Vojni rok. Obavezna služba. Obavijest za sve momke, mladiće i muškarce. Vojska. Red i disciplina. Vojska će od svih nas dječaka napraviti muškarce. Prave muškarce. Muškarce koji znaju kako se ponašati, kako braniti prave vrijednosti, svoju zemlju, nemoćne, stare, žene i djecu…
Smiješno je to znate. Kad se sjetim Jugoslavije i kad su mlade djevojke čekale da se njihovi mladići vrate iz vojske, kad su dolazili ošišani, ozbiljni, spremni za ženidbu, posao i za moguću obranu zemlje od zlih vanjskih sila. Nikad nisam pomislila da će ta ista vojska razoriti zemlju koju je trebala braniti. Da će vojnici silovati, klati, ubijati, i da će snajperista, vojnik koji je obučen da brani i štiti ubiti moje dijete od sedam godina u dvorištu pored kruške gdje se igrao. Bila sam u podrumu kad se to desilo. Jednostavno je ostao bez pola lica, moj mali Darijan je ležao na zemlji dok se ljuljačka i dalje njihala i cvilila kao violina, tišina je vladala cijelim komšilukom i nitko nije slutio da je to moguće. Da je zaista moguće to vidjeti, dodirnuti i osjetiti svojim vlastitim bićem i tijelom. Jer kad su postavljali barikade na ulazima svi su govorili da će to trajati par dana, dok su autobusi išli iz grada, svi su bili nervozni ali kao da idu na prisilan odmor, nitko nije slutio ni znao za zlo. Za sve neviđeno što će desiti u Sarajevu kad se kapije zatvore, da će zauvijek nestati Stari Most u Mostaru, avenije sa drvoredima biti uništene a kuće spaljene i opljačkane. Jer svi su u našim mladićima vidjeli muškarce. Muškarce koji su ozbiljni ljudi nakon vojske, pravi ljudi, hrabri, časni, pošteni i spremni da daju život za svoju braću i sestre-Za Jugoslaviju. Ali upravo se Jugoslavija raspala. Nitko to nije znao. Nitko nije pretpostavljao da će se vojska sama protiv sebe okrenuti kao bolest koja napada organizam koji je drži u životu. Bili smo ujedinjeni u svemu a ja sam bila obična djevojka koja je čekala kao i milion drugih djevojaka svog Emira da se vrati iz vojske. Udala sam se za njega, radila sam kao kuharica a on kao automehaničar i sa tim poslovima smo živjeli jako lijepo, normalno, na jednom brdu smo napravili kuću s pogledom na Sarajevo i život je tek počeo za nas. Kad se zapucalo. Ima ta rečenica u našem prokletom narodu. Baš ta rečenica kao kletva i slutnja. ”Kad se zapucalo” nitko nije bio istinski svjestan krvi, mesa, crijeva, mozga na ulicama, komada tijela u kamionima, smrada leševa koje jedu psi lutalice, mrtvih beba u podrumima gdje su se porađale žene dok su bombe padale oko Grbavice. Za ljude je pucanj bio simbol vjenčanja, lova, upozorenja ili nešto slično. Za ljude u Jugoslaviji zvuk pucnja nije bio simbol krvi, krvi koja teče niz ulicu, niz kožu, niz rijeku… Ne. Nitko to nije učio u vojsci naše male dječake koji su uzeli puške, bombe, pištolje i noževe za klanje neprijatelja. A tko su bili neprijatelji? Isti oni koji su bili u istoj vojsci kao i oni sami. Dječaci su glupi. Ne razmišljaju. Nisu imali pameti. Nekima je bilo zabavno, sigurno jeste. Uvjerena sam da jeste. Mislim da je taj osjećaj moći najveći na svijetu za jednog dječaka-Imati tuđi život u svojoj ruci a onda ga iz prostog hira-Oduzeti.
Dečki se samo igraju. Sada sam uvjerena u to. Oni su se igrali rata. A političari mirno sjedili i gledali. Davali izjave, vodili rasprave na lijepim poliranim stolovima, sipali sebi piće, bili u vojničkim uniformama ali čistim uniformama bez krvi, bez blata, zaraze, gangrene i smrada. Oni su bili u uniformama za javnost. Nisu čak ni ubili nikoga fizički, samo su raspravljali, taktizirali, vodili rasprave i odgađali rješenja jer toliko je teško zaustaviti jedan rat kad on konačno krene i kad se otvore mogućnosti koje jedan rat pruža. Dok se dječaci igraju velikih sa bombama, puškama i ostalim igračkama pametni muškarci grabe novac, kapital koji se slijeva, pomoć koja stiže iz kulturnog svijeta i grade sebi budućnost na prošlosti mrtvih dječaka.
Moje dijete je ubijeno dok se ljuljalo na ljuljačci iza kuće. Metak mu je raznio pola glave, vjerovatno je probio prvo oko ili njegovu malu bijelu jagodicu na licu, zubići su mu ležali na betonu i zemlji a tek kasnije sam pronašla jedan mali zub zabijen u stablo kruške, kad mu je raznesena mala glavica, pao je na zemlju i nisam odmah vidjela lokvu krvi, samo sam čula taj zvuk, čudan zvuk violine, žice koja škripi, ljuljačke koja je usporila, neki zvuk jeze i strave. I imala sam čudan osjećaj, sjedila sam i heklala, čekala vijesti od komšinice, nije bilo struje, nije bilo vode, sve sam dobivala od komšinice Marije koja je bila u istoj situaciji ali njen stariji muž je bio nepokretan i ostali su u naselju i čekali kao svi ostali, čekali kraj. Čekali…
Kad je zapucalo. Kad je ispaljen taj prvi metak nitko nije posebno obraćao pažnju. Nije to bio ničiji metak. Dečki se samo malo igraju vojnika. Neće valjda zaista ubiti nekoga? Pa to su naši momci. Momci koje smo čekale dvije godine, slale djevojačka pisma, suze i fotografije samo za njih. To su zdravi, snažni i pametni momci. Pravi muškarci koji znaju da odluče, da budu pametni, da odaberu život. Nisu. Nijedan izgovor mi nije dovoljno dobar. Nema logike. Ja sam majka djeteta koje je upucano u glavu dok se ljuljalo na drvetu nedužno, nedirnuto, nevino. Ne zanima me ništa zbog čega se ratovalo, zbog kojeg cilja, tko je kriv, tko je počeo, tko je odgovoran. Ne zanima me. Ne želim da slušam. Jer dječaci i danas pričaju o tome tko je počeo. I zaboravili su tako brzo da je metak više od igračke za dječake. Metak ubija dječake. Nitko im nije rekao šta metak radi jednoj osobi zaista. Nije u vojsci bitno koliko štete može jedan metak napraviti nekome, već kako držati oružje, staviti metak u ležište i pogoditi metu. Metu. Moj dječak je bio nečija meta. Od velike vrijednosti. Dijete koje se ljulja na ljuljačci u dvorištu sa narcisima, jorgovanom i zelenom travom. Ispod prelijepe kruške, plavokosi dječak se ljuljao a neki drugi momak je to vidio kroz svoj snajper, svoje moćno oružje, napunjeno, spremno, naciljano, sve je vidio taj dečko koji je ubio mog dječaka. Čak sam uvjerena da mu se digao kurac na samu pomisao koliko je moćan, koliku moć je dobio sa svojom igračkom, morao je probati, sigurna sam da je morao probati kakav je osjećaj oduzeti život, to je želja, znatiželja, poriv kojem je teško odoljeti kad si dječak sa puškom. Morao mu se dići u gaćama na svu tu moć koju ima. Kao da je Bog. Jer samo Bog ima pravo da uzme i da život. Čovjek ima samo izbor da oduzme i da život. Naši dječaci iz vojske su napravili svoje izbore. I danas vjerujem kako je sigurno svršio u svojoj uniformi dok je promatrao kao pedofil mog Darijana kako se naivno ljulja na svojoj drvenoj ljuljačci, kako ga gleda sa velikom pažnjom kao plijen, kako mu se od uzbuđenja cijede graške znoja na čelu, pored očiju dok drži prst na obaraču, na svom izboru a onda za kraj, za savršen kraj bez ikakvih posljedica samo pritisne i to je sve. Ne stigne da vidi ništa drugo osim pada dječaka, nema detalja, nema malih bijelih zubića, mozga na travi, oka koje je ispalo iz lobanje i kako ptičice i dalje cvrkuću jer ne znaju da se desilo nešto loše. Ali sigurna sam da je i mene vidio kad sam izašla u dvorište ali nije me ubio. Ne. Nije to on htio. Bilo bi prelako. Ne bi uživao u mojoj panici, gledao me kao kroz ključaonicu svoje perverzne dječačke igračke i uživao u mojim pokretima, mom izrazu lica, promatrao me kako plačem ali nije me ubio. Jer bi igra za vojnika izgubila smisao. Poput mačke koja miša drži u ćošku ali ne ubija ga jer joj je zabavno kad se koprca.
I više mu nisam bila zanimljiva. Vojska je takva. Nisu svi vojnici takvi ali ja samo pišem o tome kako je bilo meni u ratu. ”Kad se zapucalo” to je bio moj osobni metak. Moj metak. Svi dobiju svoj metak u ratu. Na ovaj ili onaj način. A vojska dobije govna kad se rat završi, dobije prednost na redu za lijekove, malu ili nikakvu penziju, i ljudi pljuju na njih. Ja pljujem na ratne vojne invalide jer u svakom do njih vidim dječaka koji je ubio mog dječaka. U igri. U borbi za ideale. Kad ih vidim kako štrajkaju poželim da svi pocrkaju, da ih polijem benzinom i zapalim da jednom i zauvijek nestanu s lica zemlje, sa lica zemlje koju su branili od koga? Od mog malog Darijana na ljuljačci dok sunce blista, lagani vjetar lijepo njiše latice kruške, trava koja je mokra od jutarnje kiše i moje dijete koje pada bez pola lica na travu, u cvijeće, u zaborav. Moj dječak je zaslužio više od vojnika. Od vojske. Ja sam zaslužila više. Dok sam čekala svog muža iz vojske nisam slutila da on dolazi iz vojske koja će ubiti naše dijete, da je i moj muž jedan od njih. Tako sam ga vidjela godinama nakon svega. I kad smo se rastali i kad sam otišla u Švedsku. I kad mi je slao pisma ja sam ih bacala u smeće. Došao je bez noge. Zapravo nije došao, donjeli su ga meni na grbaču, na brigu i na skrb. Ratni vojni invalid sa svim počastima i na kraju sa penzijom od 300KM…
Nije to više bio moj Emir. Nisam ja bila njegova žena više. Izgovorio je moje ime milion puta dok me dirao po licu ali to više nisam bila ja. Nije to bila njegova djevojka, žena ni majka našeg mrtvog sina. On se igrao vojnika dok sam ja zatrpavala zemljom naše dijete, on je pucao da mene obrani, da me spasi i da oslobodi naš grad ali nije uspio. On je bio tako hrabar sa svojim igračkama, u rovovima, u blatu i prljavštini sa drugovima koji ginu za viši cilj, za veće dobro, za našu zemlju. On je heroj u ulici, ja sam samo žena koja je izgubila sina. Sina kojeg je on trebao da spasi. Kad si toliki heroj i borac zašto nam je dijete mrtvo pitala sam ga. Zašto? Gdje su sad svi tvoji drugovi? Na birou, ispred Vlade štrajkaju, piju, vrijeme ih je zaboravilo i nitko ih ne poštuje. Gdje je naš sin kojeg si ti i takvi poput tebe ubili? Za mene je moj muž postao ubojica mog djeteta ništa više. Nisi me branio, niste nikoga branili, samo ste bili jadne i bijedne budale u rukama muškaraca koji su sjedili u foteljama, pili skupa pića i unajmljivali kurve dok ste vi silovali seljanke, zarobljenice i nevine žene. To ste vi. To sam mu i rekla. Dječaci koji su se igrali i čija je igra sad zauvijek završena. Ali ne brini dolaze nove generacije, još žednije krvi, moći i osjećaja snage koju samo oružje može da pruži. Dječaci uvijek rade iste stvari. Glupi su. Emire ti si glup. Nemaš noge, nemaš novca, nemaš dijete i nemaš više svoju ženu a zemlja koju si branio-Pogledaj je. Otvorila sam mu prozor i ugledao je tornjeve koje su podigli u Sarajevu ratni profiteri, vile koje su se sagradile u komšiluku, auta koja voze tatini sinovi i vrijeme koje se diglo iz pepela rata. Nemaš ništa. Rekla sam mu to konačno. Bio si samo dječak sa puškom ništa više. Nisi heroj. Budala si. Ja sam heroj.
Jer dok si se ti igrao i branio zemlju ja sam izašla to jutro i vidjela svog sina na travi, mislila sam da je samo pao sa ljuljačke nisam vidjela da nema pola lica, prišla sam i okrenula ga, meso je bilo kao otrgano sa kostiju, kao da ga je zvijer rastrgala, pola lica mu je falilo, a jedno oko me gledalo, plavo oko koje je počelo da klizi iz lobanje, učinilo mi se da me vidi. A onda sam tek vidjela krv, mozak, zubiće, čak sam uspjela da vidim i dva mala zuba koja su počela da izbijaju, mliječni zubi su mi upravo ispali, ti to ne znaš jer si bio u ratu. Branio si mene i našeg sina jel tako? E vidiš nisi uspio. A onda se krv cijedila niz moje ruke, do lakta kad sam ga zagrlila ispod kruške, grlila sam ga tako snažno, bio je tako mek, topal, nježan, u grudima mi je bila vatra koja je jača od bilo koje vatre koju vaše vojničke igračke mogu napraviti, razlio se po meni, po mojim grudima iz kojih je teklo moje majčinsko mlijeko kad sam ga rodila, sad je po njima tekla krv sina kojeg je izgubila. To je rat Emire. Rat nije ideal. Nije ideja. Nije rat film. To je rat. Nisi ti bio u ratu nijedan od vas nije bio u ratu. Vi ste bili na igralištu gdje su vas poslali, na linijama gdje ste stajali, na mjestima koja nemaju veze s vama i vašim životima. Nisi ti vidio rat i pravo lice rata Emire. Nisi vidio svog sina, vidio si mu samo spomenik, malo ime i prezime i godine. Za tebe sam ja samo žena koja je čekala, sjedila, pila kafu možda, tračala, spavala mirno na dušeku u podrumu i usput sahranila sina. Nisam ja nikad pucala, nisam bacila bombu, ubila čovjeka. Ne. Ja nisam pravi heroj. Ta titula i orden pripada samo tebi i sličnima poput tebe. Na kraju ste dobili sjajne igračke-Značke, dobili ste sjajne igračke a izgubili prste, noge, oči, razum i djecu. Ali držite ponosno te igračke kao dječaci trofeje. Vi ste ipak netko i nešto u tom ratu. Žene poput mene su nebitne, ne postoje, nemaju orden, ne dobiju pažnju, nemaju penziju i nisu bile na kraju krajeva u ratu. Ne. Jednog dana će se sve to ponoviti ali ja neću biti tu. Pitaš se zašto nisam rodila novo dijete? Sjećaš se kad si bio na rehabilitaciji u Sloveniji, kad si bio u lošem stanju i na drugoj operaciji? Posjetila sam te prije toga jer ti je bilo dobro, spavali smo zajedno, a onda si otišao na operaciju i bio si godinu dana u Sloveniji a ja sam se morala vratiti da brinem o svojima jer mi je i majka umrla u međuvremenu. Dok sam bila na selu shvatila sam da nosim novo dijete. Moj otac je seljak čitav život, vodila sam brigu o njemu zajedno sa ostalom familijom i čekala da nam se kuća popravi jer su se dječaci igrali i sa raketama malo po komšiluku pa smo ostali bez gornjeg sprata. Nosila sam tvoje dijete. Nisam mogla da odem na abortus. Jedno vrijeme sam mislila kako će novo dijete biti naš novi početak, to je bilo jako kratko, nitko nije znao da sam trudna, nitko. Cijelu godinu sam bila na selu, čuvala tatine životinje, sređivala kuću, on je bio toliko dalek i kad je vidio da sam trudna mislio je da i ti znaš, da je sve normalno s nama, da sam ja normalna. Moj otac je bio poput tebe. Nabrajao je svaki dan koliko su mu odnijeli mesa, sira, pokrali frižidere, kokoši, koze, ovce i zapalili štalu. Mrtvu majku nije ni spomenuo. Kad je došlo vrijeme da se porodim sama sam legla i našla snage da to uradim, mogu to žene same, vjeruj mi. Moja majka je mene porodila sama na kraju krajeva, uvijek mi je pričala o tome. Otišla je po vodu na bunar i legla jer je osjetila bolove, nije nikoga ni mogla pozvati, savila je haljinu ispod sebe i postavila šal između noga i porodila me za manje od dva i po sata. Moj porod je trajao duže, mislila sam da ću umrijeti ali nisam. Do jutra je sve bilo gotovo. Imao si sina. Novog sina. Kad je proplakao vidjela sam Darijana. Gledala sam ga, bio je tako krvav, sluzav i malen, zaboravila sam na sve, vrijeme je stalo za mene i njega. Imala sam nagradu za sve ono što sam prošla, konačno, sama sa Darijanom ponovo, majka i sin. On je bio tako malen, nevin, čist, kao štruca hljeba, mali dječak i samo sam ga držala u to jutro i ležala, ležala sam tako mirno, tako lijepo, sve je bilo mokro oko nas, ja sam bila tako slaba, i plakao je, vrištao je, iz mene je ponovo tekao život, mlijeko, snaga…Ali dok sam ga grlila vidjela sam samo Darijana. Grlila sam ga tako jako jer sam samo Darijana vidjela u svojim mislima, rat, krv, prazninu i gubitak i grlila sam ga dok nije prestao plakati, dok nije zauvijek ostao u mom zagrljaju, zaustavila sam vrijeme sa njim. Vratila sam ga. Darijan mi se vratio ponovo i samo sam to trebala. Taj osjećaj da nije sve završilo ispod one kruške i ljuljačke koja cvili kao violina. Nisam htjela da ode od mene, iz mog zagrljaja nikad više, nisam htjela da bude dječak, da ide u rat sutra sa drugim dječacima, da bude poput tebe i da uzme nekoj majci njenog dječaka. Nisam ga pustila da ode od mene dok nisam bila sigurna da će ostati zauvijek u mom zagrljaju…E to je rat. To on radi ljudima. Tebi i meni i našim dječacima. Dječacima kojih više nema. I našem dječaku kojeg više nema. Ostavljam te. Idem. Budi sretan u zemlji koju si branio. Tvoja je… Zaslužio si je.
Vojni rok. Obavezna služba. Obavijest za sve momke, mladiće i muškarce. Vojska. Red i disciplina. Vojska će od svih nas dječaka napraviti muškarce. Prave muškarce. Muškarce koji znaju kako se ponašati, kako braniti prave vrijednosti, svoju zemlju, nemoćne, stare, žene i djecu…
Smiješno je to znate. Kad se sjetim Jugoslavije i kad su mlade djevojke čekale da se njihovi mladići vrate iz vojske, kad su dolazili ošišani, ozbiljni, spremni za ženidbu, posao i za moguću obranu zemlje od zlih vanjskih sila. Nikad nisam pomislila da će ta ista vojska razoriti zemlju koju je trebala braniti. Da će vojnici silovati, klati, ubijati, i da će snajperista, vojnik koji je obučen da brani i štiti ubiti moje dijete od sedam godina u dvorištu pored kruške gdje se igrao. Bila sam u podrumu kad se to desilo. Jednostavno je ostao bez pola lica, moj mali Darijan je ležao na zemlji dok se ljuljačka i dalje njihala i cvilila kao violina, tišina je vladala cijelim komšilukom i nitko nije slutio da je to moguće. Da je zaista moguće to vidjeti, dodirnuti i osjetiti svojim vlastitim bićem i tijelom. Jer kad su postavljali barikade na ulazima svi su govorili da će to trajati par dana, dok su autobusi išli iz grada, svi su bili nervozni ali kao da idu na prisilan odmor, nitko nije slutio ni znao za zlo. Za sve neviđeno što će desiti u Sarajevu kad se kapije zatvore, da će zauvijek nestati Stari Most u Mostaru, avenije sa drvoredima biti uništene a kuće spaljene i opljačkane. Jer svi su u našim mladićima vidjeli muškarce. Muškarce koji su ozbiljni ljudi nakon vojske, pravi ljudi, hrabri, časni, pošteni i spremni da daju život za svoju braću i sestre-Za Jugoslaviju. Ali upravo se Jugoslavija raspala. Nitko to nije znao. Nitko nije pretpostavljao da će se vojska sama protiv sebe okrenuti kao bolest koja napada organizam koji je drži u životu. Bili smo ujedinjeni u svemu a ja sam bila obična djevojka koja je čekala kao i milion drugih djevojaka svog Emira da se vrati iz vojske. Udala sam se za njega, radila sam kao kuharica a on kao automehaničar i sa tim poslovima smo živjeli jako lijepo, normalno, na jednom brdu smo napravili kuću s pogledom na Sarajevo i život je tek počeo za nas. Kad se zapucalo. Ima ta rečenica u našem prokletom narodu. Baš ta rečenica kao kletva i slutnja. ”Kad se zapucalo” nitko nije bio istinski svjestan krvi, mesa, crijeva, mozga na ulicama, komada tijela u kamionima, smrada leševa koje jedu psi lutalice, mrtvih beba u podrumima gdje su se porađale žene dok su bombe padale oko Grbavice. Za ljude je pucanj bio simbol vjenčanja, lova, upozorenja ili nešto slično. Za ljude u Jugoslaviji zvuk pucnja nije bio simbol krvi, krvi koja teče niz ulicu, niz kožu, niz rijeku… Ne. Nitko to nije učio u vojsci naše male dječake koji su uzeli puške, bombe, pištolje i noževe za klanje neprijatelja. A tko su bili neprijatelji? Isti oni koji su bili u istoj vojsci kao i oni sami. Dječaci su glupi. Ne razmišljaju. Nisu imali pameti. Nekima je bilo zabavno, sigurno jeste. Uvjerena sam da jeste. Mislim da je taj osjećaj moći najveći na svijetu za jednog dječaka-Imati tuđi život u svojoj ruci a onda ga iz prostog hira-Oduzeti.
Dečki se samo igraju. Sada sam uvjerena u to. Oni su se igrali rata. A političari mirno sjedili i gledali. Davali izjave, vodili rasprave na lijepim poliranim stolovima, sipali sebi piće, bili u vojničkim uniformama ali čistim uniformama bez krvi, bez blata, zaraze, gangrene i smrada. Oni su bili u uniformama za javnost. Nisu čak ni ubili nikoga fizički, samo su raspravljali, taktizirali, vodili rasprave i odgađali rješenja jer toliko je teško zaustaviti jedan rat kad on konačno krene i kad se otvore mogućnosti koje jedan rat pruža. Dok se dječaci igraju velikih sa bombama, puškama i ostalim igračkama pametni muškarci grabe novac, kapital koji se slijeva, pomoć koja stiže iz kulturnog svijeta i grade sebi budućnost na prošlosti mrtvih dječaka.
Moje dijete je ubijeno dok se ljuljalo na ljuljačci iza kuće. Metak mu je raznio pola glave, vjerovatno je probio prvo oko ili njegovu malu bijelu jagodicu na licu, zubići su mu ležali na betonu i zemlji a tek kasnije sam pronašla jedan mali zub zabijen u stablo kruške, kad mu je raznesena mala glavica, pao je na zemlju i nisam odmah vidjela lokvu krvi, samo sam čula taj zvuk, čudan zvuk violine, žice koja škripi, ljuljačke koja je usporila, neki zvuk jeze i strave. I imala sam čudan osjećaj, sjedila sam i heklala, čekala vijesti od komšinice, nije bilo struje, nije bilo vode, sve sam dobivala od komšinice Marije koja je bila u istoj situaciji ali njen stariji muž je bio nepokretan i ostali su u naselju i čekali kao svi ostali, čekali kraj. Čekali…
Kad je zapucalo. Kad je ispaljen taj prvi metak nitko nije posebno obraćao pažnju. Nije to bio ničiji metak. Dečki se samo malo igraju vojnika. Neće valjda zaista ubiti nekoga? Pa to su naši momci. Momci koje smo čekale dvije godine, slale djevojačka pisma, suze i fotografije samo za njih. To su zdravi, snažni i pametni momci. Pravi muškarci koji znaju da odluče, da budu pametni, da odaberu život. Nisu. Nijedan izgovor mi nije dovoljno dobar. Nema logike. Ja sam majka djeteta koje je upucano u glavu dok se ljuljalo na drvetu nedužno, nedirnuto, nevino. Ne zanima me ništa zbog čega se ratovalo, zbog kojeg cilja, tko je kriv, tko je počeo, tko je odgovoran. Ne zanima me. Ne želim da slušam. Jer dječaci i danas pričaju o tome tko je počeo. I zaboravili su tako brzo da je metak više od igračke za dječake. Metak ubija dječake. Nitko im nije rekao šta metak radi jednoj osobi zaista. Nije u vojsci bitno koliko štete može jedan metak napraviti nekome, već kako držati oružje, staviti metak u ležište i pogoditi metu. Metu. Moj dječak je bio nečija meta. Od velike vrijednosti. Dijete koje se ljulja na ljuljačci u dvorištu sa narcisima, jorgovanom i zelenom travom. Ispod prelijepe kruške, plavokosi dječak se ljuljao a neki drugi momak je to vidio kroz svoj snajper, svoje moćno oružje, napunjeno, spremno, naciljano, sve je vidio taj dečko koji je ubio mog dječaka. Čak sam uvjerena da mu se digao kurac na samu pomisao koliko je moćan, koliku moć je dobio sa svojom igračkom, morao je probati, sigurna sam da je morao probati kakav je osjećaj oduzeti život, to je želja, znatiželja, poriv kojem je teško odoljeti kad si dječak sa puškom. Morao mu se dići u gaćama na svu tu moć koju ima. Kao da je Bog. Jer samo Bog ima pravo da uzme i da život. Čovjek ima samo izbor da oduzme i da život. Naši dječaci iz vojske su napravili svoje izbore. I danas vjerujem kako je sigurno svršio u svojoj uniformi dok je promatrao kao pedofil mog Darijana kako se naivno ljulja na svojoj drvenoj ljuljačci, kako ga gleda sa velikom pažnjom kao plijen, kako mu se od uzbuđenja cijede graške znoja na čelu, pored očiju dok drži prst na obaraču, na svom izboru a onda za kraj, za savršen kraj bez ikakvih posljedica samo pritisne i to je sve. Ne stigne da vidi ništa drugo osim pada dječaka, nema detalja, nema malih bijelih zubića, mozga na travi, oka koje je ispalo iz lobanje i kako ptičice i dalje cvrkuću jer ne znaju da se desilo nešto loše. Ali sigurna sam da je i mene vidio kad sam izašla u dvorište ali nije me ubio. Ne. Nije to on htio. Bilo bi prelako. Ne bi uživao u mojoj panici, gledao me kao kroz ključaonicu svoje perverzne dječačke igračke i uživao u mojim pokretima, mom izrazu lica, promatrao me kako plačem ali nije me ubio. Jer bi igra za vojnika izgubila smisao. Poput mačke koja miša drži u ćošku ali ne ubija ga jer joj je zabavno kad se koprca.
I više mu nisam bila zanimljiva. Vojska je takva. Nisu svi vojnici takvi ali ja samo pišem o tome kako je bilo meni u ratu. ”Kad se zapucalo” to je bio moj osobni metak. Moj metak. Svi dobiju svoj metak u ratu. Na ovaj ili onaj način. A vojska dobije govna kad se rat završi, dobije prednost na redu za lijekove, malu ili nikakvu penziju, i ljudi pljuju na njih. Ja pljujem na ratne vojne invalide jer u svakom do njih vidim dječaka koji je ubio mog dječaka. U igri. U borbi za ideale. Kad ih vidim kako štrajkaju poželim da svi pocrkaju, da ih polijem benzinom i zapalim da jednom i zauvijek nestanu s lica zemlje, sa lica zemlje koju su branili od koga? Od mog malog Darijana na ljuljačci dok sunce blista, lagani vjetar lijepo njiše latice kruške, trava koja je mokra od jutarnje kiše i moje dijete koje pada bez pola lica na travu, u cvijeće, u zaborav. Moj dječak je zaslužio više od vojnika. Od vojske. Ja sam zaslužila više. Dok sam čekala svog muža iz vojske nisam slutila da on dolazi iz vojske koja će ubiti naše dijete, da je i moj muž jedan od njih. Tako sam ga vidjela godinama nakon svega. I kad smo se rastali i kad sam otišla u Švedsku. I kad mi je slao pisma ja sam ih bacala u smeće. Došao je bez noge. Zapravo nije došao, donjeli su ga meni na grbaču, na brigu i na skrb. Ratni vojni invalid sa svim počastima i na kraju sa penzijom od 300KM…
Nije to više bio moj Emir. Nisam ja bila njegova žena više. Izgovorio je moje ime milion puta dok me dirao po licu ali to više nisam bila ja. Nije to bila njegova djevojka, žena ni majka našeg mrtvog sina. On se igrao vojnika dok sam ja zatrpavala zemljom naše dijete, on je pucao da mene obrani, da me spasi i da oslobodi naš grad ali nije uspio. On je bio tako hrabar sa svojim igračkama, u rovovima, u blatu i prljavštini sa drugovima koji ginu za viši cilj, za veće dobro, za našu zemlju. On je heroj u ulici, ja sam samo žena koja je izgubila sina. Sina kojeg je on trebao da spasi. Kad si toliki heroj i borac zašto nam je dijete mrtvo pitala sam ga. Zašto? Gdje su sad svi tvoji drugovi? Na birou, ispred Vlade štrajkaju, piju, vrijeme ih je zaboravilo i nitko ih ne poštuje. Gdje je naš sin kojeg si ti i takvi poput tebe ubili? Za mene je moj muž postao ubojica mog djeteta ništa više. Nisi me branio, niste nikoga branili, samo ste bili jadne i bijedne budale u rukama muškaraca koji su sjedili u foteljama, pili skupa pića i unajmljivali kurve dok ste vi silovali seljanke, zarobljenice i nevine žene. To ste vi. To sam mu i rekla. Dječaci koji su se igrali i čija je igra sad zauvijek završena. Ali ne brini dolaze nove generacije, još žednije krvi, moći i osjećaja snage koju samo oružje može da pruži. Dječaci uvijek rade iste stvari. Glupi su. Emire ti si glup. Nemaš noge, nemaš novca, nemaš dijete i nemaš više svoju ženu a zemlja koju si branio-Pogledaj je. Otvorila sam mu prozor i ugledao je tornjeve koje su podigli u Sarajevu ratni profiteri, vile koje su se sagradile u komšiluku, auta koja voze tatini sinovi i vrijeme koje se diglo iz pepela rata. Nemaš ništa. Rekla sam mu to konačno. Bio si samo dječak sa puškom ništa više. Nisi heroj. Budala si. Ja sam heroj.
Jer dok si se ti igrao i branio zemlju ja sam izašla to jutro i vidjela svog sina na travi, mislila sam da je samo pao sa ljuljačke nisam vidjela da nema pola lica, prišla sam i okrenula ga, meso je bilo kao otrgano sa kostiju, kao da ga je zvijer rastrgala, pola lica mu je falilo, a jedno oko me gledalo, plavo oko koje je počelo da klizi iz lobanje, učinilo mi se da me vidi. A onda sam tek vidjela krv, mozak, zubiće, čak sam uspjela da vidim i dva mala zuba koja su počela da izbijaju, mliječni zubi su mi upravo ispali, ti to ne znaš jer si bio u ratu. Branio si mene i našeg sina jel tako? E vidiš nisi uspio. A onda se krv cijedila niz moje ruke, do lakta kad sam ga zagrlila ispod kruške, grlila sam ga tako snažno, bio je tako mek, topal, nježan, u grudima mi je bila vatra koja je jača od bilo koje vatre koju vaše vojničke igračke mogu napraviti, razlio se po meni, po mojim grudima iz kojih je teklo moje majčinsko mlijeko kad sam ga rodila, sad je po njima tekla krv sina kojeg je izgubila. To je rat Emire. Rat nije ideal. Nije ideja. Nije rat film. To je rat. Nisi ti bio u ratu nijedan od vas nije bio u ratu. Vi ste bili na igralištu gdje su vas poslali, na linijama gdje ste stajali, na mjestima koja nemaju veze s vama i vašim životima. Nisi ti vidio rat i pravo lice rata Emire. Nisi vidio svog sina, vidio si mu samo spomenik, malo ime i prezime i godine. Za tebe sam ja samo žena koja je čekala, sjedila, pila kafu možda, tračala, spavala mirno na dušeku u podrumu i usput sahranila sina. Nisam ja nikad pucala, nisam bacila bombu, ubila čovjeka. Ne. Ja nisam pravi heroj. Ta titula i orden pripada samo tebi i sličnima poput tebe. Na kraju ste dobili sjajne igračke-Značke, dobili ste sjajne igračke a izgubili prste, noge, oči, razum i djecu. Ali držite ponosno te igračke kao dječaci trofeje. Vi ste ipak netko i nešto u tom ratu. Žene poput mene su nebitne, ne postoje, nemaju orden, ne dobiju pažnju, nemaju penziju i nisu bile na kraju krajeva u ratu. Ne. Jednog dana će se sve to ponoviti ali ja neću biti tu. Pitaš se zašto nisam rodila novo dijete? Sjećaš se kad si bio na rehabilitaciji u Sloveniji, kad si bio u lošem stanju i na drugoj operaciji? Posjetila sam te prije toga jer ti je bilo dobro, spavali smo zajedno, a onda si otišao na operaciju i bio si godinu dana u Sloveniji a ja sam se morala vratiti da brinem o svojima jer mi je i majka umrla u međuvremenu. Dok sam bila na selu shvatila sam da nosim novo dijete. Moj otac je seljak čitav život, vodila sam brigu o njemu zajedno sa ostalom familijom i čekala da nam se kuća popravi jer su se dječaci igrali i sa raketama malo po komšiluku pa smo ostali bez gornjeg sprata. Nosila sam tvoje dijete. Nisam mogla da odem na abortus. Jedno vrijeme sam mislila kako će novo dijete biti naš novi početak, to je bilo jako kratko, nitko nije znao da sam trudna, nitko. Cijelu godinu sam bila na selu, čuvala tatine životinje, sređivala kuću, on je bio toliko dalek i kad je vidio da sam trudna mislio je da i ti znaš, da je sve normalno s nama, da sam ja normalna. Moj otac je bio poput tebe. Nabrajao je svaki dan koliko su mu odnijeli mesa, sira, pokrali frižidere, kokoši, koze, ovce i zapalili štalu. Mrtvu majku nije ni spomenuo. Kad je došlo vrijeme da se porodim sama sam legla i našla snage da to uradim, mogu to žene same, vjeruj mi. Moja majka je mene porodila sama na kraju krajeva, uvijek mi je pričala o tome. Otišla je po vodu na bunar i legla jer je osjetila bolove, nije nikoga ni mogla pozvati, savila je haljinu ispod sebe i postavila šal između noga i porodila me za manje od dva i po sata. Moj porod je trajao duže, mislila sam da ću umrijeti ali nisam. Do jutra je sve bilo gotovo. Imao si sina. Novog sina. Kad je proplakao vidjela sam Darijana. Gledala sam ga, bio je tako krvav, sluzav i malen, zaboravila sam na sve, vrijeme je stalo za mene i njega. Imala sam nagradu za sve ono što sam prošla, konačno, sama sa Darijanom ponovo, majka i sin. On je bio tako malen, nevin, čist, kao štruca hljeba, mali dječak i samo sam ga držala u to jutro i ležala, ležala sam tako mirno, tako lijepo, sve je bilo mokro oko nas, ja sam bila tako slaba, i plakao je, vrištao je, iz mene je ponovo tekao život, mlijeko, snaga…Ali dok sam ga grlila vidjela sam samo Darijana. Grlila sam ga tako jako jer sam samo Darijana vidjela u svojim mislima, rat, krv, prazninu i gubitak i grlila sam ga dok nije prestao plakati, dok nije zauvijek ostao u mom zagrljaju, zaustavila sam vrijeme sa njim. Vratila sam ga. Darijan mi se vratio ponovo i samo sam to trebala. Taj osjećaj da nije sve završilo ispod one kruške i ljuljačke koja cvili kao violina. Nisam htjela da ode od mene, iz mog zagrljaja nikad više, nisam htjela da bude dječak, da ide u rat sutra sa drugim dječacima, da bude poput tebe i da uzme nekoj majci njenog dječaka. Nisam ga pustila da ode od mene dok nisam bila sigurna da će ostati zauvijek u mom zagrljaju…E to je rat. To on radi ljudima. Tebi i meni i našim dječacima. Dječacima kojih više nema. I našem dječaku kojeg više nema. Ostavljam te. Idem. Budi sretan u zemlji koju si branio. Tvoja je… Zaslužio si je.