Nekad je to bio lijep grad. Grad je to za koji sam vezan duhom i tijelom.Grad je to koji više ne poznajem.
Imao je on svoje gradske mangupe i šmekere, gradske damice i šmizle.Grad gdje svaki ćošak ima svoju priču, svaki mangup ima svoju klupu i svaka šmizla zna tačno kojom stranom parkića prolazi, kad nabaci osmjeh i kad zanjiše kukovima. Bio je to grad osmijeha, veselja, muzike.Grad u kom je svako naselje imalo svoj bend i poslije samo jedne svirke taj bend i svoje grupi djevojke.Grad gdje si i sa 15 godina mogao biti faca.
Kako smo rasli tako je i naša generacija dobijala svoje mangupe i gradske ljepotice za kojima se uzdasalo, i lomila se mnoga srca. Nije se moglo biti mangup zbog tatinih veza ili bogatstva, kao sada.Ljepotice nisu birale svog mangupa zbog debelog novčanika i skupog automobila, one su znale uz koga će biti sigurne od gradskih klošara i ološa.
Prisjetim se priča svog oca koje sam slušao kao mlađi – bezbrojnih anegdota, zabavnih provoda, razigranih plesnih večeri, romantičnih osvajanja.Sjetim se kako im je bilo dobro, kako su radili, zarađivali i uživali.Uživali su, ne u parama, ne u nekom bogatstvu, uživali su u nečemu što mi čini mi se nikad nećemo.Uživali su u životu, meraku, slobodi, sreći.Nisu njima trebali automobili, mora, vile, kamioni, avioni.Dovoljno im je bilo samo malo slobodnog vremena i pravac na Vrbas.Nije bilo potrebe za nekim velikim dogovorima – gdje god si otišao našao si tamo neko društvo, neko te znao, jer bio je to tvoj grad.
Vremenom sam shvatio da nisam ogorčen, nisam prestao da volim, prosto sam zaglavio u nekom proteklom vremenu.Nije to ona klasična nostalgija u koju zapneš i ne možeš iz nje da se iščupaš, nostalgija naših roditelja.Riječ je o užitku u prepričavanju nekih starih gradskih priča i oživljavanju nekih starih gradskih likova-protogonista.
Možda sam jednostavno nostalgičan (čitaj: ostario), ali sam prije svega ponosan na istioriju svoga grada, nekakvu uličnu šatro-romansiranu biografiju ovog našeg zelenookog uspavanog diva.
Sve se promijenilo!Na svakom koraku vidim razočaranje u ljudima.
Neko je novo vrijeme, novi ljudi, neki je ovo novi grad.
Kad bih rekao da volim komad zemlje po kojem hodam ili betonsku zgradu propalu od godina stajanja (bez nade da će dobiti novu fasadu) bio bih lud, ali eto kažem.Privrženost je to mojim prvim utiscima na ovom svijetu, komadu neba koji gledam kroz prozor svoje sobe, ulice kojom svakodnevno prolazim – koje isto nazivam svojim.
Pomislim da bih trebao da se mijenjam zajedno sa gradom i onda shvatim da nisu zgrade te koje su činile ovaj grad mojim, nije zemlja činila ovaj grad mojim, ljudi su ti koji su to sve učinili mojim.
Smeta mi što moj grad izgleda kao predgrađe neke velike metropole – zapušteno. Smetaju mi noću prazne ulice, zatvoreni kafići, mahalska tišina.
Smeta mi što današnji arhitekti projektuju neki novi grad bez imalo duše – komercijalan, jeftin, skučen pod parolom: Gdje god vidiš zgodno mjesto tu zgradu uglavi!
Smeta mi to što sem jebenih kokica na ulici ne možeš možeš ništa drugo kupiti.Smeta mi što smo neosjetno postali dio folk sranja, djeca nam teže tome da ostvare karijere tamo nekih sponzruša, starleta, folk zvijezda i zvjezdica.Smeta mi što umjesto naših riječi koristimo neke strane izraze.Smeta mi mnogo toga.
Smeta mi što nam djeca sve više liče na tamo neke pjevaljke ili tamo neke zle momke koji su više u zatvoru nego kući.Smeta mi to što današnja djeca ne žele da budu automehaničari, frizeri ili pekari, da imaju svoje radnje nego svi hoće da završe na jaslama države ili da nekom jebenom prevarom u minuti obogate i da to proćerdaju na splavovim ili tako nečemu.
Možda sam staro čangrizalo, a možda i vama sve to isto smeta samo kao i ja mislite da tome nema pomoći.Opanak je preuzeo grad i tako će i ostati.Mi smo mu to dopustili.