Mi smo u ovoj zemlji prokleti da volimo. Srca su nam jaka, kamena i kršna, duše su nam preslikana brda u koja se zagledavamo čim po prvi put otvorimo oči. A oči… Oči su nam duboka mora dizajnirana da se prelijevaju, suprotno svojoj prirodi. Suza nam je blizu guzice, tako se to nepjesnički kaže, i lako zaplačemo, lako se raspadnemo. Ovdje je tako lako iz suza prebaciti na smijeh i obrnuto, prosuti nekoliko slanih kapi usred neke nimalo tužne priče. Od tog lakog raspada, još lakše rastemo, i uvijek smo negdje u sredini između to dvoje.
Mi smo u ovoj zemlji prokleti da nam je stalo. Uvijek smo glasni o onome što je nepravedno, a uvijek tihi kad se to događa nama. Za nekog drugog tko trpi tegobu života vikat ćemo, zvati televizijske emisije da istražuju, kopati po dokazima kako bi pravda napokon isplivala gore. A pravda slijepa, jadna, i pomalo mrtva svugdje, a osobito ovdje. Navikla na ravnicu pa se teško penje po drači. Ovdje joj već godinama posjećujemo grob i nosimo karanfile, ali svaki put se nadamo da će isplivati. Nama nikad nije ništa, dobro je, šuti, ne daj Bože gore, izdevero je Mujo svašta pa će i ovo. Prokleti smo da nam je stalo do drugih više nego do sebe, pa ćemo poput pravde zavezati oči i kajati se onda što pravdi, kao nama, toliko stalo nije.
Ovdje smo prokleti na naježenja. Dižu nam se dlačice na rukama, nogama, licu i glavi kad osjetimo miris lipa, kad ugledamo ptice kako se vraćaju svom najdražem jugu, kad bura ošamari po licima, rijeka kad zažubori dok prolazimo. Stresemo se od dragosti kad sunce ujutro poškaklje po kapcima, kad u tuđini čujemo da je Mostar vječno mlad i da je Sarajevo gdje je nekad bilo. Ma naježimo se i kad čujemo da nema ništa kontra Splita, da ona danas dolazi iz Zagreba i da se zna za onaj grad što se Beograd zove. Prokleti smo na naježenja na sve ono što je barem jednu noć bilo naše i zbog čega ne pamtimo granice, samo ljude s kojima smo ih poništavali.
I onda me pitaš što, kad svi normalni i zdravi idu, ja ostajem? Podsjećaš me na razloge kako je svugdje negdje bolje, ljepše, mirnije, pravednije.
Jeste, znam. Ali kad sam prokleta da volim, da mi je stalo i da se naježim svaki put kad se s Kobilovače ili Žovnice spuštam u ovaj bunar gdje su kontradiktornosti vrhovni vladari. Odakle mi se danima bježi i čim odem, izvrnem glavu naopako gledajući za onim putem što vodi nazad, uvijek neumorno bacajući mrvice kruha k'o Ivica i Marica da se znam vratiti. Jer ovdje dobro je, šuti, ne daj Bože gore, izdevero je Mujo svašta. Jer ovdje, kao nigdje više u svemiru, postoji ta okrutna nepravednost – da si osuđen na najljepša i najtoplija prokletstva na svijetu.
FB: Ogledalo duše