Stajala sam leđima okrenuta prema njenom krevetu. Prebirem u glavi raspored za još jedan dan.
“Mama”, začuh tihi glas..
Opet mi se priviđa. Pet godina želim čuti samo tu jednu riječ, jednu jedinu riječ, da izleti, da prijeđe preko njenih usana, da me ozvaniči, ozakoni, pečatira.
“Mama”, ovaj put zvuk njenog glasa proparao je ledenu tišinu sobe.
Okrenem se onako sleđena, nespremna da budem mama. Ja jesam mama, ali me nitko ne zove tako.
“Tara, dušo, što si rekla?.”
“Mama”..
Zgrabim je onako krhku i nježnu, vrtim svoj mali svijet, vrti se plavičasta soba naših uspomena kroz zvukove najljepše pjesme, zavrtila se sva lipanjska jutara, lipanjske zore, noći, zaplesao vjetar u mojoj kosi tango. Ja letim i sanjam.. Je li sanjam Bože? Ako sanjam nemoj me probuditi. Ne dao ti Bog da me probudiš Bože. Nije me probudio
Taj dan sam “postala” mama..
Tarino jutro, nazvale smo ga.
Moja prijateljica ima dijete s autizmom. Zove se Tara.
Nema te pjesme, priče, srca u koje je ne bih smjestila. Ima višestruke poteškoće i ne hoda, pa se moja četverogodišnja kćer Dora uživi u ulogu Heidi misleći ako Tara ode kod djeda na planinu, popije kozje mlijeko i sir, udahne planinski zrak, prohodati će.
Ponekad poželim da nikada nisam upoznala niti jedno dijete s poteškoćama u razvoju. U vrijeme moga djetinjstva zvali su ih retardirani. Sada su institucije promijenile vokabular, pa se umjesto retardirani kaže osobe s intelektualnim poteškoćama. Promjenili su se i nazivi za škole, pa više nisu specijalne škole, nego škole za posebnu djecu.
“Posebnu djecu”, kako lijepo zvuči. Ono, misliš, jebote, to su vrata raja.
Tarina škola sliči na sve, osim vrata raja. Potrgani, urušeni krov, hodnik u kojem se ne mogu razmijeniti dvoje djece u invalidskim kolicima. Osoblje škole..? Odavno samo odrađuje satnicu. Ionako, “ta djeca” nikada neće ništa postići..
Kada dobijete dijete s poteškoćama u razvoju, okrene se cijeli svemir oko vas. Prvo će vas napustiti najbliži. Freudovske teorije o krivici majke. Majka je uvijek kriva.
Spavati ćete na podu pored krevetića u bolnici, jer često za majke nema mjesta. Ako vam dopuste. Ako ne dopuste, čekati ćete zoru i trčati uz neki brijeg do neke bolnice, sa srcem u grlu. Od straha. Da vas ne dočeka prazan krevetić. Nikada mi neće biti jasno zašto su sve bolnice na nekim brjegovima. Valjda zato da iz tijela duša lakše otplovi na nebo..
I onda vas čeka borba sa sustavom. Prodati ćete lijevi bubreg za terapeute. Jer su državni prebukirani. Prebukirani jer popodne rade privatno. A vi ćete prodavati organ po organ samo za jedan osmijeh upućen vašem djetetu. Znate, kada vodite dijete privatno na terapije, isti onaj terapeut iz državne bolnice koji vas je jutros mrgudno nagario preko vrata nasmijat će vam se popodne, pomaziti dijete po glavi. Platit ćete osmijeh. Bubregom.
I onda će je neka tamo komisija za procjenu smjestiti u “Posebnu školu”, znate za “posebnu djecu”.
Mali geto. Na kome svi liječe svoje grijehe. Da, doći će i Severina. Ceca, slikati se zajedno s njima, donirati im osmijeh. Doći će i neki političar pred izbore, obećati brda i doline. Već slijedeći dan će na nekoj sjednici vlade upotrijebiti riječ “autističan” da uvrijedi kolegu. Moderno je postalo lijepiti epitet “autističan” u negativnom kontekstu, među političarima.
Kolokvijalno, pravdati će se. Zajebi ti pajdo to kolokvijalno, ja bih tebe po džepu samo tako mlatnula za tu tvoju kolokvijalnost..
Eh, da…Kada se ugase svijetla, ostajete u svome svijetu, izgubljeni i uplašeni. To je strah koji ledi kosti, od kojeg ti noću dolaze takve more da se budiš znojan. Taj strah ima ime: Što kada mene ne bude?
E, i o tome je država zdušno razmišljala.
Stacionari.
Mala kuća. Mali dom. Ma…..moj mali k..od ovce!
Kreveti poredani u kojima se čeka smrt.
Čekaonice smrti – neka ih bar pravilno nazovu.
Dok god postoje “škole za posebne”, dok god to gledamo i šutimo suučesnici smo eutanazije duše jednoga djeteta. Grobari smo živoga tijela i duha.
A puna nam usta inkluzije. Inkluzija -iluzija.
Ali moja mala prijateljica ima mamu.
Njena mama, krhka i plava, u stanju je preokrenuti nebo i zemlju.
Mijenjati Zakone. Organizirati prosvjede.
Njena mama je za mene Majka svih majki. Upoznala sam puno hrabrih žena.
Tarina mama je najhrabrija osoba na svijetu. Nikada ne plače. Samo ruši.
Ruši predrasude, institucije, škole.
Ruši svijet kakav gledamo, svaki dan učim od nje. Naučila me je što je hrabrost.
Njena mama ima i sama osmijeh djeteta.
Ne ruši što je jaka.
Ne ruši što je hrabra.
Ne ruši jer je tako izabrala.
Ruši što mora.
Za još jedno….. Tarino jutro.
(Posveceno mojoj prijateljici Sabimi Loncar)