Mi smo dvoentitetska porodica sa stanom u jednom, a kućom u drugom entitetu. Božićne dane svi provodimo u ovom koji danas slavi, bez obzira odakle su nam lične karte. Na televizoru anketirani prolaznik poručuje „Volim Republiku Srpsku!“.
Sklanjam suđe sa stola i razmišljam o toj izjavi. Volim Republiku Srpsku…
Ja volim Sarajevo jednako kao Semberiju. Volim sve dijelove Federacije, ali nikada neću osjetiti potrebu da kažem „Volim Federaciju Bosne i Hercegovine“ ili „Volim Republiku Srpsku“, ili „Volim Brčko distrikt“.
Nisam zatvorenik, ptica u kavezu, koja nikad ne kaže „volim svoje nebo“ ili „volim svoje sunce“, već „volim svoju ćeliju“, volim svoju „Republiku Ćelija-Menza-Prostor za rekreaciju“. To što smatram svojim, pa makar i izgubljenim, kao što Srbi smatraju Kosovo, to nije nijedna od ovih novokomponovanih geopolitičkih odrednica, već neki prostor iz moje dječije glave koji me oduvijek činio prevelikim kozmopolitom za tako skučene ljubavi.
Kako ja to razmišljam, tako tata, ugodno zavaljen na trosjedu, zamišljeno progovara:
– A što on „voli Republiku Srpsku“?
Ajme, što me oduševilo kad sam skontala da o istom razmišljamo!
I isto razmišljamo, jer što je dalje govorio kao da je iz moje glave stizalo. Tako reče nešto kao „što ja ne volim“ ili „kako ja to nikad ne bih tako rekao“…na što odgovara mama:
– Pa jesi li ti musliman?
Aha! – skočih kao inspektor Kluzo – Upravo o tome je riječ! …Da li je to pitanje ljubavi, ili samo pitanje jesi li hrvat, musliman ili srbin?
Otišla sam ubrzo, dok je tata mami govorio kako on, na primjer, voli Topsfield u Masačusetsu, zato što je tamo njegov sin kupio lijepo imanje, i da li to znači da je on američki patriota a manje srbin…
Nedavno se čujem sa Amelom, i bila je slična priča o značenju popularnih riječi, kad sam joj rekla: „zamisli da nekom pričam o tebi i kažem moja prijateljica Amela, Bošnjakinja,…“ pa smo prasnule u smijeh, nezamislivo nam. Ne bih voljela da me neko predstavlja tako što će reći ime, pa „Srpkinja“. Ta odrednica je vrlo rijetko potrebna, a kad postane potrebna ili odlučujuća, onda znaš da su loša vremena. Kad postaneš čestica nekog etnosa, postaješ crna statistika, primalac minimalca, tražioc azila, socijalni slučaj, izbjeglica. Nacionalni ponos i patriotizam treba da žive u njegovanju kulturnih dostignuća i naslijeđa, sve ostalo je globalna tržnica na kojoj ili završavaš posao ili si sredstvo plaćanja. Nacionalne, vjerske i ostale popularne razlike nestaju na iole ozbiljnijim planovima djelovanja, jer ljudi sarađuju, pregovaraju, trguju oduvijek i zauvijek, osim u slučaju osamljenih amazonskih zajednica.
Nema slobode u izolaciji. Izolacije su uvijek inkubatori, neka mirna programirana mjesta sa kontrolisanim uslovima u kojima klija šta posiješ, koje podgrijevaš i prihranjuješ po potrebi, nikakvo slobodarstvo, razmjena i uopšte kapiranje vota hek iz going on van moje avlije, ništa nije moguće u izolaciji.
Da skratim…dakle, glede ove priče sa voljenjem Republike Srpske, svako identifikovanje sa malim, ograničenim i kontroverznim je daleko štetnije od poistovjećivanja sa univerzalnim, neograničenim i opštekorisnim.