusvijet poštenim došljacima iz unutrašnjosti prosipa priču o zatucanosti i „sarajevskoj raji“, i u kojem i ti došljaci uviđaju da se možda moglo lijepo živjeti i tamo odakle su došli.

To je grad kojim se Sebije, Fahre i ine karikature igraju monopola, grad u kojem se podižu bizarne građevine na najljepšim lokacijama pa ispade kletva imati stan na Marindvoru. To je grad koji mi je dužan koliko je težak, a težak je sto hiljada tona radioaktivnih govana raznoraznih seronja koji izgleda nikad nikom ne duguju izvinjenje.

Dugo, godinama sam bila tako emotivna kad čujem prve taktove i „zajedno smo rasli, grade ja i ti“. U trenu mi se stisne grlo i napune oči suzama, i čitav mi život prođe pred očima, pa se pitam kako bi bilo, šta bi bilo da nije bilo, gdje bi bila moja porodica, moji prijatelji, gdje bih bila ja, da li bi ovoliko stvari krenulo naopako…“čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja“…o, Bože, ridala bih kao dijete…pa sam se vratila u to nikad prežaljeno Sarajevo, deset godina u njemu provela – i konačno ga prežalila.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Sad, ne čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Sarajevo nema više nikakvu magiju za mene. Sarajevo je javni wc za neke čudne njuške. Neuspjeli eksperiment ne znam ni ja čega. Jebe mi se za svjetla tvoja. Stalo mi je samo do ljudi. Ljudi heroja, i onih običnih, meni dragih, ljudi koji se ne bave ni Neletom ni Tifom, i tugujem zbog njihove djece kad pročitam kolika je zagađenost vazduha. Priželjkujem da svi prodaju sve što imaju u gradu i kupe nešto van te proklete kotline, oni su moje Sarajevo, pa da s nekom čežnjom čekam svjetla njihovih kućica na nekoj od obližnjih planina, u onim vrletima koje Nikšić spominje, a Sarajevo, ko Sarajevo, ko ga jebe, poserem se na njega, postalo sve osim grad za sve naše ljude i svu našu djecu.

Kad me neko pita „a kako je sada u Sarajevu“ zvučim kao pravi turistički vodič. Ne znam koliko lažem, a koliko glumim reportera iz paralelne stvarnosti koji samouvjereno širi istinu, ali znam da o Sarajevu govorim sve najljepše. Računam, imaće čovjek sreće. Uputiću ga na prava mjesta i na prave ljude, doživjeće čaroliju, osjetiće „raju“, imaće sreće da ne vidi ništa loše sem pokoje rupe od granate, ubaciće ga neko u smijeh, jelo i piće, zavrtjeće mu se u glavi dovoljno brzo da ne sazna ništa od ovog što pišem.

Sad, kad odem u Sarajevo, dok stojim na semaforu kod pekare AS i čekam da se spustim u svoje Hrasno, svaki put, bez izuzetka, kopam po dubinama duše i tražim titraj, nešto, neki topli osjećaj koji kaže „kod kuće sam“. Ništa, ladna sam ko špricer. Da mi je neko rekao da će tako biti rekla bih mu – ne znaš ti mene. Međutim, prc, i ja odrastoh. Prepoznah taj čuveni duh i tu famoznu raju u ljudima daleko od šehera, pa i ljudima koji nikad nisu kročili u Sarajevo. A to nekadašnje zlatno Sarajevo u vrijeme Zuke Džumhura i inih faca, ono živi u Beogradu, u živopisnim sjećanjima Dragutina Ivoševića zvanog Maršal, rođenog u Obrenovcu. To dragocjeno Sarajevo živi u mom prijatelju Dušku iz Nikšića kad sluša Azru. To Sarajevo koje obožavam i zovem kućom živi u jednom Banjalučaninu koji je Vrbas zamijenio Miljackom. To moje intimno Sarajevo vidim svudgje, u svijetom raspršenoj generaciji sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, vidim ga svudgje osim u Sarajevu.

Možda sam luda, možda sam glupa, možda sam sve najgore, ali sam Sarajka, pa ti vidi kakav je to grad. 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije