Bačko Gradište je veliko, široko i bogato Vojvođansko selo. (Spram Vrbanje izgleda kao velegrad). U njemu je živjela Terezija Probojčević – moja baka po ocu. Bila je bogata i lijepa polutanka: po ocu Bunjevka, a po majci Mađarica, sretno udata za Gradištanca Jožefa – Mađara. Međutim, taj brak je kratko trajao, jer se Jožef smrtno razbolio i mlad umro. Sve svoje ogromno imanje ostavio je Tereziji, jer nisu imali djece.
Poslije nekog vremena, Terezija se ponovo udala za malo starijeg momka Kovač Lajoša, takođe veoma bogatog Mađara iz Bačkog Gradišta.
Imali su ogromnu kuću i imanje u centru sela, takođe veliku kuću u obližnjem gradu Bečeju, zatim salaš i nepregledne hektare oranica, dvanaestak kilometara od Bečeja prema Srbobranu. Imali su petnaest mašina za vršenje žita i sve ostale poljoprivredne alatke i mašine, ergelu trkaćih konja, onako za zabavu, jer je Lajoš jako volio konje. Spojila su se tri velika bogatstva: Terezijin miraz, Jožefova i Lajoševa imovina. (Većinu toga je moj otac uspio da prokarta i propije. Govorio mi je:
-Kad dvije – tri generacije samo rade i stiču, mora da se rodi neko ko će im pokazati kako se troši, inače, dokle bi stigli? I veselo se smijao «uz put»).
Terezija, koju su svi zvali skraćeno Treska-neni i Lajoš, Lajči-bači, rodili su dva sina. Starijeg Nandora 1923. i Lasla 1926. godine.
Ne mogu ni zamisliti kako mu je bilo kad je ogladnio a hrane nema, kad je poderao svoje skupe čizme a drugih nema, kad je premoren morao spavati pod vedrim nebom, na kiši i snijegu, pješačiti nebrojene kilometre preko brda, planina i šuma i još pucati i bojati se za život. Bio je visok skoro dva metra i nosio obuću broj 45. Psovao je «proklete Švabe» koji su svi imali malu nogu, pa nikako nije mogao doći do obuće, a stizala je zima. Pored svih nevolja što su ga stigle, imao je i problem komunikacije, jer skoro ništa nije znao srpsko-hrvatski. Morao je u svakom slobodnom trenutku učiti jezik, po naređenju komesara.
Kad je već skoro hodao bos, stariji drugovi su mu pokazali kako da zamotava noge u krpe i našli mu neke poderane opanke. Tako je dočekao prve snjegove, i te zime potpuno su mu promrzle noge do koljena. Kad je poslije dugotrajnog marša kroz snijeg napokon pokušao odmotati smrznute krpe, skidao je s njima i komade mesa s nogu. Do kraja života imao je problema s nogama. Uvijek su bile ljubičasto-plave i po malo otečene, a sve do koljena imao je rupe i rupice zbog istrgnutog mesa, i veoma izražene, kvrgave, tamno plave vene, mjestimično debele kao prst. Već poslije pedesete godine života, hodao je sporo i nesigurno i nije mogao preći više od dvadesetak metara da ne sjedne i ne odmori se. Tome je puno doprinjeo i alkohol, jer je uvijek puno pio.
Upitala sam ga jednom kad je već bio star i nemoćan, zašto je otišao u partizane, i priznao mi je da je to učinio zato što je mislio da je nekoj curi, konobarici napravio dijete, pa je morao pobjeći. Mislio je da ide u neku lijepu, novu avanturu. Ta avantura», potpuno mu je promijenila život, ali nikad se nije pokajao zbog tog «bijega», već je bio veoma ponosan što je bio partizan.
Čudno za mene, ali nije volio pričati o doživljajima iz rata. Jedino, kad bi malo više popio, uspjela bih ga nagovoriti da mi nešto ispriča. Znam da je bio premlad i da su ti krvavi događaji ostavili na njega neizbrisiv trag. Pričao mi je o nekim akcijama, spominjao bosanske gradove za koje nikad nisam čula, ali sam zapamtila da je uvijek ponavljao:
-Niko se nije bojao partizana tako kao četnici i ustaše. Samo nas petorica, mogli smo razbiti čitavu njihovu četu. Jednom smo se prišunjali kući u Bosanskom Šamcu, u kojoj su četnici imali komandu. Tiho smo smaknuli stražu i provirili u kuću. Njih tridesetak, sjedili su za dugačkim stolom punim raznovrsne hrane i pića, jeli, pili i pjevali. Mi smo bili jako gladni, i kad smo ugledali svu tu hranu, upali smo u kuću pucajući. Nismo mislili na svoj život, samo na hranu. Nevjerovatno je, kako su se brzo razbježali. Nekolicina je ostala mrtva, ali to nama nije smetalo. Pozvali smo i ostale iz čete, i te noći se dobro najeli, poslije dugog vremena.
Ispričao mi je još jedan doživljaj koji je pamtio čitav život:
-Znali smo da u toj kući ima ustaša, pa smo zapucali i upali u nju. Domaćini su prestrašeni stajali u kutu sobe, a ustaša nigdje nije bilo. Onda smo čuli kako se tiho zatvaraju tavanska vrata. Široke drvene stepenice (merdevine), stajale su u uglu sobe a iznad njih crna, drvena tavanska vrata. Komandant je naredio meni i još jednom drugu da se popnemo na tavan i pregledamo ga.
Srce mi je tuklo kao ludo, moram priznati da sam se prilično uplašio, ali krenuo sam prvi, polako puškom otvorio vrata, i morao sam pomoliti glavu, a oni su me mogli odmah zaklati. Odlučio sam, neka bude šta mora biti, i uskočio na tavan, a moj drug odmah za mnom. Pronašli smo petoricu ustaša sakrivenih iza nekih vreća i sproveli ih u komandu. Samo da su bili malo hrabriji, mogli su nas jednog po jednog ubiti.
Bio je primljen u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije), a odmah nakon rata u Komunističku partiju Jugoslavije.
Pričao mi je da su na kraju rata tjerali fašiste i ustaše sve do Austrije, uglavnom pješice, ali nije im bilo teško, jer je pobjeda bila njihova. Kad su stigli u Maribor, pozvao ga je komandant i pitao ga da li zna voziti bicikl.
-Znam, druže komandant! – odgovorio je sav sretan, jer u Vojvodini, baš svako živ zna voziti bicikl. Tako je dobar dio puta do Austrije, vjerovatno do čuvenog Blajburga, prešao na biciklu.
Nikada nisu dirali civile, nisu ubijali zarobljenike nego su ih sprovodili u komandu i predavali na dalji postupak suđenja.
Poslije nekog vremena, Terezija se ponovo udala za malo starijeg momka Kovač Lajoša, takođe veoma bogatog Mađara iz Bačkog Gradišta.
Imali su ogromnu kuću i imanje u centru sela, takođe veliku kuću u obližnjem gradu Bečeju, zatim salaš i nepregledne hektare oranica, dvanaestak kilometara od Bečeja prema Srbobranu. Imali su petnaest mašina za vršenje žita i sve ostale poljoprivredne alatke i mašine, ergelu trkaćih konja, onako za zabavu, jer je Lajoš jako volio konje. Spojila su se tri velika bogatstva: Terezijin miraz, Jožefova i Lajoševa imovina. (Većinu toga je moj otac uspio da prokarta i propije. Govorio mi je:
-Kad dvije – tri generacije samo rade i stiču, mora da se rodi neko ko će im pokazati kako se troši, inače, dokle bi stigli? I veselo se smijao «uz put»).
Terezija, koju su svi zvali skraćeno Treska-neni i Lajoš, Lajči-bači, rodili su dva sina. Starijeg Nandora 1923. i Lasla 1926. godine.
Prolazile su godine…
Nandor je izrastao u tihog, mirnog i poslušnog mladića, koji je volio raditi na zemlji, iako za to nije bilo potrebe jer su imali silne sluge i sezonske radnike koji su obavljali sve poslove.
Laslo, moj otac, bio je sušta suprotnost bratu. Nestašan, nemiran, neobuzdan, neposlušan. Veoma rano su počele da ga zanimaju razne vragolije i lopovluci. Pričao mi je da je već sa nepunih petnaest godina jašući na konju, ulazio u najveći hotel u Bečeju. Sve bi porušio i razbio i naravno, bogato platio, jer novac nikad nije bio problem. Naučio je kartati, pušiti, piti, a i žene su ga zanimale. Nije prezao ni pred dobrom tučnjavom.
Sve u svemu, bio je bahati, bogati, razmaženi gazdin sin i maksimalno to koristio. Izlazio je samo subotom i često ostajao sve do ponedjeljka ujutro. Nije htio da otac zna kad je došao, pa je spavao na sjeniku. Međutim, otac bi ga pronalazio u rano jutro, tek što bi Laslo legao, i budio ga:
-Ustaj! Kad si dvije noći mogao trošiti, sad to moraš zaraditi. Hajde, posao čeka!
Laslo, zvani Laci, ustajao bi i mirno odlazio u svoju sobu da nastavi spavati, bez obzira što je otac galamio za njim. Mama ga je izuzetno voljela i štitila od svakog, pa i od oca. Laci je to znao i koristio, sve dok mu je mama bila živa.
Laslo, moj otac, bio je sušta suprotnost bratu. Nestašan, nemiran, neobuzdan, neposlušan. Veoma rano su počele da ga zanimaju razne vragolije i lopovluci. Pričao mi je da je već sa nepunih petnaest godina jašući na konju, ulazio u najveći hotel u Bečeju. Sve bi porušio i razbio i naravno, bogato platio, jer novac nikad nije bio problem. Naučio je kartati, pušiti, piti, a i žene su ga zanimale. Nije prezao ni pred dobrom tučnjavom.
Sve u svemu, bio je bahati, bogati, razmaženi gazdin sin i maksimalno to koristio. Izlazio je samo subotom i često ostajao sve do ponedjeljka ujutro. Nije htio da otac zna kad je došao, pa je spavao na sjeniku. Međutim, otac bi ga pronalazio u rano jutro, tek što bi Laslo legao, i budio ga:
-Ustaj! Kad si dvije noći mogao trošiti, sad to moraš zaraditi. Hajde, posao čeka!
Laslo, zvani Laci, ustajao bi i mirno odlazio u svoju sobu da nastavi spavati, bez obzira što je otac galamio za njim. Mama ga je izuzetno voljela i štitila od svakog, pa i od oca. Laci je to znao i koristio, sve dok mu je mama bila živa.
Već je trajao drugi svjetski rat koji Vojvođani nisu naročito osjećali. Vojvodina je sama ravnica, teritorija koja se ne brani. Zauzeli su je odmah fašisti Mađari iz Mađarske, kojima su prišli i mnogi domaći, tako da se samo promijenila vlast. Ko je imao nešto protiv, ili za koga se posumnjalo da simpatizira partizane, bio je uhapšen i strijeljan po kratkom postupku. Mnoge sumnjive porodice bile su ubijene i bačene pod led u Tisu i Dunav. Ostali su živjeli relativno mirno. Mladići koji su željeli ići u partizane, bježali su preko Fruške Gore, jedinog šumovitog brda u Vojvodini. To je bio najbliži put do Bosne i partizanskih odreda.
Nije bilo kraja čuđenju, kada je Laci sa nepunih sedamnaest godina pobjegao u partizane. Bilo je to u proljeće 1943. godine. Znalo se da u partizane odlaze samo, ili uglavnom, radnici, sirotinja, napredni đaci i studenti, proleteri, a ne sinovi najvećih bogataša.
Nije bilo kraja čuđenju, kada je Laci sa nepunih sedamnaest godina pobjegao u partizane. Bilo je to u proljeće 1943. godine. Znalo se da u partizane odlaze samo, ili uglavnom, radnici, sirotinja, napredni đaci i studenti, proleteri, a ne sinovi najvećih bogataša.
Ne mogu ni zamisliti kako mu je bilo kad je ogladnio a hrane nema, kad je poderao svoje skupe čizme a drugih nema, kad je premoren morao spavati pod vedrim nebom, na kiši i snijegu, pješačiti nebrojene kilometre preko brda, planina i šuma i još pucati i bojati se za život. Bio je visok skoro dva metra i nosio obuću broj 45. Psovao je «proklete Švabe» koji su svi imali malu nogu, pa nikako nije mogao doći do obuće, a stizala je zima. Pored svih nevolja što su ga stigle, imao je i problem komunikacije, jer skoro ništa nije znao srpsko-hrvatski. Morao je u svakom slobodnom trenutku učiti jezik, po naređenju komesara.
Kad je već skoro hodao bos, stariji drugovi su mu pokazali kako da zamotava noge u krpe i našli mu neke poderane opanke. Tako je dočekao prve snjegove, i te zime potpuno su mu promrzle noge do koljena. Kad je poslije dugotrajnog marša kroz snijeg napokon pokušao odmotati smrznute krpe, skidao je s njima i komade mesa s nogu. Do kraja života imao je problema s nogama. Uvijek su bile ljubičasto-plave i po malo otečene, a sve do koljena imao je rupe i rupice zbog istrgnutog mesa, i veoma izražene, kvrgave, tamno plave vene, mjestimično debele kao prst. Već poslije pedesete godine života, hodao je sporo i nesigurno i nije mogao preći više od dvadesetak metara da ne sjedne i ne odmori se. Tome je puno doprinjeo i alkohol, jer je uvijek puno pio.
Upitala sam ga jednom kad je već bio star i nemoćan, zašto je otišao u partizane, i priznao mi je da je to učinio zato što je mislio da je nekoj curi, konobarici napravio dijete, pa je morao pobjeći. Mislio je da ide u neku lijepu, novu avanturu. Ta avantura», potpuno mu je promijenila život, ali nikad se nije pokajao zbog tog «bijega», već je bio veoma ponosan što je bio partizan.
Čudno za mene, ali nije volio pričati o doživljajima iz rata. Jedino, kad bi malo više popio, uspjela bih ga nagovoriti da mi nešto ispriča. Znam da je bio premlad i da su ti krvavi događaji ostavili na njega neizbrisiv trag. Pričao mi je o nekim akcijama, spominjao bosanske gradove za koje nikad nisam čula, ali sam zapamtila da je uvijek ponavljao:
-Niko se nije bojao partizana tako kao četnici i ustaše. Samo nas petorica, mogli smo razbiti čitavu njihovu četu. Jednom smo se prišunjali kući u Bosanskom Šamcu, u kojoj su četnici imali komandu. Tiho smo smaknuli stražu i provirili u kuću. Njih tridesetak, sjedili su za dugačkim stolom punim raznovrsne hrane i pića, jeli, pili i pjevali. Mi smo bili jako gladni, i kad smo ugledali svu tu hranu, upali smo u kuću pucajući. Nismo mislili na svoj život, samo na hranu. Nevjerovatno je, kako su se brzo razbježali. Nekolicina je ostala mrtva, ali to nama nije smetalo. Pozvali smo i ostale iz čete, i te noći se dobro najeli, poslije dugog vremena.
Ispričao mi je još jedan doživljaj koji je pamtio čitav život:
-Znali smo da u toj kući ima ustaša, pa smo zapucali i upali u nju. Domaćini su prestrašeni stajali u kutu sobe, a ustaša nigdje nije bilo. Onda smo čuli kako se tiho zatvaraju tavanska vrata. Široke drvene stepenice (merdevine), stajale su u uglu sobe a iznad njih crna, drvena tavanska vrata. Komandant je naredio meni i još jednom drugu da se popnemo na tavan i pregledamo ga.
Srce mi je tuklo kao ludo, moram priznati da sam se prilično uplašio, ali krenuo sam prvi, polako puškom otvorio vrata, i morao sam pomoliti glavu, a oni su me mogli odmah zaklati. Odlučio sam, neka bude šta mora biti, i uskočio na tavan, a moj drug odmah za mnom. Pronašli smo petoricu ustaša sakrivenih iza nekih vreća i sproveli ih u komandu. Samo da su bili malo hrabriji, mogli su nas jednog po jednog ubiti.
Bio je primljen u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije), a odmah nakon rata u Komunističku partiju Jugoslavije.
Pričao mi je da su na kraju rata tjerali fašiste i ustaše sve do Austrije, uglavnom pješice, ali nije im bilo teško, jer je pobjeda bila njihova. Kad su stigli u Maribor, pozvao ga je komandant i pitao ga da li zna voziti bicikl.
-Znam, druže komandant! – odgovorio je sav sretan, jer u Vojvodini, baš svako živ zna voziti bicikl. Tako je dobar dio puta do Austrije, vjerovatno do čuvenog Blajburga, prešao na biciklu.
Nikada nisu dirali civile, nisu ubijali zarobljenike nego su ih sprovodili u komandu i predavali na dalji postupak suđenja.
Kad sam gledala na televiziji seriju «četverored», o «jadnim» pobijenim ustašama i civilima u Blajburgu, pomislila sam, da Laci nije umro ranije, sigurno bi umro gledajući tu seriju, jer je on bio direktni učesnik tog događaja i sigurno nije bilo tako kako je prikazala ta serija. Partizani su ispali ubice i manijaci, svi od reda psihički bolesnici željni ubijanja i silovanja. To nije istina. Još ima živih svjedoka, s partizanske strane, koji znaju pravu istinu. Ustaše, jednostavno lažu. Ne tvrdim da partizani nisu strijeljali osvjedočene ubice, ali sigurno, nikad nisu ubijali civile ni silovali nezaštićene žene. Kod njih je vladala vrlo surova disciplina, tako da su za krađu samo jedne jabuke, bili streljani, a kamo li za ubistva i silovanja. Tako nešto nikome nije ni padalo na pamet. Nisu bili obijesni, jer su čitav rat bili gladni, žedni, goli i bosi.
Moj je otac bio partizan i ponosim se time.
Ne mogu dozvoliti da ga neko naziva ubicom, siledžijom i psihičkim bolesnikom. To, jednostavno, nije istina.
Ne mogu dozvoliti da ga neko naziva ubicom, siledžijom i psihičkim bolesnikom. To, jednostavno, nije istina.
Pričao mi je da je prvi put poslije dvije godine u Mariboru jeo bijeli kruh. Tako su se najeli kruha i engleskih konzervi, da su masovno povraćali, jer su mjesecima bili gladni. Njihovi želuci, davno su se odvikli od normalne hrane.
Po završetku rata ostao je u armiji, školovao se, završio gimnaziju i stekao čin «stariji vodnik prve klase». Bio je na službi u kasarni u Novom Sadu, kada je saznao da su mu roditelji uhapšeni kao bogataši i ratni profiteri. Obratio se odmah svom pretpostavljenom i zamolio dozvolu da ode u Bečej. Dozvolu je odmah dobio, a pretpostavljeni je nazvao predsjednika opštine Bečej i strogo ga ukorio zbog hapšenja roditelja njegovog oficira. Kad je Laslo stigao u Bečej, roditelji su mu već bili pušteni uz veliko izvinjenje, jer nisu mogli ni pretpostaviti da takve gazde, Mađari, imaju sina partizana i oficira JNA.
Laslo ipak nije propustio priliku da ih izgrdi i zaprijeti da više nikada ne diraju njegove roditelje. Te noći ostao je kod kuće, odnosno na salašu gdje su mu roditelji trenutno živjeli. U neko doba noći, probudio ih je uporan lavež pasa.
Laslo, koji je spavao samo u kratkim gaćama, uzeo je svoj službeni pištolj i izašao u dvorište, iako ga je mati molila da ne izlazi. Ugledao je trojicu baraba koji su došli u pljačku, znajući da na salašu živi samo stariji bračni par, koji je sada u zatvoru. Nandor se u međuvremenu oženio i preselio u Bečej.
Kad su ugledali skoro golog čovjeka i čuli kako repetira pištolj, prepali su se i pobjegli na tri različite strane. Laci je, za svaki slučaj, ispalio nekoliko hitaca u zrak.
Tereziji i Lajošu, dolaskom nove vlasti i države, bilo je oduzeto, nacionalizovano sve, preko propisanog maksimuma. Ostali su sa deset hektara zemlje, salašom i kućom u Bačkom Gradištu. Odmah su kuću i imanje u Bačkom Gradištu, prepisali sinu Laslu, da im i to ne bi oduzeli. Laci o tome nije znao ništa, niti ga je interesovalo.
Laslo ipak nije propustio priliku da ih izgrdi i zaprijeti da više nikada ne diraju njegove roditelje. Te noći ostao je kod kuće, odnosno na salašu gdje su mu roditelji trenutno živjeli. U neko doba noći, probudio ih je uporan lavež pasa.
Laslo, koji je spavao samo u kratkim gaćama, uzeo je svoj službeni pištolj i izašao u dvorište, iako ga je mati molila da ne izlazi. Ugledao je trojicu baraba koji su došli u pljačku, znajući da na salašu živi samo stariji bračni par, koji je sada u zatvoru. Nandor se u međuvremenu oženio i preselio u Bečej.
Kad su ugledali skoro golog čovjeka i čuli kako repetira pištolj, prepali su se i pobjegli na tri različite strane. Laci je, za svaki slučaj, ispalio nekoliko hitaca u zrak.
Tereziji i Lajošu, dolaskom nove vlasti i države, bilo je oduzeto, nacionalizovano sve, preko propisanog maksimuma. Ostali su sa deset hektara zemlje, salašom i kućom u Bačkom Gradištu. Odmah su kuću i imanje u Bačkom Gradištu, prepisali sinu Laslu, da im i to ne bi oduzeli. Laci o tome nije znao ništa, niti ga je interesovalo.