Živjeti u konstitutivnoj BiH znači da među prijateljima imaš barem jednog koji misli da je jedino rješenje da nastavimo ondje gdje su dejtonski potpisi završili. Isto tako, znači da imaš jednog kojem je to teška tema i uopće ga ne zanima i jednog koji je veliki jugonostalgičar. Jedna mala digresija i alternativno pojašnjenje konstitutivnosti u BiH, naime, ne žive ovdje tri nacije, nego tri mentaliteta, upravo ova koja su navedena redak ranije.
Nije meni, gospodo krmci od sto kila i sto hiljada u kešu, uopće problem to što vi zveckate oružjem koje nemate, što se dičite podrškom svjetskih sila koju nemate. Ne smeta meni ni to što vas lični vozač svako jutro sačeka ispred vile i vozi na posao gdje ništa ne radite, maltretirate novinare i javnost, ponašate se kao ekskurzija u kafani. Nije ni veliki problem što su na sumnjiv način privatizirane javne firme i njihova imovina. Nemogućnost konačnog bankrota jedne države je dokazana na primjeru Grčke, pa će neka Merkelica upumpati novac i u BiH i spasiti monetarni sistem i kao u lošem holivudskom filmu zavrtiti jezgro. Samo vi, nas je 4 miliona, a ako vas par stotina može uništiti i pokrasti ono što rade 4 miliona i ako su 4 miliona dovoljno lijena da ih vi možete u crno zaviti, onda dođavola sve…nije neka grehota.
Međutim, ono što mi smeta, što me užasno boli je činjenica da ću ja, sin nečiji, i u rovu neko sa mnom, opet nečiji sin, jesti blato, kopati tranše i goloruk jurišati na komšiju, koji je, pazi, krvoločan, nije uopće pod uticajem ovga što s mojim sjedi za stolom i jede masno po Ženevi dok se mi igramo odbojke na tri seta i to kašikarama. Smeta mi što ćemo mi, djeca, i naša djeca, potrošiti mladost, potrošiti osmijeh za vaše fotelje, vaše vile, imanja kraj Vrbasa i livade na Poljinama. Smeta mi što bi opet ginuli heroji ulica, mangupi iz tramvaja, pjesnici iz gimnazije, karatisti, olimpijci, umjetnici, ginula bi mladost, nestajao bi život i, po ko zna koji put, ogrnuo bi se krvavi Balkan čohom tuge i prokletstva… Samo da vam kažemo da neće moći i da to stvarno ne želimo, nećemo da za 10 godina opet strepimo hoćemo li imati tri marke da platimo djevojci i sebi kafu, dok vaši sinovi, koji su ginuli noseći vreće novca po inostranstvu, vozaju najnovija auta, ubijaju nedužne ljude po ulici uslijed izliva tatine fotelje u mozak. Izvinite, možda vam je malo nelogično, ali meni je mati dala 3 imena kad sam se rodio…
Ja sam Rade Aleksić, otac mladića koji je branio prijatelja, branio prijatelja, pa ga ti, “njegovi”, patrioti, domoljubi, borci za pravu stvar ubili jer htjede sačuvati “baliju”…
Ja sam Munira Subašić, majka sinova koji su strijeljani svezanih ruku, svirepo ubijeni, ostaše uskraćeni za mladost, za ludost, da se zamaraju kako će platiti kaficu djevojci i sebi…
Ja sam Kata Šoljić, majka četiri sina, četiri domobrana, bijela viteza koji poginuše braneći tuđu ideju o domovini, umjesto da, tako bijeli, pronose svoju ljepotu i pamet bjelosvjetskim sokacima…
Ja sam čovjek koji nije spreman ratovati, nisam spreman ponijeti još tri imena, previše bi bilo… Čak i ako se vi ne slažete da bi bilo previše, evo da vam ja kažem, mi vam nećemo plaćati odijela za sastanke po ženevskim hotelima, nećemo plaćati vaš pogled na ženevsko jezero, jer ako vi gledate u ženevsko jezero, to znači da se mi ovdje davimo u jezeru krvi. Dosta majku mu, nećemo. Atife ti sebi kupi ranac, Milorade paradiraj slobodno, neka ti je sa srećom, Dragane, ohladi malo, nisi ti taj…
Izvinite, ali jedini rat na koji ja pristajem je onaj između mene i zelenooke djevojčice iz drugog plemena oko toga, gdje ćemo večeras na večeru i koji ćemo film gledati poslije klope.
Slika: Warriors aka Peackeepers